Početna stranica » Franjo, idi popravi moju Crkvu!

Franjo, idi popravi moju Crkvu!

290 pregleda

Isus Krist živi: „sjedi s desne Boga Oca svemogućega, odonud će doći suditi žive i mrtve”. Sasvim drukčije, premda izvirući iz njega i zajedno s njim, živi njegova Crkva na zemlji

S obzirom na svoga Poglavara, Crkva je božanske naravi, dok je kao tijelo nedvojbeno ljudske. Ona je kao tijelo nedvojbeno stvorenjske i zato ugrožene zbiljnosti. Njezin je bitak zajamčen, neugrožen i nepobitan jedino odozgo, s Božje strane, a ne odozdo, sa strane njezinih članova i vodstva. Utoliko što ona odozgo jest, s Božje strane, u događaju njegove Riječi i Duha, ne podliježe pogibli, opravdana je, posvećena, pročišćena, sačuvana od zla – ali samo i jedino u tom pogledu!

U svome Gospodinu Isusu, i samo i jedino u njemu, samo i jedino s njegove strane, ona dobiva obećanje da je vrata paklena neće nadvladati. Ugledajući se u njega, i jedino tako, Crkva stječe pouzdanje u svoju trajnost i održivost. U ljudima ona nema takvoga jamstva i njezin je bitak, gledajući s te strane, ugrožen. Istina, drukčije i ne može biti, jer Bog još nije sve u svemu. Ipak, ugroženost i kriza Crkve ne bi smjele postati akutnima. Ako se ona oslanja na svoga Gospodina, morala bi biti zaštićena od stvarne krize. No, nažalost, „stvar i jest u tome što se ona ne oslanja u dovoljnoj mjeri na živoga Gospodina pa je njezina ugroženost upravo akutna” (K. Barth), a temeljna činjenica vezana uz Crkvu, njezin život i djelovanje jest progresivna opća dekristijanizacija.

Akutna ugroženost Crkve

Odavno smo se navikli da u demokratskom društvu ministar podnese ostavku čim se pokaže da njegov resor ne rješava primjereno svoje zadaće ili kad izbije neki skandal, ali jedan kardinal, biskup ili neki drugi visoki crkveni dužnosnik teško će doći u iskušenje te vrste. Čak i onda kad je sasvim očito da ništa u njegovu resoru ne funkcionira onako kako bi trebalo funkcionirati i kad se iz dana u dan otkrivaju skandali najgore vrste.

Imajući to u vidu, s pravom se nameće pitanje: može li ovakva Crkva biti ono što bi u svojoj biti trebala biti – znak i posrednica čovjekova spasenja? Istina, ona jest mjesto naviještanja Kristova evanđelja. Ona jest mjesto gdje se mogu, makar zapuštene, pronaći norme i vrednote za život dostojan čovjeka. Ona jest nositeljica religiozne i kršćanske poruke i veliki broj njezinih članova živi evanđelje na vlastito spasenje i spasenje drugih. No, nipošto se ne smije zanemariti pitanje u kolikoj mjeri Crkva sama, počevši od onih najodgovornijih u njoj, objektivno pridonosi zamagljivanju kršćanske poruke i pridonosi dekristijanizaciji umjesto evangelizaciji svijeta. Koncilski papa Pavao VI. kaže da evangelizacija počinje s onim što Crkva živi. A da bi bila što je moguće više u skladu s evanđeljem, potrebno joj je stalno evangeliziranje sebe. Mora stalno „reformirati” samu sebe, ono što živi i što čini.

Našoj suvremenoj civilizaciji kao nikad dosad prijeti opasnost da postane jedno od najdekadentnijih razdoblja povijesti. Sadašnjem je čovječanstvu potrebno praktično posredovanje temeljnih ljudskih i kršćanskih vrednota, a doprinos Crkve u tom je pogledu više nego nedostatan

Nažalost, Crkva je uvijek teško prihvaćala tu istinu. Krivce za takvo stanje dugo je pokušavala pronaći negdje vani, obično na krivim mjestima, dok je sve više jačala svoju birokratsku strukturu. Međutim, danas postaje sve jasnije da je Crkva zapala u duboku krizu zahvaljujući prvenstveno neodgovornosti tzv. najodgovornijih, tj. onih na najvišim mjestima u crkvenoj hijerarhiji. U tom kontekstu dobro je prisjetiti se riječi pape Benedikta XVI. izgovorenih u razgovoru s novinarima na putu za Lisabon 11. svibnja 2010. godine: „Ne dolaze napadi na Papu i na Crkvu samo izvana, nego patnja Crkve dolazi upravo iz same Crkve, od grijeha koji postoji u Crkvi. I to se uvijek znalo, ali danas to vidimo na stvarno užasan način: da najveći progon Crkve ne dolazi od vanjskih neprijatelja, nego se rađa od grijeha u Crkvi, te je Crkvi stoga nužno potrebno ponovno iskusiti pokajanje, prihvatiti pročišćavanje, naučiti, s jedne strane, opraštati, ali i potrebu pravednosti.” Drugim riječima, Crkvi je potrebna radikalna reforma jer Isusovo pitanje „Hoće li Sin Čovječji kada dođe naći vjere na zemlji?” iz dana u dan postaje sve aktualnije i ozbiljnije.

Ima li današnja Crkva snage suočiti se s tom istinom i po kojem modelu bi mogla napraviti taj spasonosni zaokret? U recima koji slijede vratit ćemo se u povijest i podsjetiti na model svetoga Franje Asiškoga, na njegovo iskustvo s Crkvom koja je i tada proživljavala duboku krizu te u evanđeoskoj slobodi pokušati uvažiti pouku koju nam je on dao.

Između poslušnosti i nekonformizma

U Franjino vrijeme, koncem XII. i početkom XIII. stoljeća, Crkva je u cjelini predstavljala vrlo mračnu sliku. Nema nikakve potrebe – kao ni danas – tražiti dokaze kod njezinih protivnika; dovoljna su katolička svjedočanstva. Na prvom mjestu mnoštvo bula Inocenta III. protiv najsramotnijih zloupotreba. Istina, neke od njih su napisane protiv opće pokvarenosti u Europi, ali većina je bila upućena crkvenim funkcionarima. Sablazan je vladala posvuda.

Kako na takvo stanje u Crkvi gleda mladi obraćenik Franjo Asiški? Franjo je uvijek bio katolik, ali sin bogatoga trgovca Petra Bernardonea, kojemu ništa nije bilo preskupo u priređivanju zabava, koji je želio biti vitez, velikaš, veliki knez, jednoga je dana svoj život prepustio Kristovu vodstvu. Za nas je obraćenje, u uobičajenom smislu riječi, jednostavno promjena navika. Odričemo se ovoga ili onoga, ali unutarnji čovjek ostaje nepromijenjen i ne događa se zamjena jedne osobe za drugu. Mogli bismo reći da se u Franjinu slučaju upravo to dogodilo. Stoga on, premda poslušan institucionalnoj Crkvi, kao čovjek koji proživljava jedno novo iskustvo vjere hranjeno na autentičnim izvorima Novoga zavjeta, smatra da situaciju kakva je vladala u Crkvi treba napasti oružjem evanđelja, a ne ograničiti na jednostavno reproduciranje klerikalističkih šablona pozivajući se jednostavno na moć simbola. U tom smislu je bio radikalni nekonformist.

Je li moguće pomiriti poslušnost i nekonformizam? Susret ovih dvaju teško spojivih polova doveo je do stvaranja dviju struja u odnosu na pitanje interpretiranja Franjina držanja. Prvi smjer, predvođen velikim francuskim istraživačem života i djela svetoga Franje, Paulom Sabatierom, naglašava kritiku koju je Franjo upućivao Crkvi svoga vremena, kao činjenicu da ga je Crkva postupno „pripitomljavala” i da su ga postupno klerikalne institucije potpuno apsorbirale. Drugi smjer zastupa mišljenje da je Franjo prema Rimskoj Crkvi iskazivao neograničenu poslušnost jer je bio vir totus catholicus et apostolicus, da teza o konfliktu između Franje i rimske kurije nema nikakva uporišta u spisima sveca ili u životopisima iz 13. stoljeća, da je sav svoj život i djelovanje stavio u službu Crkvi i za Crkvu tako da je crkvenost bitno obilježje franjevačkoga pokreta.

Neosporno je da oba ova smjera tvrde ponešto istinito. No, ovdje se ne radi o jeftinoj pomirljivosti, nego o tome da se ne može sve staviti na istu ravan jer bi inače bila nemoguća koegzistencija različitih polova koji iskazuju bogatstvo duhovne osobnosti svetoga Franje. On je bio više od običnoga kritičara i nekonformista; bio je radikalni revolucionar. Istodobno je, pak, živio u herojskoj poslušnosti u odnosu prema institucionalnoj Crkvi.

Proročki glas

Crkva je realnost u kojoj živimo. Ona oblikuje strukturu dubine i intimnosti našega ja. Stoga ona nije nešto što bi stajalo izvan, ispred i iznad nas. Gledajući iz ove perspektive ona se, ponajprije, pojavljuje kao živi organizam i karizma, kao evanđelje i utopija, kao nešto što ispunjava naše snove i naš život. S druge strane, ona je tu prije nas, ona nosi oznake religiozne organizacije i institucije. Kao povijesna veličina, ona je prožeta čitavim redom opredjeljenja, ima određeni institucionalni profil, razvija određenu učiteljsku, moralnu i pravnu samosvijest.

Vjerojatno svaki vjernik nosi ova dva iskustva Crkve. Pritom je nekad snažnije jedno, nekad drugo, a da se ipak međusobno ne poništavaju. U Franji se prvo iskustvo razvilo na dotada nezapamćen način. Iz njega govori karizma evanđeoske radikalnosti. Taj „proročki protest nije mogao biti radikalniji nego što je bio kod Franje” (J. Ratzinger). On neposredno na sebe primjenjuje ideale koje Crkva propovijeda i u liturgiji slavi. Suvremeni životopisi naglašavaju upravo taj aspekt Franjina ponašanja. On ne sluša evanđelje samo po sebi, nego u kontekstu s Crkvom. Za njega Crkva nije nikakva vanjska veličina. Ona je zrak koji udiše. Na ovoj iskustvenoj ravni Franjo ne dopušta ni najlakši dah konformizma.

Ovaj radikalni nekonformizam Franjo Asiški ne prakticira riječju, nego djelom. Ne daje nikakav teorijski alternativni model za kršćanstvo. Za takvu nakanu on kao „neznalica i idiot”, tj. kao neobrazovan čovjek, koji nije išao u školu za ius canonicum i sacra doctrina, ne bi vjerojatno ni bio sposoban. Zato on nije nikakav kritičar modernoga stila jer mu polazište za djelovanje nije neko alternativno teorijsko shvaćanje Crkve i društva. Franjo ima veliko poštovanje prema strukturama koje susreće. Njegova „deklarirana ljubav i njegova neograničena poslušnost Crkvi i papi, kako to dolazi do izražaja u uvodu obaju Pravila i u Oporuci, kao i njegovo poštovanje svećenika, ma kako oni mogli biti nedostojni, nisu nikakva lažna retorika ni taktika koje bi trebale odvratiti sumnju od njegova drukčijeg projekta” (L. Boff). Oni su potpuno pošteni i vjerodostojni.

Ova poslušnost njega ipak ne priječi da bude poslušan i karizmi koju mu je Bog darovao. Njegovo intuitivno prihvaćanje istinitosti vjere i Crkve dovodi ga do spoznaje da nikakva povijesna konfiguracija Crkve ne iscrpljuje cjelovitu tajnu Crkve. Svaka povijesna realizacija konkretizira snagu evanđelja i mora se iz ovoga razloga poštivati i ljubiti. Ali, evanđelje je veće od povijesti. Zato ono dopušta slobodu nadilaženja bilo koje konkretizacije Crkve – ne protiv nje ili mimo nje, nego upravo iznad nje. Još na smrtnoj postelji preporučuje jednodušnu vjernost Rimskoj Crkvi, ali daje „prednost svetom evanđelju nad svim drugim uredbama”. Evanđelje je najveća institucija i za Crkvu i za svakoga kršćanina.

Kao što se moglo i očekivati, Franjin projekt nije odgovarao crkvenoj instituciji njegova vremena. Evanđelje jest njegov projekt, ali on je dovoljno čovjek duha da bi znao kako evanđelje nije ničiji monopol, niti njegov niti feudalne i imperijalne Crkve koja se od evanđelja bila udaljila. Evanđelje je kvasac koji svaki organizam neprestano prožima životom i oživljava kako institucionalni tako i karizmatski moment zajednice. Njegova evanđeoska ljubav, koja odbacuje svaki oblik licemjerja, dopušta Franji voljeti Crkvu usprkos njezinim očiglednim zastranjivanjima i granicama. Ova ljubav nije ni laka ni slobodna od napetosti. U svojoj Oporuci, pisanoj na smrtnoj postelji, on može otvoreno priznati: „Nitko mi nije pokazao što je trebalo da učinim, nego mi je sam Svevišnji objavio da moram živjeti po propisu svetoga evanđelja.”

Ima li nade?

Franjo je bio Božji dar Crkvi. Međutim, ona ga je primila oklijevajući, kako je i ranije oklijevala prihvatiti druge slične pokrete od kojih su gotovo svi – ne bez krivnje Rimske kurije – bili osuđeni. Franciskanolog Thaddée Matura kaže o tome: „Institucija je oklijevala, gledala s nepovjerenjem i pokušavala prigušiti izvornu radikalnost – uobičajeni obrambeni refleks kad se netko osjeća ugroženim. Ali, Crkva je konačno prihvatila franjevački evangelizam, i to, obrnuto, dokazuje da su protesti i zov za slobodom dio njezina bića ida to nju nikako ne uništava nego obnavlja.”

Franjo je svoj poziv shvatio kao služenje Crkvi, a ne kao opoziciju prema njoj. U crkvici svetoga Damjana čuo je samoga Krista kako mu govori: „Franjo, idi popravi Crkvu moju koja se ruši.” No, on svoju zadaću ne vidi u podupiranju projekta u to vrijeme moćne Crkve sklone zastranjivanjima najgore vrste. Teološka srž Crkve može se samo onda obnoviti kad ona bude pila s izvora iz kojega vjera živi, a to znači: iz evanđelja i iz nasljedovanja Isusa Krista. To je ono što Franjo Asiški intuitivno čini. Da je Crkva razumjela ovaj govor pokazuje – u simboličnoj gramatici snova – držanje Inocenta III. Prema legendi, papa je u snu gledao kako se ruši Lateranska bazilika, majka i glava svih crkava. „Ali neki redovnik, priprost i neugledan čovjek, podmetnuo je svoja leđa… i držao je uspravno da se ne sruši… Uistinu, viknuo je, to je čovjek koji će djelom i učenjem podupirati Crkvu.” Inocent III. je oko 1209./1210. godine odobrio ovaj put kojim su htjeli ići Franjo i njegova braća. Ova je potvrda dala Crkvi ne samo jedan novi red nego je pomogla da se Kristova Crkva sasvim ne uruši.

A danas? Ima li Crkva (uključujući i Franjine sljedbenike) snage i sposobnosti naučiti nešto od Franje Asiškoga i izvršiti radikalnu reformu oslanjajući se na živoga Gospodina i njegovo evanđelje? Našoj suvremenoj civilizaciji, u kojoj sve više dominiraju rafinirani oblici grube manipulacije, civilizaciji koja zanemaruje istinske vrednote koje su jedine u stanju oplemeniti i osmisliti čovjekovo postojanje, kao nikad dosad prijeti opasnost da postane jedno od najdekadentnijih razdoblja povijesti. Sadašnjem je čovječanstvu potrebno praktično posredovanje temeljnih ljudskih i kršćanskih vrednota, a doprinos Crkve u tom je pogledu više nego nedostatan.

Kristova zabrinutost zbog mogućnosti da sol koja treba oplemenjivati zemlju i sama obljutavi danas je aktualnija nego ikada ranije. Možda se čini da je za jednu pravu reformu Crkve kasno i da joj se više nije moguće vratiti na pravi put. Međutim, kako je to ustvrdio Max Weber, moguće se nije ostvarilo ako se uvijek iznova nije posezalo za nemogućim. Ukoliko se to ne dogodi i ne dođe do radikalne obnove Crkve, gotovo je posve izvjesno da će je stići ona sudbina koju Krist predviđa soli koja je obljutavila: „Neće više biti ni za što, osim da se izbaci van da ljudi po njoj gaze.”