Poslije Velikoga tjedna u kojem su blagdani toliko nabijeni jedan uz drugi da izgledaju poput veličanstvene duge različitih boja, u neopisivu sjaju zasvijetli ozbiljna radost Uskrsa i razaspe se na sve strane. Uđe u male i velike kuće, uđe u sela i zaseoke, razlije se po pitomim brežuljcima moga kraja. Na sve strane odjeknu crkvena zvona koja svojim zvukovima daju ozračje nesvakidašnjosti, svečanosti i velike radosti. Svojim ravnomjernim ritmom pozivaju ljude da se prisjete kako život ima svoju posebnu zakonitost kako se u njemu miješa tuga i bol s radošću i pouzdanjem, razočaranje s nadom, smrt sa životom.
* * *
I tada na taj svečani dan: i žene i muškarci, i djevojke i mladići, i djeca i starci – svi oni obučeni u novu odjeću, umiveni u proljetnom cvijeću, kreću prema crkvi da čuju onu staru i opet uvijek novu vijest o uskrsnuću: kako je nekoć davno, prije dvije tisuće godina, u dalekoj zemlji, u malome narodu, živio gotovo nepoznat čovjek kojemu je bilo ime Isus i koji je svojim životom i djelom isticao toliku povezanost s Bogom da je kroz njega i u njemu Bog govorio i djelovao. Taj je isti Isus podučavao kako je Bog čovjeku dobri otac, kako Bog želi da i ljudi budu Božja djeca po ponašanju i životu, te da Božja logika djelovanja – utemeljena na praštanju, ljubavi i dobroti – prodre i u ovaj svijet. Zvučalo je to uzvišeno, ohrabrujuće i utješno!
Međutim, s time poruka nije došla do svoga kraja. Tu je bila i ljudska stvarnost. A ljudi nisu samo dobri nego često i veoma zli. Oni ne samo da ne teže za dobrotom nego ne prihvaćaju ni najobičnije pravednosti. U njima zna biti sebičnosti, zavisti, ljubomore, uskih interesa – pa zbog toga ni Isus nije mogao među njima dugo opstati. Jedva da je djelovao tri godine. Čak i oni najbliži oko njega pokazali su svoje pravo lice kad se našao u nevolji. Jedan ga je iz njegova najbližega kruga izdao, drugi su se u strahu za sebe razbježali, treći su ga zanijekali. Negdje u prikrajku, nadomak križa, stajalo je nekoliko žena koje su sažalno pratile završetak njegova života – i ništa više. Isus je ostao sam. Umro je sam. Izgledalo je kao da ga je i sam Bog, za kojega je govorio da je njegov dobri otac, bio zaboravio.
Osudile su ga dvije vlasti: vjerska i politička. One se nisu slagale, ali kad je bila u pitanju osuda dobra našle su na začuđujući lak način zajednički jezik – i dobro se razumjele. Osuđen je pravednik na sramotnu smrt buntovnika, nezadovoljnika, remetitelja mira. I umro je Isus strašnom smrću, ostavljen od najbližih, prezren od sunarodnjaka, zaboravljen od Boga. Tama oko njega bila je zastrašujuća, bezizgledna, beznadna! Gora sudbina nije ga mogla zadesiti!
A onda se dogodilo nešto što se događalo i toliko puta u prošlosti njegova naroda, ali na druge načine. Bog se pokazao kao spasitelj. Stao je u konačnici odlučno na Isusovu stranu. Opravdao ga je i učinio da ustane iz groba nepravde, mržnje, napuštenosti i smrti. Sunce je ponovo zasjalo i osvijetlilo grob novih nada i novoga života.
Bog je opravdao Isusa, a na taj način Bog je opravdao i sebe. Bog se u Isusovu slučaju pokazao kao onaj za kojega je već u Ezekielovoj knjizi rečeno da može oživjeti čak i suhe kosti i da može učiniti da se narod iz babilonskoga sužanjstva vrati u domovinu. On se praktično pokazao kao onaj koji i mrtvu nadu može ponovo oživjeti. Isusov Bog zasvijetlio je konačno kao Bog života.
* * *
I ti naši djedovi i pradjedovi, živeći u tom kraju i slušajući tu staru–novu poruku Uskrsa, znali su prepoznati sebe i svoj mukotrpni život u njoj. Nije taj život bio nipošto lagan u toj zemljici Bosni u kojoj se – kao što reče jedan Andrićev fratar – gram radosti krvlju plaća. Ali gdje je to život uopće lagan i za koga možemo tvrditi da uopće ima lagan i bezbrižan život? Međutim, ti su ljudi pokazivali začuđujuću upornost, nevjerojatnu vjeru i istinsku hrabrost. Bili su ukorijenjeni u zemlju od koje su živjeli, bili su povezani u vjeri s Bogom u kojega su na svoj način vjerovali, bili su povezani i s fratrom s kojim su se slagali ili ne slagali, ali kojega su zacijelo voljeli i poštivali, jer je dijelio njihovu sudbinu.
Ukopani u svoju obitelj, koja je za njih značila cijeli svijet – oni su u znoju svoga lica svakodnevno kovali smisao svoga postojanja: u vjeri u Boga, u odanosti prema zemlji i u ljubavi prema obitelji. Oni su – iako često nepismeni – životnom mudrošću jednostavnih ljudi iščitavali poruku života iz zrnja koje su u znoju sijali i zalijevali, iz zemlje koja im je pisala i crtala najljepšu knjigu života, iz nedjeljnih misa i propovijedi koje su ih ohrabrivale i otvarale nova obzorja života.
I kad bi se bili ispunili njihovi dani, oni su u krugu svojih najbližih, okruženi ljubavlju i molitvama, u povjerenju i vjeri, završavali svoj život vjerujući u djetinjem povjerenju da će i njima Bog ispružiti svoju ruku i uvesti ih u svoju zajednicu života. Za njih je Uskrs značio već život na zemlji koji se nastavljao i s onu stranu smrti.
* * *
I sada u ovim novim vremenima, opet će se otopiti proljetni snjegovi, opet će se priroda obući neopisivim šarenilom, opet će se začuti zamamni pjev ptica, opet će se probuditi priroda na život, opet će doći Uskrs u moj kraj – ali gdje su ljudi i žene, djeca i starci, djevojke i mladići? Oni će nedostajati u mom kraju. I svi će se pitati: i ptice i priroda i zemlja i kosti djedova i pradjedova: nije li Uskrs prestao biti Uskrs i nije li nada zapravo umrla u mom kraju? Svi će oni ponovo pozivati na vjeru u Uskrs kao u oživljavanje nade koja je nekoć također bila mrtva, svi će oni ukazivati na oživljavanje života koji bijaše ubijen. Ali tko će čuti njihov glas? Tko će im prenijeti pjev ptica, šapat voljenoga zavičaja, zov i zapomaganja pokojnika?
Ali, ako se ipak bude čuo glas Uskrsa kao poziv na život nade, oživjet će opet život u mom kraju. I ponovno će se kao nekoć slaviti Uskrsi u mom kraju. I ponovo će biti života i ozbiljne radosti na išaranim brežuljcima i ponovo će se čuti smijeh djece. I ponovo će odjekivati zvona nade po selima i zaselcima moga kraja. I ponovo će starci umirati u nadi da život u mom kraju ide dalje. Vjerujem ipak da će konačno doći Uskrs u moj kraj!
