Kad se otope teški zimski snjegovi, kad proljetno sunce probudi zaspalu i promrzlu zemlju, kad se pitomi brežuljci obuku u šarene haljine načinjene rukom nebeskoga Umjetnika, kad ptice zapjevaju svoje stare pjesme, kad prođu tjedni korizmenoga posta i odricanja, u mom bi se kraju pojavio Uskrs s porukom koja nosi život.
Poslije Velikoga tjedna u kojem su blagdani toliko nabijeni jedan uz drugi da izgledaju poput veličanstvene duge različitih boja, u neopisivu sjaju zasvijetli ozbiljna radost Uskrsa i razaspe se na sve strane. Uđe u male i velike kuće, uđe u sela i zaseoke, razlije se po pitomim brežuljcima moga kraja. Na sve strane odjeknu crkvena zvona koja svojim zvukovima daju ozračje nesvakidašnjosti, svečanosti i velike radosti. Svojim ravnomjernim ritmom pozivaju ljude da se prisjete kako život ima svoju posebnu zakonitost kako se u njemu miješa tuga i bol s radošću i pouzdanjem, razočaranje s nadom, smrt sa životom.
* * *
I tada na taj svečani dan: i žene i muškarci, i djevojke i mladići, i djeca i starci – svi oni obučeni u novu odjeću, umiveni u proljetnom cvijeću, kreću prema crkvi da čuju onu staru i opet uvijek novu vijest o uskrsnuću: kako je nekoć davno, prije dvije tisuće godina, u dalekoj zemlji, u malome narodu, živio gotovo nepoznat čovjek kojemu je bilo ime Isus i koji je svojim životom i djelom isticao toliku povezanost s Bogom da je kroz njega i u njemu Bog govorio i djelovao. Taj je isti Isus podučavao kako je Bog čovjeku dobri otac, kako Bog želi da i ljudi budu Božja djeca po ponašanju i životu, te da Božja logika djelovanja – utemeljena na praštanju, ljubavi i dobroti – prodre i u ovaj svijet. Zvučalo je to uzvišeno, ohrabrujuće i utješno!
Međutim, s time poruka nije došla do svoga kraja. Tu je bila i ljudska stvarnost. A ljudi nisu samo dobri nego često i veoma zli. Oni ne samo da ne teže za dobrotom nego ne prihvaćaju ni najobičnije pravednosti. U njima zna biti sebičnosti, zavisti, ljubomore, uskih interesa – pa zbog toga ni Isus nije mogao među njima dugo opstati. Jedva da je djelovao tri godine. Čak i oni najbliži oko njega pokazali su svoje pravo lice kad se našao u nevolji. Jedan ga je iz njegova najbližega kruga izdao, drugi su se u strahu za sebe razbježali, treći su ga zanijekali. Negdje u prikrajku, nadomak križa, stajalo je nekoliko žena koje su sažalno pratile završetak njegova života – i ništa više. Isus je ostao sam. Umro je sam. Izgledalo je kao da ga je i sam Bog, za kojega je govorio da je njegov dobri otac, bio zaboravio.
Osudile su ga dvije vlasti: vjerska i politička. One se nisu slagale, ali kad je bila u pitanju osuda dobra našle su na začuđujući lak način zajednički jezik – i dobro se razumjele. Osuđen je pravednik na sramotnu smrt buntovnika, nezadovoljnika, remetitelja mira. I umro je Isus strašnom smrću, ostavljen od najbližih, prezren od sunarodnjaka, zaboravljen od Boga. Tama oko njega bila je zastrašujuća, bezizgledna, beznadna! Gora sudbina nije ga mogla zadesiti!
A onda se dogodilo nešto što se događalo i toliko puta u prošlosti njegova naroda, ali na druge načine. Bog se pokazao kao spasitelj. Stao je u konačnici odlučno na Isusovu stranu. Opravdao ga je i učinio da ustane iz groba nepravde, mržnje, napuštenosti i smrti. Sunce je ponovo zasjalo i osvijetlilo grob novih nada i novoga života.
Bog je opravdao Isusa, a na taj način Bog je opravdao i sebe. Bog se u Isusovu slučaju pokazao kao onaj za kojega je već u Ezekielovoj knjizi rečeno da može oživjeti čak i suhe kosti i da može učiniti da se narod iz babilonskoga sužanjstva vrati u domovinu. On se praktično pokazao kao onaj koji i mrtvu nadu može ponovo oživjeti. Isusov Bog zasvijetlio je konačno kao Bog života.
* * *
I ti naši djedovi i pradjedovi, živeći u tom kraju i slušajući tu (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.
