Možda nam je teško reći kada se nama dogodilo da smo postali ovisni, ili skoro pa ovisni, o modernoj tehnologiji komunikacije i razonode. Za današnju djecu možda je manje teško zaključiti kada se dogodilo. Već u prvoj godini stalno su u kontaktu te prate način na koji rukujemo tim uređajima. U drugoj uzimaju pametne telefone i tablete u svoje ručice i pomalo se divimo kako oni to već puno toga znaju dok u trećoj godini već počinje mala bitka s reduciranjem korištenja istih koja prelazi skoro u rat koji će trajati tko zna dokle.
Promatrajući roditelje danas, pa i sve nas uključene u odgoj i obrazovanje, u borbi s modernom tehnologijom u dječjim rukama učimo se poput mornara na brodu zahvaćenom olujom. Borimo se i molimo se Bogu. Vjerujemo da će Bog izvesti na dobro našu djecu, znamo da se i u toj oluji i u toj borbi jačaju za budući život, ali znamo koliko su opake te oluje i zato se ustrajno molimo i borimo. Putem interneta učimo strane jezike, kulture drugih naroda, ostajemo u stalnom kontaktu sa svojim najbližima i kada su fizički daleko i toliko još dobro iskoristivih strana virtualnoga svijeta. Ali svjesni smo i onih loših koje često neće ići na dobro razvoju djeteta, a posebno strah što nemamo kontrolu i nad njegovom aktivnošću na internetu te strah od nemoći da ih zaštitimo.
Približavaju se izbori i opet kreće slatkorječiva priča ljudi koji će nas zastupati u državi. Slušamo njihove predizborne govore dok se odnosimo prema njima kao prema špricanom voću, što izgledaju bolje više smo sumnjičavi. To nam govori iskustvo. Kako djeci prenijeti to iskustvo opreza, a odgajati ih da znaju za autoritet? A gdje da im ukažemo na autoritete?
Iako se danas lijepo i komforno živi, barem dobar dio nas. Vrijeme kada imamo struju, internet, svu tu silnu kozmetiku i metode za vanjski dobar tjelesni izgled… Što više vrijeme odmiče, ljudi bi sve manje trebali raditi, a više se zabavljati. Odraslima i djeci ne može biti dosadno jer stalno izlazi nešto novo i zabavnije. Još uz to, polako nadolazi pravilo da ništa nije zabranjeno ako se dobro osjećaš po mogućnosti ako nikoga ne ugrožavaš. Naravno, sve ovo nije za dugoročnu sreću i blagoslov te kršćanin osjeti da je to samo vrtlog koji nas vuče možda tamo odakle se nećemo moći izbaviti.
Opasnost današnjega doba je zatrpavanje. Zatrpavanje našega duha sadržajem da ne ostane sam u tišini. Djeca se već od najranije dobi zatrpavaju sadržajima bez prostora za samostalnost, maštu, snalažljivost i dr. I sveta misa mora se brzo završiti da nam ne bi bilo dosadno. Ako tišina traje tri minute, svi već postajemo nervozni. Tako i dijete bez interneta: već nakon sat vremena strah nas je da ćemo izluditi s njim, a njemu od dosade ne znamo što bi se trebalo dogoditi. Dosadno mu je! Zašto nam je tako panika kada je djetetu dosadno? I što je uopće to što nazivamo dosadom? Vrijeme neispunjeno serviranim vanjskim sadržajem? Zar smo postali toliko nesposobni osmisliti svoje vrijeme?! Nemojte onesposobljavati svoju djecu ne boreći se istinski za njihovo vrijeme u kojem neće raditi ništa servirano. Da, bit će im uuužasno dosadno, ali ništa za to. Umrijet će od dosade? Kada je od dosade umro netko? Je li nama u našem odrastanju dosada ikad učinila loše ili je možda suprotno? Tad se upravo rađaju najbolje ideje i razvijaju kreativnost i snalažljivost!
Ako promatramo sebe i čime smo najzadovoljniji kod sebe te što cijenimo kod drugih što poštujemo i smatramo vrijednim. Što tražimo kod ljudi koji će nas na političkom planu zastupati i što bismo voljeli vidjeti kako bismo djeci pokazati primjer ostvarenoga i sretnoga čovjeka. Pametan govori istinu, što znači da mu možemo vjerovati… Nažalost, iskustvo nam govori da ćemo kod ljudi koji nas zastupaju teško to prepoznati, no svejedno za našu djecu i buduće generacije to želimo i tomu težimo. Na koji način ćemo im danas omogućiti što bolje uvjete da se izgrade u tom željenom smjeru. Treba im vrijeme kada će, rekli bi naši stari, malo dumati. I to od najranijih dana. Razmišljati o svojim koricama i postupcima dobrim i lošim. Ne mora kada odraste biti filozof, a možda i bude, nego kao što učimo hodati puzeći zatim pridržavajući se stvari uz mnogobrojna padanja, zatim trčanje i skakutanje do okretnoga hoda, možda i spretnoga sportaša, tako je i za čovjeka koji će znati misliti svojom glavom potrebna vježba samostalnoga promišljanja.
Nekoliko prijedloga kako se nositi s primamljivim sadržajima moderne tehnologije u dječjim rukama:
- Odrasli – roditelji (ili drugi kojemu se dijete povjerava na odgoj) trebaju biti na čistu: djetetu smije biti dosadno. Razdoblja dosade u kojima dijete nerijetko protestira guraju ga, među ostalim, od linije manjega otpora do vježbanja i ispitivanja granica svojih mogućnosti na kreativnom, socijalnom, misaonom i duhovnom planu.
- Razgovarajte s djetetom o tome dosadno. Što je to? Prazan prostor, nema ničega čime bi se bavio… Neka ostane samo o tome misliti i neka tu bude njegova/njezina stvar. Jer vaše dijete jest i kroji se u svoga samostalnog čovjeka.
- Recite povremeno djetetu da uvijek ima opciju molitva. Dobro je da dijete uči u molitvi podnositi teško vrijeme u kojima u tim trenucima neće odmah znati rješenje.
- U ranoj predškolskoj dobi crtiće svedite na minimum. Pametni telefon i računalo djetetu, barem do treće godine, ne bi trebao biti igračka. Stalno imajte na umu da će mu/joj u daljnjem razvoju donijeti puno više štete nego koristi, a vama veliku muku kada vrijeme upotrebe istoga budete morali smanjivati.
- Predškolska i školska djeca neka svoj pametni telefon ili tablet ne nose u goste pogotovo ne u prirodu. Snaći će se i bez toga, vjerujete u svoje dijete. Jer, često su roditelji ti koji više paničare oko dosade djeteta nego dijete samo.
Dragi Bog nam je svima dao pametnu glavicu ne da bude rob niti jednom čovjeku ili napravi nego da misli slobodno i da smisli jedinstvene i originalne stvari. Zauzmite takav stav dok je dijete sasvim malo, a poslije mu često to govorite.
Molitva za mudrost sv. Tome Akvinskog:
Udijeli mi, milosrdni Bože,
da žarko želim što je tebi milo,
razborito istražujem,
istinski prepoznajem i savršeno ispunjam
na hvalu i slavu tvoga Imena.
Uredi, moj Bože, moje življenje:
ono što od mene tražiš da činim, daj mi da znam,
i podaj da to izvršim kako treba
i kako koristi duši mojoj.
