Početna stranica » U vrtlogu utakmica

U vrtlogu utakmica

6 min

Jesu li mladi doista toliko ovisni o sportu ili su samo obuzeti svim onim što se oko sporta događa? Ako pogledamo današnje utakmice i sportska događanja, vidimo uglavnom mušku populaciju svih uzrasta kako gromoglasno izvikuje imena svojih klubova i kako se posvećeno zanimaju za sve o čemu se piše o nogometu i igračima.

Kladionice su postale sastavni dio zajedničkih druženja i razgovora. Sinovi najčešće idu stopama svojih očeva i odlučuju se za sport koji im najčešće obilježi djetinjstvo. Majke uglavnom ostaju po strani. Očevi sretni i ponosni dijele zajedničke trenutke sa svojim potomcima i vrlo rano ih poučavaju nogometnim vještinama, upisuju u male škole nogometa, pa čak i akademije. Pri tom se rijetki zapitaju što se zapravo događa s tim sportom i koja je danas pozadina sportskih događanja općenito. Kako će pomlatku pojasniti otkud toliko nasilja na utakmicama, otkud toliko novca igračima, otkud takva zlokobna imena navijačkim skupinama. Sve se nekako relativizira i prihvaća zdravo za gotovo. Nasilje koje se sve više viđa na tribinama prenosi se i u stvarni život. Sport tako postaje pozornica za komunikaciju na kojoj pojedinci izražavaju svoje neslaganje s vlašću, politikom ili drugim uplivima koji su od sporta učinili sve ono što on ne bi trebao biti.

Zašto djeca žele biti nogometaši? Zbog svojih sportskih sposobnosti ili naoko lagodna života i obilja koje prati igrače i njihove obitelji. Mediji prate uspješne i bogate, ali jako malo govore o onima koje sport rani, povrijedi ili potpuno odbaci. Pažljivo se bira što će biti predstavljeno u javnosti, a što će se zatajiti. Mladi pomno prate svoje idole i ne pomišljajući da sve nije tako sjajno kako se čini. Sportski skauti tragaju za talentima i nalaze ih u siromašnim zemljama, stvaraju od njih zvijezde i predočavaju javnosti samo ono što je pozitivno, a skrivaju tugu i tamu njihovih života. Očevi žedno upijaju svaki podatak o životu nogometnih zvijezda i skupa sa sinovima prepričavaju anegdote ili životne okolnosti pojedinih, potajno se nadajući da bi i njihovi sinovi mogli isto to postići jednoga dana, ‘uspjeti u životu’. Pri tom se kod djece stvara pogrešna slika i grade snovi koji rijetko mogu biti ispunjeni. Gdje god pogledate vidite klince kako ‘nabijaju’ loptu i nose dresove s imenima svojih idola. Sretni su kad ih roditelji gledaju i kad oni pokažu što znaju. Školovanje im se čini suvišnim jer njihovi su uzori i bez diplome daleko stigli.

Moderna ovisnost

I odrasli i djeca su postali ovisni o nogometu. Privlačnost ove igre iscrpljuje i uznemiruje i igrače i njihovu publiku. Cijeli svijet je pod utjecajem ovoga sporta i svi su kao opijeni u vrtlogu tih utakmica i njihovih aktera. Navijači koji se natječu tko će biti kreativniji u odanosti svome klubu, koji prate svoje igrače diljem svijeta, koji ih bodre, često na pogrešan način, i sami su osobe neispunjenih snova koje bi željele barem navijanjem osigurati sebi trenutak slave. Pri tom i ne razmišljaju o sablasnim imenima koja su nadjenuli svojim skupinama i kao da se natječu koje će biti mračnije. Tako imamo: BHFanaticos, Manijake, Horde zla, Robijaše, Grobare, Kohorte, Armade i ostale zlokobne nazive iza kojih uglavnom stoje obični ljudi koji, možda, u jeku i vatri navijanja nađu srodnost s ovim nazivima, ali uglavnom im ni samima nije jasno otkud te jezive konstrukcije. Međutim, ta imena itekako otkrivaju tko zapravo rukovodi i njima i njihovim idolima. Zlo modernoga doba, istinsko zlo materijalizma koje je ukinulo čistoću i prave motive sporta.

Sport je na neki način postao preslika zbivanja u društvu što potvrđuje i sprega korupcije i kriminala i nepostojanje granice između nasilja i nenasilja, bezakonja i pravne države

Sport više nije natjecanje nego je borba za prestiž, borba za bolji život, za veću cijenu igrača. Sve je to daleko od prvotne ideje sporta i pravoga bogatstva sportskih igara. Sve se više govori o nedozvoljenim sredstvima koje igrači koriste. Kakav je to rezultat koji nije postignut vlastitom snagom i talentom nego je potreban umjetni poticaj? Čemu onda silna odricanja i treninzi ako su potrebni dodatni pripravci da ohrabre i dovedu do cilja? Postavlja se pitanje o smislu natjecanja i postignutih rezultata. Sve se umjetno stvara i uskoro nećemo imati ništa izvornoga, samo neke zamjenske preparate, zamjenske trijumfe, zamjenske umjetnosti, zamjenske ideje i misli. Originali će nestati sa scene, a primjese dobroga će nejasno plutati u stvarnosti dok sasvim ne iščeznu.

Što će djeca naučiti iz slika nasilja koje sve češće prate utakmice i bivaju uzrokom njihova prekida ili zabrane pristupa publike te novčane globe za klubove? Kako djeci objasniti uvredljive natpise protiv drugoga kluba i njegovih navijača? Prostote i uzvici koji se opetovano ponavljaju straše i nose poruke koje djeca u svojim obiteljima uglavnom ne slušaju. Kontrasti koji se javljaju u poimanju sporta, tjelesnoga odgoja i stvarne atmosfere na stadionima zbunjuju. Količina nasilja koja se tamo prezentira nije poželjna i nikomu ne treba, ali valjda se ljudi u masi osjećaju sigurnije i tada čine stvari koje kao individualci sigurno ne bi činili i pjevaju pjesme koje sigurno ne bi nigdje drugdje pjevali.

Rezervat za nasilje

Mrziti drugoga nije u duhu sporta, ali se na sportskim terenima sve više osjeća duh smrti i razdora. Donose se različite naprave kako bi se druge povrijedilo, a sve kao iz odanosti svome klubu i igračima. Ova ovisnost za nasiljem se prosto rasprši po tribinama kao neki virus i zavlada ljudima te se oni ljuljaju poput plimnoga vala ne razmišljajući puno o posljedicama. Razornost njihovih aktivnosti često i njih same iznenadi. Oni su kao jedno ogromno pulsirajuće tijelo koje sami ne mogu kontrolirati. Kad se jednom pokrene, trga stolice, udara, maršira, progoni, psuje, urla, navija. Sport postaje svojevrsni društveni rezervat za nasilje putem kojega pojedinac komunicira sa skupinom.

To čudovišno tijelo nerijetko biva zaustavljeno jedino silom sebi sličnom. Potrebni su sati i sati da bi se sve smirilo i da bi misao našla svjetlo, a oko razbistrilo. Kad opet svatko postane jedinka, ne vjeruje što je sve u tom klupku zanosa i stresa učinio. Još ako se pri tome dodaju alkohol i druga poticajna sredstava, onda situacija nimalo nije blistava. Pri tom mediji senzacionalistički prenose pojave navijačkoga nasilja, dajući time izgrednicima publicitet te dodatno potiču popularnost navijačkoga nasilja. Francuski istraživači tvrde kako se današnji nogometni svijet manje bavi suzbijanjem nasilja, a mnogo više se trudi učiniti ga nevidljivim kako bi se sačuvao javni red i mir na nogometnim terenima i tako se vrtimo u krug. Sport je na neki način postao preslika zbivanja u društvu što potvrđuje i sprega korupcije i kriminala i nepostojanje granice između nasilja i nenasilja, bezakonja i pravne države. Žugić dio razloga za nasilje vidi u teškom socioekonomskom položaju mladih, pa ističe da je bitno ovu činjenicu imati na umu kad se sport uzima kao okvir kolektivnoga ponašanja mladih. S druge strane, sport otvara i mogućnost lake zarade, ucjene i mračnih dogovora trgovaca sumnjivih namjera. Međutim, sve se to vješto zakamuflira u sjaj i blještavilo i mladi hrle u ove vode kao opijeni. Svaki od njih ponese i pohrani ožiljak ovih iskustava.