Kršćani koji su živjeli pod osmanskom islamskom vlašću imali su posebno uređen vjerski, pravni i društveni status. Ako se nisu željeli preobratiti na islam odnosno „poturčiti”, kako se govorilo, ako nisu željeli izgubiti glavu zbog vjere u Krista a nisu mogli ili htjeli pobjeći, morali su pristati biti svedeni na ponižavajući status zimije. Riječ „zimija” u povijesnim se tekstovima često prevodi kao „zaštićena manjina”, premda je to za većinu slučajeva ne samo netočan opis njihova stanja nego i oksimoron. Kao prvo ti kršćani, barem isprva, nisu bili nikakva manjina. U zemljama koje je zaposjela islamska, arapska a potom turska vlast pošto su muslimanske horde mačem i kolcem pokorile njihove zemlje, kršćani su ostali većina. Tako je bilo u Siriji, Palestini, Egiptu, Španjolskoj, Grčkoj, Bugarskoj, Srbiji, Bosni, Hercegovini i drugim hrvatskim zemljama što su od 15. stoljeća padale pod tursku vlast. Drugo, ti kršćani nisu bili sasvim zaštićeni od samovolje, bezakonja i nasilja muslimanskih gospodara. O tome svjedoči i priča o Divi Grabovčevoj. Zimijski je status, uočio je Fernández-Morera, današnjim jezikom prikladnije opisati kao mafijaško reketarenje.
Tko su zimije?
Pojam „zimija” u hrvatski je jezik ušao iz turskoga, a u turski je došla iz arapskoga. Arapski je jezik kojim je govorio osnivač islamske vjere Muhamed, i na kojem je napisan Kur’an kojim se, između ostaloga, uređuje niz pravnih odredba o imovinskim, obiteljskim, društvenim, vjerskim, diplomatskim, vojnim i drugim pitanjima. Riječ koja se preslovljava kao dhimmi dolazi iz arapskoga (ذمي) pri čemu glas “ذ“ ne postoji u hrvatskom jeziku, ali mu je glas „z” najbliži. Drugdje u literaturi, primjerice kod Džaje, javlja se dimmi. Zimijski se koncept ne spominje izrijekom u Kur’anu, ali se povezuje s naputkom o džiziji.
Prema islamskoj tradiciji, muslimanska je vlast prvi put u povijesti na zimije svela Židove iz Hajbera, grada nedaleko od Medine koji je Muhamed s vojskom zauzeo četiri godine prije nego što je umro. Stanovnici Hajbera odbili su prijeći na njegovu vjeru, pa ih je dio poubijan, dio odveden u roblje, a dio je ostao raditi i obrađivati zemlju, ali su postotak od prinosa morali plaćati muslimanskim gospodarima kroz porez poznat kao džizija. Temelj za utjerivanje džizije kur’anski je ajet: „Borite se protiv onih kojima je data Knjiga (tj. Židova i kršćana)… sve dok ne daju glavarinu (arapski: džiziju) poslušno i smjerno” (9, 29).
Omarova pogodba
Kako se islamska država nastavila širiti prema zemljama izvan Arabije, od Perzije na istoku do sjevernih dijelova Afrike, odnos islamskih vladara prema kršćanima valjalo je podrobnije urediti. Veći dio ranoislamskih osvajanja zbio se za desetogodišnje vladavine drugoga rašidunskog kalifa Omara. Prema islamskoj je predaji kalif Omar došao pred zidine kršćanskoga Jeruzalema, kojim je upravljao biskup Sofronije. Jeruzalem nije mogao izdržati napad arapske vojske, pa je Sofronije pristao na uvjete predaje koje mu je ponudio kalif Omar. Ti uvjeti, poslije ozakonjeni kao Omarova pogodba, sadržavali su pravne odredbe pod kojima su kršćani i drugi kauri ili ćafiri (nevjernici) mogli živjeti u islamskoj državi.
Priča na koju se oslanja Omarova pogodba mit je, jer Omar nikad nije bio u Palestini niti je osobno zauzeo Jeruzalem, ali ona daje okvir za postupanje sa zimijama. Ivo Andrić, koji u doktorskoj disertaciji netočno piše da su propisi sastavljeni u vrijeme Omarova zauzimanju Damaska, popisao je dvadeset četiri takva propisa. Kršćani u islamskoj državi, osim plaćanja džizije i harača, morali su se odijevati različito od muslimana, nisu smjeli nositi oružje, jahati konje, svjedočiti protiv muslimana, javno moliti, nositi križ u povorkama kroz naselja, svjedočiti svoju vjeru muslimanu, niti sudjelovati u državnoj vlasti. Kršćani nisu smjeli graditi crkve ni samovoljno popravljati postojeće, pa čak ni zvoniti crkvena zvona. Srećko Džaja navodi da je u 18. stoljeću tek zabilježeno postojanje zvona u Fojnici, Kreševu, Kraljevoj Sutjesci, Podmilačju i Varešu. Ivo Lučić ukazuje na to da je u Sarajevu, o kojemu se rado govorilo kao o „europskome Jeruzalemu”, prva „danas vidljiva katolička crkva” izgrađena tek 1881. Nadalje, kršćanin se nije smio oženiti muslimankom, ali je musliman mogao uzeti kršćanku za ženu, uz obvezni islamski odgoj djece.
Danak u krvi
Osmanlije su uveli i dodatni način zlostavljanja kršćana, kakav nije postojao u arapskim kalifatima. To je devširma, „danak u krvi”, odnosno oduzimanje kršćanskih dječaka, koji su potom prevođeni na islam i obučavani za janjičarsku vojsku. Danak u krvi bio je najmasovnije sustavno zlostavljanje djece na temelju vjere u ljudskoj povijesti. Zloglasnost toga postupanja danas je ublažena, između ostaloga i zato što su se neka oteta djeca s vremenom uzdignula do vrhova osmanske vlasti. Među najpoznatijima je Mehmed-paša Sokolović (1505.-1579.), čiju je vojsku (jer sultan Sulejman Veličanstveni u međuvremenu je umro) u pohodu na Beč zaustavio 1566. Nikola Šubić Zrinjski kod Sigeta. Mehmed-paša je poznat i po graditeljskim pothvatima. Između ostaloga mu se pripisuje zasluga za gradnju jedne od najljepših džamija u Istanbulu čija je unutrašnjost ukrašena posebnom keramikom i kaligrafijom, sarajevske Kozje ćuprije i višegradskog mosta preko Drine, koji je Ivi Andriću poslužio kao nadahnuće za roman Na Drini ćuprija.
Neažurirani englezki žurnali
U hrvatskim zemljama koje su ostale pod osmanskom vlašću zimijski je status kršćanskog stanovništva formalno potrajao do 19. stoljeća. Tanzimatske reforme iz 1839. donijele su prve korake prema izjednačavanju kršćana s muslimanima, ali uz mnoga protivljenja lokalnih muslimanskih moćnika. Uzimanje harača od kršćana nije prestalo. Fra Jukić o tome piše: „Godine 1839. car izdao je Hatišerif od Đulhane (proglas sultana Abdul Medžida I.), po komu se kristjani u jedan red s Turcima meću, t. j. jednakost uvodi; al u Bosni o tomu neima ni uspomene, taj hatišerif služi političarim englezkim, da imaju šta blebetati po svojim žurnalima, da je u Turskoj Eldorado.” Budući da je, Džajinim riječima, „Osmansko Carstvo u ideološkom smislu bilo država, koja je u svom mišljenju i osjećanju polazila od islamske bipolarne slike svijeta” podijeljena na dar ul-islam i dar ul-harb, tek su s njegovim urušavanjem kršćani prestali biti podložni ponižavajućem statusu i šerijatskim zakonima. No zahvaljujući „političarim englezkim”, „poviestnicim niemačkim” i „filozofim francezkim”, mnogi još uvijek misle da je u Turskoj bio Eldorado. Među njima ne nedostaje ni hrvatskih potomaka zimija. Neki ne znaju šta je bilo, a oni koji znaju kao da gube volju objašnjavati. Da nam nije ostatka ostataka ustrajnih znanstvenika i Markove pjesme, za još naraštaj-dva možda bi i mi mislili da su nam pradjedovi u Eldoradu plandovali.
Literatura (izbor)
Andrić, Ivo (1997.). Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine. Beograd: Prosveta.
Bearman, P. J., Th. Bianquis, C. E. Bosworth et al., ur. (1986.-2004.). Encyclopaedia of Islam, New Edition. Leiden: E. J. Brill.
Benić, Bono (1759, 2003.). Ljetopis sutješkog samostana. Sarajevo, Zagreb: Synopsis.
Džaja, Srećko M. (1999.). Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine. Predemancipacijsko razdoblje 1463.-1804. Mostar: Ziral.
Evans, Arthur J. (2007.). Illirian Letters: A Revised Selection of Correspondence From the Illyrian Provinces of Bosnia, Herzegovina, Montenegro, Albania, Dalmatia, Croatia and Slavonia, Addressed to the „Manchester Guardian” During the Year 1877. New York: Cosimo Classics.
Fernández-Morera, Darío (2016.). The Myth of the Andalusian Paradise: Muslims, Christians, and Jews under Islamic Rule in Medieval Spain. Wilmington: Intercollegiate Studies Institute Books.
Havel, Boris (2023.). Arapsko-izraelski sukob: religija, politika i povijest Svete zemlje, 2. izdanje. Zagreb: Naklada Ljevak.
Ibn-Ishak (2004.). The Life of Muhammad: A Translation of Ibn Ishaq’s „Sirat Rasul Allah” by A. Guillaume. Karachi: Ameena Saiyid, Oxford University Press.
Jukić, Ivan Franjo (2015.). Izabrani spisi. Sarajevo, Zagreb: Synopsis.
Lučić, Ivo (2018.). Od vila ilirskih do Bijeloga puta: stranputicama bosanske i hercegovačke povijesti. Zagreb: Hrvatska liječnička komora i Hrvatski institut za povijest.
Stillman, Norman A. (1979.). The Jews of Arab Lands: a History and Source Book. Philadelphia: The Jewish Publication Society in America.
Tabari (1987-1997.). The History of al-Tabari (Ta’rikh al-rusul wa’l-muluk). New York: State University of New York Press.
Ye’or, Bat (2001.). Islam and Dhimmitude: Where Civilizations Collide. Lancaster: Fairleigh Dickinson University Press.
Ye’or, Bat (2013.). Understanding Dhimmitude. New York: RVP Press.
