Učitelj mu je, i ne pogledavši ga, rekao: „Baš mi je žao momče. Ne mogu ti pomoći budući da prvo moram riješiti svoj problem. Možda poslije.” Malo je zastao i dodao: „Kad bi ti meni pomogao, brže bih to riješio i možda bih ti onda mogao pomoći.”
„Vrlo rado, učitelju”, rekao je mladić osjećajući kako je opet obezvrijeđen te kako su njegove potrebe zapostavljene.
„Dobro”, nastavio je učitelji. Skinuo je prsten koji je nosio na malom prstu lijeve ruke i pružajući ga mladiću, dodao: „Uzmi konja koji je vani i odjaši do tržnice. Trebam prodati ovaj prsten jer moram vratiti dug. Moraš za njega dobiti najbolju moguću cijenu i ne prihvaćaj manje od jednoga zlatnika. Idi i što prije se vrati s tim novčićem.”
Mladić je uzeo prsten i otišao. Čim je došao na tržnicu počeo ga je nuditi trgovcima koji su ga sa zanimanjem promatrali sve dok im mladić nije rekao koliko traži za njega. Kada je spomenuo zlatnik, neki su se smijali, drugi su okretali glavu, a samo je jedan starac bio ljubazan objasniti mu kako je zlatnik prevrijedan da bi ga dobio u zamjenu za prsten. Netko je htio pomoći, pa mu je ponudio srebrnjak i bakrenu posudu, ali mladić je dobio upute da ne prihvaća ništa manje od zlatnika pa je odbio ponudu.
Nakon što je ponudio prsten svima koje je sreo na tržnici, a bilo ih je više od stotinu, skrhan zbog neuspjeha popeo se na konja i vratio se. „Učitelju”, rekao je, „Žao mi je. Ne mogu dobiti to što tražiš. Možda sam mogao dobiti dva ili tri srebrnjaka, ali sumnjam da ću ikoga moći zavarati u vezi s pravom vrijednošću prstena.”
„To što si rekao je vrlo važno, mladi prijatelju”, odgovorio je učitelj. „Najprije moramo saznati pravu vrijednost prstena. Ponovno uzjaši konja i idi zlataru. Tko to može znati bolje od njega? Reci mu da želiš prodati prsten i pitaj ga koliko ti može dati za njega. Ali, ma koliko ti nudio, nemoj mu ga prodati. Vrati se ovamo s prstenom.”
Mladić je opet uzjahao konja. Zlatar je pogledao prsten pod svjetlom uljane lampe, potom kroz povećalo, izvagao ga i rekao mladiću: „Momče, reci učitelju da mu za prsten ne mogu dati više od 58 zlatnika.”
„58 zlatnika?”, uzviknuo je mladić.
„Da”, odgovorio je zlatar. „Znam da bismo vremenom za njega mogli dobiti šezdesetak zlatnika, ali ako ga hitno prodaje…”
Mladić je uzbuđen odjurio učiteljevoj kući i rekao mu što se dogodilo.
„Sjedni”, rekao mu je učitelj nakon što ga je saslušao. „Ti si poput ovoga prstena: pravi biser, vrijedan i jedinstven. I kao takvog te može procijeniti samo pravi stručnjak. Zašto ideš kroz život želeći da netko nebitan otkrije tvoju pravu vrijednost?”
I rekavši to, ponovno stavi prsten na mali prst lijeve ruke.
Nepoznati autor
