Ljeta Gospodnjeg ’93. detonacije režu tišinu koja se omotala oko crkve. Otišao je i zadnji vjernik. Svećenik Valerije Stipić u određeno vrijeme žurnim koracima kretao se u običajenu smjeru. Bili su to Hrgovi Gornji, malo hrvatsko selo na padinama Majevice u općini Ravne – Brčko. S najviše uzvisine naprezao se da nešto vidi, nešto daleko, ali njemu tako drago i tako dobro poznato. Danima je dolazio na isto mjesto i pogledom tražio, nadimao se, nadao se da ipak nije sve propalo. Gledao je Posavinu. Ona se tresla, jecala, gorila… Nestajali su ljudi, kuće, čitave porodice, čitava naselja… Nestajale su i crkve. Crkve koje je i on sa tim istim ljudima, kojih više nema, gradio, podizao, uređivao, uljepšavao s toliko ljubavi kao što to čini majka podižući svoje dijete. Na čas bi mu se činilo da vidi TRAMOŠNIČKI OBELISK kako je on sam u sebi krstio zvonik tramošničke crkve, lice bi mu se ozarilo, brže bi premetao svoju krunicu, a potom pomislio bi da mu se pričinilo, te bi se rastužio.
U proljeće 095. ponovno sam ga susreo, s velikom je tugom govorio i ubrzano mi pokazivao fotografije triju crkava, sve su bile minirane, uništene, do temelja srušene. „Oni nisu prezali dići ruku na Božji hram. Pogledaj, ova je najveća. Prava je katedrala. Građena je u Svilaju i to d 1983. do 1991. Završena je u potpunosti uz angažman najvećih arhitekata i umjetnika. Tu je sam Franjo Kršinić uradio kip Gospin u naravnoj veličini, pa Zlatko Keser uradio Put križa, pa Zdenko Grgić čiji je mozaik Isus i Marija, tu je i mozaik Josipa Bifela koji prikazuje sv. Franju i sv. Antu, a Petar Ružević da je kompletno rješenje liturgijskog prostora. Bila su tu i tri elektrificirana zvona dovezena iz dalekog Insbrucka od 700, 500 i 300 kg, a sama crkva bila je oko30 metara dužine, 16 širine, pored crkve i župna kuća, … I sada nema ničega. ”
Fra Valerije je užurbano premećao fotografije. One su govorile više nego on sam.
„Ona je prva stradala”, rekao je kao da govori o živom čovjeku. „Ali tu nije kraj. Ubrzo sam dobio i drugu tužnu vijest. Srušena je i crkva u Vrbovcu.” Pokazao je fotografiju tek dovršene crkve. „Kakav sklad građevine i prirode. Kao da je sam Bog nadahnuo graditelja… Ni nje više nema, srušena je, a građena je osam godina.“
Zadnja koja je budila nadu svećenika bila je tramošnička crkva. O njoj su dolazile različite vijesti; čas da je netaknuta, a čas da je sravnjena sa zemljom. Tako je igra vrućeg i hladnog trajala do svibnja ’95. Stigla je fotografija. Kao i prethodne dvije i ova crkva je minirana. Svećenik je držao fotografiju objema rukama, kao da je u trenu naglo otežala, pognuo se kao otac kad izgubi sina i tiho progovori. „Ja… Ja sam je zvao tramošnički obelisk, znate, zvonik joj je bio visok 30 metara. I… I unutarnje uređenje nije ništa manje lijepo. Bio je tu kip Ivana Krstitelja, rad poznatog profesora Josipa Poljana, četrnaest skupina skulptura u bronci koje predstavljaju – Put križa, freska Josipa Bifela u kajm tehnici površine 107 četvornih metara koja predstavlja Krista i apostole. Na kraju tu je bila i poruka na ulazu u crkvu kojom Izaija najavljuje dolazak Ivana Krstitelja, koja bi zaustavila i ruku samoga Sotone: ‘Ja sam glas koji viče u pustinji, pripravite pripravite put Gospodnji, poravnajte staze njegove+ ali nije zaustavila ruku bezumnog rušitelja TRAMOŠNIČKOG OBELISKA. On je sada samo hrpa polomljenog betona, opeke i stakla.
Dan je odmicao, nad Posavinom spuštao se sumrak. Sat je opominjao da je svibanjska večernja misa uskoro. Svećenik je pred crkvenim vratima ugledao nasmijana dječja lica i sam se razvedrio. U njima je vidio nove graditelje novih katedrala. Bezazlena dječja lica bila su njegova nova nada da nije sve propalo, da nije sve izgubljeno.
