U svom članku Ekumenizam i ekumenska teologija na prekretnici, razmišljajući o trenutno sporom napredovanju ekumenizma, katolički teolog Thomas Bremer zaključuje: U većini slučajeva crkveno je zajedništvo postignuto odlukom – ne kao plod riješenih teoloških pitanja, nego zbog tog što ona i dalje postoje.
U svjetlu pitanja za što se odlučujemo, u ovom tekstu propitujemo vlastito razumijevanje integracije u svjetlu evanđelja i u duhu nenasilnoga djelovanja. Tekstovi iz Svetog pisma nude važne poticaje za prihvaćanje integracije unatoč nesigurnosti, a primjer je toga Prispodoba o milosrdnom Samarijancu. Uputa o milosrdnom Samarijancu, uz poruku da nasljedovanje Isusa pretpostavlja odluku za milosrđe, nosi i jednu provokativnu informaciju: prebijenom neznancu na putu nisu pomogli religijski dotjerani likovi, nego jedan iz antipatične, ne elitne skupine, što su vjerojatno bile asocijacije Isusove publike na riječ Samarijanac. Dakle, poruka glasi: sama pripadnost pravoj vjeri ne garantira i pravo djelovanje. Treba se još potruditi.
Stoga se na pitanje tko je moj bližnji, koje je i pokrenulo priču o milosrdnom Samarijancu, daje odgovor: Onaj kome sam ja bližnji. Fokus se s onih koji dolaze i trebaju biti integrirani, skreće na one koji su postavljeni pred pitanje: Što ću s onima koje nisam zvao, a eto ih pred mojim pragom? Nisam ih zvao, sami su došli. Ono otvara krizu, novu situaciju koja traži odgovor. Riječ kriza etimološki dolazi od grčkog krisis i znači odluka, prosudba. U krizi stojimo na raskrižju, pred odlukom kojim smjerom poći. Prispodoba o Samarijancu služi kao putokaz; kojim putem trebaš krenuti ako hoćeš graditi koncept kraljevstva Božjeg? Sigurnost u odluci ne nude oni koji dolaze, nego se ona nalazi u duhovnosti onih koji su svojim dolaskom stavljeni u poziciju da odluče.
Pokretač procesa integracije jest volja za prihvaćanjem. Bremerov argument pobija tvrdnje da nas okolnosti ograničavaju. Okolnosti stvaramo sami, a volja je čin slobode koji je proizašao iz svega što me nosi i nadahnjuje, odnosno iz onoga što se u mom oduševljenju za evanđelje može iščitati u mojoj odluci za ili protiv integracije.
Evanđeoski stav u povijesti kršćanstva uvijek iznova nailazi na aktualizaciju. Drugi vatikanski sabor tako poziva na čitanje znakova vremena. Izbjegličku krizu iščitavamo kao znak vremena, u smislu da su oni koji dolaze lakmus-papir za duhovnost onih pred čija su vrata banuli. Izbjeglice nas provociraju, izazivaju da se upitamo: vjerujemo li da je isplativije biti milosrdan nego osiguran? Vjerujemo li da za nas i danas vrijedi Božje obećanje da on upravlja našim životima i da nas čuva u našim odlukama za integraciju? Na to se obećanje trebamo osloniti u trenutku odluke.
Nenasilni stav prihvaćanja pretače se u nenasilne strategije djelovanja. Jedna takva je institut crkvenog azila (njemački Kirchenasyl). Poznajemo ga iz zemalja Zapadne Europe, primjerice Njemačke i Francuske, koje olako procjenjujemo kao sekularno iskvarene, premda su pokazale puno više inicijative ljudskosti u duhu kršćanskog prihvaćanja od samoprozvanih čuvarica kršćanstva. Takve su žicom omeđena Mađarska ili katolička Poljska, a odnedavno ih u stopu slijedi i katolička Hrvatska. Crkveni azil trenutno u Njemačkoj uživa oko 300 izbjeglica. Tako npr. u bavarskom Heilsbronnu, u jednom crkvenom azilu, dva jezida čuvaju zidine cistercitskog samostana iz 12. stoljeća, kako ne bi bili deportirani. Sekularna država Njemačka poštuje ovu stvarnost kao kršćanski odgovor na krizu integracije. A sve je počelo dvama nenasilnim koracima: susretom i inicijativom. Jedna je socijalna radnica saznala da jednom srednjoškolcu prijeti deportacija i poduzela je inicijativu da mu se nađe zaštita.
Nama, koji još nemamo institut crkvenog azila, na raspolaganju stoje elementi inicijative i susreta. Možemo tražiti što nam u krizi integracije može biti inicijativa, što nas vodi prema susretu s onima koji dolaze, a da nas nisu pitali. Time imamo priliku uključiti se u nenasilnu tradiciju kršćanskog nadahnuća. O njemu svjedoči Thomas Merton, američki mirovni aktivist i trapist koji je Boga ovako molio: Ti si nas učio da stanuješ u nama kad smo otvoreni jedni za druge. Pomozi nam da održimo svoju otvorenost i da se za nju borimo svim srcem. Pomozi nam da shvatimo da nema spoznavanja ondje gdje jedni druge odbacujemo.
