„Gledaj! Danas preda te stavljam: život i sreću, smrt i nesreću. (…) Uzimam danas za svjedoke protiv vas nebo i zemlju; da, pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj… da živiš ti i tvoje potomstvo” (Pnz 30,15; 19-20).
U ranijim se stoljećima gajenje osobnih kreposti poput mudrosti, pravednosti, poštenja, jakosti i umjerenosti podrazumijevalo i predstavljalo siguran temelj sretna i plodonosna života. Aktivnost čovjekova se provodila u skladu s prirodom, sijalo se, gradilo, ubiralo plodove. Nije se propitivalo zadane moralne norme i vrijednosti, život po njima se podrazumijevao. Danas svjedočimo drukčijim shvaćanjima i pokušajima da se sve što je ranije vrijedilo proglasi zastarjelim pa čak i štetnim. Vode se tihi ratovi, ratovi na duhovnoj razini, koje tek rijetki prepoznaju. U svojoj knjizi Rat za duše naše djece, Michael O’Brien primjećuje: „Zamjena toga shvaćanja neodređenim pojmom ‘vrijednosti’ pridonijela je moralnoj nepismenosti i pomutnji koje sada dominiraju dobrim dijelom društva.” Sveprisutna tehnologija nas također otuđuje i oblikuje te obećava oslobođenje od ograničenoga prostora, vremena pa čak i vlastitoga identiteta. Računalo u našim rukama mijenja strukturu našega mišljenja i pretvara nas u drukčija stvorenja jer nas suobličava zahtjevima i prirodi te iste tehnologije kojoj dajemo povjerenje, očekujući da će nam omogućiti izražavanje našega istinskoga ja, ističe Nicholas Carr u knjizi The Shallows: What the Internet Is Doing to Our Brains (Plitkost: Što internet čini našim mozgovima). I mi se predajemo kao da nemamo vlastitu pamet i osjećaj dostojanstva. Lakše je manipulirati ljudima kad im se mozgovi usmjere u sfere koje im se čine primamljive. Ratovi se vode na svim područjima, a da čovjek o tome puno ne promišlja. „Zadatak je sviju nas koji smo Božja djeca problem svijeta rješavati ne samo intelektualno, već i duhovno”, zaključuje O’Brien te dodaje da se opreka između Krista i duha ovoga svijeta pojačava na svim razinama. Naš zadatak je uzdati se i ne bojati se mraka ovoga svijeta nego biti u svijetu „s pouzdanjem, budnošću i beskompromisnim stavovima”.
„Vrijednosti”
Nazovi vrijednosti se uvode bez propitivanja. Ismijavaju se vrline poput osobne odgovornosti, a prisutna je stalna tendencija da se djecu i mlade pretvori u žrtve svih s kojima oni dolaze u dodir, posebice škole, društva pa i policije. Nameću se ideje da je sve moguće i da čovjek, ne više po svojoj savjesti, nego po svome osjećaju donosi odluke. Unutarnji ratovi ruju i truju, pogotovu bića koja tek stasaju. „Obično se smatra da je protuteža ljubavi mržnja, ali ja vjerujem da je današnja protuteža ljubavi zapravo strah”, primjećuje O’Brien. Tako se i u roditeljske odnose uvlače kojekakvi utjecaji koji zagušuju vrijednost odgoja, a nude neke nejasne ‘slobode’ koje zbunjuju. „Djeca ovise o odraslima kada je riječ o pomnom razlučivanju na području kulture, jer sama ne posjeduju prednost dobi i iskustva. Ona su u fazi formacije, u kojoj na temeljnoj razini upijaju dojmove o naravi stvarnosti, a malo je stvari u životu toliko snažno kao kultura, kada je riječ o određivanju stvarnosti, utvrđivanju dobra i zla”, kazuje O’Brien. Radom i osobnim zalaganjem mladi mogu postati odgovorni odrasli a pri tome se naučiti i samopoštovanju. Važna je nit vodilja koja će ih usmjeravati na pravi put.
Ljude ne treba dijeliti po različitostima, nego ih spajati u zajedničkim vrijednostima i postupcima. Pripadanje jednoj zajednici i kulturi je čovjekova potreba, bez obzira na različitu boju kože ili vjersku pripadnost. Promoviranje samo jednoga dijela zajednice na uštrb drugih i drukčijih nužno vodi u podjele, neslaganja i sve prisutniju kulturu žrtve. „Svojeglavost čovjeka neizbježno dovodi do toga da se izolira od drugih, da sam sebe otjera u progonstvo. Uz to, svojeglav čovjek raskida sa svim vrijednostima koje postoje izvan njega. To progonstvo i taj raskid imaju za posljedicu čovjekovo posvemašnje duhovno osiromašenje”, kazuju autori knjige Arhitekti kulture smrti,Donald de Marco i Benjamin Wiker. Otuda i stalni sukobi koji su često prenaglašeni i koji otkrivaju pomutnje i nejasnu sliku svijeta. Jesu li neizbježni ratovi, nastali iz skrivenih interesa i pobuda određenih skupina kako bi se skrila prava slika svijeta? O’Brien propituje pravi cilj suvremene kulture. „Pravo se pitanje ne sastoji u tome susrećemo li putem određene zanimljive, zabavne, pa i poučne pojedinosti, već koje je naše konačno odredište? Postavljaju li si kršćani to pitanje konzumirajući suvremeni kulturni materijal? Ili pak postupno gube orijentaciju, dok im se moralni kompas besciljno okreće u svim smjerovima…”
Štit društva
Psihijatar Leslie Farber naše stoljeće naziva „stoljećem razuzdane volje” koja je usmjerena na samu sebe, bez težnje za dobrom drugih. „Pouzdan znak prisutnosti Kulture smrti u nekom društvu očituje se u vraćanju starih ozloglašenih poroka u liku nanovo stiliziranih vrlina koje savršeno odgovaraju kratkovidnosti suvremenog čovjeka”, ističu de Marco i Wiker. Rat između čovjeka i njegova dostojanstva je stalno prisutan. Pokušava se umanjiti vrijednost čovjeka, njegov ugled i mogućnosti. „Prečesto, međutim, zaboravljamo kako je manipulacija pojmom ‘manjega zla’ klasična neprijateljeva taktika u velikome ratu između dobra i zla, stvarnome ratu u koji smo svi uključeni. Ako se manje zlo predstavi s određenim uljepšavanjem vrijednosti, možemo se okrenuti njemu, pretpostavljajući kako se zapravo odlučujemo za dobro”, upozorava O’Brien. Nema onoga zaštitnog oklopa koji bi uvezivao ljude, pokrivao ih i sklanjao u zajednički prostor kako bi im pomogao. Taj štit su nekad činili društvo, uža i šira zajednica, obitelj, odgojno-obrazovne institucije, posvećeni pojedinci, vjerske zajednice… Henry D. Thoreau je istaknuo da: „Na svakih tisuću koji udaraju po lišću zla dolazi jedan koji udara u korijen.” Štit je odavna izrešetan neljudskim postupcima i nepotrebnim ustupcima onima koji to nisu tražili i koje je tek trebalo izvesti na pravi put, ali su vodiči posustali ili su sklonjeni kako bi se buduće generacije pogubile na stazi odrastanja i postale lako manipulirajući pojedinci. Ostala su sjećanja. „Istinska se snaga ne odražava u korištenju moći, nego u spremnosti da se od nje odustane. Tako je smatrao Tolkien, kršćanin”, ističe Tom Holland u knjizi Vladavina.
Ljude se tjera u stalno neko kretanje bez trunka vremena da zastanu i razmisle. Pretrpani su poslom ili bježe u posao da se ne sretnu sa sobom. Radoholik koji nikad nema vremena stane obolijevati jer je stalno u nekom traganju i brzini životnoj te izgubi i sebe i druge u tom nastojanju da ostvari neke ideje koje mu je vrijeme u kojemu živi nametnulo. Kad se okrene oko sebe, shvati da stoji usamljen na vjetrometini i ne zna kuda krenuti. Stvari koje je usput nakupio i koje su mu se činile smislom života nisu mu mogle pružiti nježnost ili utješnu riječ. „…ne precjenjujte se više no što se treba cijeniti, nego cijenite se razumno, kako je već komu Bog odmjerio mjeru vjere” (Rim 12,3).
Iznenađuje i da je Freud koji je religiju nazivao iluzijom upozorio na posljedice ukoliko se čovjek udalji od nje. Tako on piše u knjizi Budućnost jedne iluzije: „Ako se ljude uči da ne postoji svemogući Bog, koji je utjelovljenje pravde, da u svijetu ne postoji božanski utvrđen red, i da ne postoji zagrobni život, oni se ne će osjećati dužnima pokoravati se propisima civilizacije. Svatko će se bez straha ravnati po svojim asocijalnim, egoističnim porivima i težiti učvršćenju svoje moći. Kaos, koji smo zahvaljujući tisućljetnom djelovanju civilizacije izbjegli, vratit će nam se ponovno.” Čovjek je cjelina i ne može biti razjedinjen na pojedine dijelove koje će u nekim trenucima svoga života proglašavati važnijima od drugih, kao što se danas govori da osjećaji mogu voditi pojedinca i da po osjećajima može živjeti život. „Savjest ima prava stoga što ima dužnosti, ali u današnjem dobu, kod velikoga dijela javnosti, puno je pravo i sloboda savjesti da se riješi savjesti”, poručuje kardinal J. H. Newman.
