Robert Redford, koji je preminuo u dobi od 89 godina, ostat će upamćen ne samo kao jedan od najomiljenijih holivudskih glumaca, već i kao čovjek koji je tiho živio vrijednosti koje duboko odjekuju u ljudskom duhu, piše Aleteia.
Njegova filmska karijera bila je blistava: od Butch Cassidy i Sundance Kid do The Sting i Out of Africa, postao je ime koje svatko zna. Ipak, Redford nikada nije dopustio da ga slava definira. „Jedan dio mene nije joj vjerovao“, priznao je jednom u intervjuu za Esquire.
Umjesto toga, tražio je jednostavnost — povukao se u planine Utaha, gdje je pronašao „dovoljno prostora za lutanje“ i izgradio dom daleko od reflektora Hollywooda.
Život ukorijenjen u obitelji
Očinstvo je smatrao svojim najvećim postignućem, unatoč priznanjima i nagradama. Kao otac četvero djece i djed sedmero unučadi, često je govorio: „Djeca… ona su najbolje što imam u životu“, rekao je za InStyle.
No, njegov obiteljski život nije bio lišen tuge. Redford i njegova prva supruga Lola izgubili su Scotta, svoje prvo dijete, samo nekoliko mjeseci nakon rođenja. Desetljećima kasnije, izgubio je sina Jamesa koji je umro od raka. Takvi gubici bi slomili svakog roditelja, no Redford ih je nosio s tihom postojanošću, nikada ne tražeći sažaljenje, već se oslanjajući na ljubav preživjele djece i unučadi. Njegova priča podsjeća nas da čak i oni koji izgledaju kao da „imaju sve“ iskuse najdublje ljudske tuge — i da nije uspjeh ono što najviše vrijedi, već ljubav koju dajemo i primamo na životnom putu.
U poznijim godinama, Redford je često govorio kako mu je obitelj ostala sidro. Radovao se svojim kćerima i gledanju kako mu unuci odrastaju. Svoj drugoj supruzi, umjetnici Sibylle Szaggars, zahvalio je na „posve novom životu“, pronalazeći u njihovim kasnijim godinama zajedništvo i zajednički cilj, kako je spomenuto u People magazinu.
Njihov rad na projektima zaštite okoliša — spajajući njezinu umjetničku viziju s njegovom predanošću očuvanju prirode — donio mu je novu energiju, pokazujući da čak i u 70-ima i 80-ima život može ponuditi nove početke i radosti.
Posjet Vatikanu
Vjera je također bila tiho prisutna u Redfordovoj priči. Iako nije bio tradicionalno religiozan, pokazivao je duboko poštovanje prema vjeri i onima koji su je autentično živjeli. Posebno ga je dirnuo poziv pape Franje na zaštitu okoliša.
Ranije smo izvještavali o dirljivom susretu u Vatikanu, kada se Redford ponizno predstavio Svetom Ocu i zahvalio mu na njegovu vodstvu. Papa Franjo ga je zamolio da moli za njega, a Redford je jednostavno odgovorio: „Molim.“ Bio je to kratak, ali značajan susret, koji je otkrio njegovu otvorenost prema duhovnom — prepoznavanje da je briga za stvorenje dio nečeg većeg — dužnost koju svi dijelimo.
Duboko poštovanje prema prirodi obilježilo je velik dio njegova života. Davno prije nego što je ekologija postala popularna, Redford je govorio o važnosti zaštite Zemlje, ne zbog političkih interesa, već iz osjećaja odgovornosti prema budućim generacijama. U tome su se njegove vrijednosti snažno podudarale s katoličkim učenjem: čuvati Božje stvorenje, živjeti jednostavno i misliti izvan vlastitih potreba.
Velikodušnost duha
Čak i suočen s izvanrednom slavom, Redford je utjelovljivao poniznost. Odupirao se sjaju Hollywooda, odlučivši umjesto toga graditi zajednicu pripovjedača kroz Sundance Institute, podržavajući mlade i neovisne filmske stvaratelje. Njegovo uvjerenje da svatko zaslužuje priliku ispričati svoju priču govori o velikodušnosti duha — onoj koja uzdiže druge umjesto da grčevito zadržava vlastiti sjaj.
Možda je jedna od najinspirativnijih osobina Roberta Redforda bila način na koji je prihvatio starenje. Umjesto da se opire vremenu, činilo se da ga doživljava kao dio ljepote života. „Život je u biti tužan. Sreća je povremena. Dolazi u trenucima i to je to. Izvući najbolje iz svakog trenutka“, rekao je jednom. Bio je to njegov način da nas podsjeti kako je radost prolazna, ali dragocjena, i da svaka faza života — čak i njegova večer — nudi prilike za smisao.
Priča Roberta Redforda podsjeća nas da slava i uspjeh s vremenom blijede, ali ljubav, obitelj i integritet ostaju. Živio je dostojanstveno, tugovao je sa snagom i prihvatio starenje kao dar. Poput likova koje je utjelovio na ekranu — hrabrih, nesavršenih i duboko ljudskih — i njegov vlastiti život ostavlja nas sa osjećajem nade. Na kraju, možda mu najveća uloga nije bila na filmskom platnu, već u načinu na koji nam je pokazao kako živjeti s poniznošću, svrhom i milošću.
Pokoj vječni daruj mu, Gospodine!
