Radovi su krenuli na veliko, nećemo se dati zaustaviti i naša prva generacija školaraca, naši budući prvašići, krenut će – ako Bog da – već u rujnu u novu, moderno opremljenu školu.

Sretni smo, uzbuđeni i neizmjerno zahvalni. Ovo nije samo početak gradnje jedne zgrade.Ovo je početak jedne nove budućnosti.

Svaki dan ovdje gledam djecu koja sjede na zemlji i uče pisati po podu. Gledam njihovu upornost, znatiželju i iskrenu želju da nauče nešto više. Naš vrtić danas pohađa oko 150 djece, a prva skupina uskoro bi trebala krenuti u prvi razred.

No u cijelom selu postoji samo jedna državna škola, u kojoj se stotine djece pokušavaju smjestiti u svega nekoliko učionica. Mnoga od njih nikada ne dođu na red.

Zato ova škola nije luksuz. Ona je potreba. Ona je prilika. Ona je odgovor na dječje oči koje pitaju: hoće li biti škole i za nas?

Dijete koje dobije obrazovanje, dobiva i dostojanstvo. Dobiva mogućnost da jednoga dana pomogne svojoj obitelji, zajednici i društvu. Škola ne mijenja samo jedno dijete – ona mijenja generacije.

Plan je jasan: sada gradimo prvih šest učionica, kako bi djeca već ove jeseni mogla sjesti u svoje klupe. A zatim ćemo školu širiti korak po korak, kako budu rasla i djeca.

Takav smo put već prošli.

U Ruandi smo, zajedno s istim onim dobrim ljudima koji danas stoje uz nas i u Zambiji, izgradili cijeli školski kampus Centra Otac Vjeko – vrtić, osnovnu školu, dvije srednje škole, učeničke domove, knjižnice, sportsku dvoranu i radionice za praktičnu nastavu.

Ni tamo ništa nije nastalo preko noći. Gradilo se polako, etapno, s vjerom i strpljenjem. I danas tisuće mladih ondje žive dostojnije upravo zato što su nekada dobili priliku za školovanje.

Zato s velikim pouzdanjem gledamo prema Mwakapanduli.

Već smo vidjeli kako dobro raste kada mu se pruži prilika.

Ovdje ne gradimo samo zidove. Gradimo učionice u kojima će se rađati budućnost. Gradimo mjesto u kojem će djeca sanjati veće snove. Gradimo znak da Bog nije daleko, nego prisutan u konkretnom dobru.

Hvala svakome od vas koji ste dio ove priče.

Svaka donacija, bez obzira na iznos, postaje dio temelja ove škole. Dio jednog zida. Dio jedne klupe. Dio nečijeg djetinjstva.

Kad jednoga dana zazvoni prvo školsko zvono u Mwakapanduli, znajte da će zvoniti i za vas.

Mir i dobro iz Mwakapandule.

Pomoći nam možete i dalje…

Svi iz Hrvatske i Europe koji nam žele pomoći, donaciju nam mogu uplatiti naš IBAN u Addiko Bank: HR77 2500 0091 1013 6645 3

Svi iz BiH koji nam žele i mogu pomoći, donaciju nam mogu uplatiti na naš račun u ASAbank: 1340011130054150

Ovdje su svi detalji i primjeri uplatnica za donaciju

Hvala vam od srca na svakoj vašoj pomoći!
fra Ivica Perić i Humanitarna udruga Srce za Afriku

Objava Počeli smo kopati temelje za našu buduću osnovnu školu u Mwakapanduli pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Dijete koje ne može učiti

Svaki dan gledam djecu koja sjede na zemlji i uče pisati po podu. Gledam njihovu upornost, znatiželju i iskrenu želju da nauče nešto više. Naš vrtić danas pohađa oko 150 djece, a prva skupina uskoro bi trebala krenuti u prvi razred. No u cijelom selu postoji samo jedna državna škola, u kojoj se stotine djece pokušavaju smjestiti u svega nekoliko učionica. Mnoga od njih nikada ne dođu na red.

U takvim trenucima Kristove riječi iz Evanđelja postaju stvarnost, a ne samo zapisani tekst: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste.” Ovdje te riječi imaju lice, ime i pogled djeteta koje želi učiti. Korizma nas poziva da stvarnost gledamo bez uljepšavanja. Bez škole dijete ovdje nema izbora. Bez obrazovanja ostaje zatvoreno u krugu siromaštva iz kojega se teško izlazi. Najveća nepravda nije siromaštvo samo po sebi, nego uskraćena prilika. Dijete koje ne može učiti, ne može ni sanjati.

Zato je pred nama danas jasan zadatak: izgradnja osnovne škole Centra Otac Vjeko u Mwakapanduli. To nije samo građevinski projekt nego čin vjere i odgovornosti. Jer vjera koja se ne pretvori u konkretno djelo ostaje samo riječ. Zemlju imamo. Teren je pripremljen. Projekt je završen. Ono što nedostaje jesu sredstva i ljudi koji su spremni reći: odreći ću se nečega svoga kako bi netko drugi imao budućnost. Plan je jednostavan i realan. Do početka sljedeće školske godine izgraditi prve dvije učionice, a zatim svake godine dograđivati nove, kako djeca budu rasla. Škola će rasti zajedno s njima – polako, ali sigurno. Kao i sve što ovdje gradimo.

Izbor i uskraćenost

U korizmi često govorimo o postu i odricanju. Ovdje se jasno vidi razlika između onoga čega se mi odričemo i onoga što djeci nedostaje. Nama je post izbor. Njima je uskraćenost stvarnost. Zato korizma ovdje postaje put na kojem se susreću molitva i djelo, tišina i konkretna ljubav. Ne gradimo školu zato što je to lijepo ili humano. Gradimo je zato što je nužna. Jer dijete koje dobije znanje, dobiva i dostojanstvo. Dobiva mogućnost da jednoga dana pomogne svojoj obitelji, zajednici i društvu. Na tom putu mi ne činimo nešto „za druge”, nego ispunjavamo ono na što nas Evanđelje poziva.

Ono što danas sanjamo u Mwakapanduli nije nepoznat put. Taj smo put već prošli. U Ruandi je, zajedno s istim onim dobrim ljudima koji danas prate i ovaj projekt, u samo nekoliko godina izraslo nešto što je tada mnogima izgledalo nemoguće. Tamo smo, korak po korak, izgradili cijeli školski kampus Centra Otac Vjeko: vrtić, osnovnu školu, dvije srednje škole, dva učenička doma, kuhinju s blagovaonicom, dvije školske knjižnice, radionice za praktičnu nastavu, sportsku dvoranu i vanjske sportske terene.

Ni tamo nije sve nastalo odjednom. Gradilo se u etapama, onoliko koliko su sredstva dozvoljavala. Bilo je trenutaka kada se činilo da se neće moći dalje, kada su planovi morali čekati, a radovi stati. No pokazalo se da strpljenje, ustrajnost i vjera često donesu više ploda nego brzina. Svaka nova učionica bila je odgovor na konkretnu potrebu i plod povjerenja koje se gradilo s vremenom. Sve je započelo jednako skromno – s djecom koja su sjedila na tlu i s pitanjem koje se ponavljalo iz dana u dan: hoće li biti škole i za nas? Danas u Ruandi tisuće djece prolaze kroz učionice koje su nastale iz vjere, strpljenja i zajedništva. Taj je školski centar u Ruandi proglašen uzor-školom i postao mjesto na kojem se ne prenosi samo znanje nego se odgajaju ljudi.

Dar koji traje

To iskustvo uči nas jednoj važnoj istini: kada se znanje spoji s vjerom, a molitva s konkretnim djelom, plodovi ne izostaju. Bog od nas ne traži da činimo nemoguće, nego da budemo vjerni u onome što nam je povjereno. A kada ljudi odgovore srcem, i ono što se činilo dalekim – postaje blizu. Zato s pouzdanjem gledamo prema Mwakapanduli. Ne zato što smo jaki, nego zato što smo već vidjeli kako dobro raste kada mu se pruži prilika. I zato vjerujemo da će i ovdje, kao i u Ruandi, učionice postati mjesta na kojima se rađa budućnost – tiho, postojano i s pogledom uprtim dalje od samih zidova.

Često kažem da misija nije spašavanje ljudi, nego dijeljenje života s njima. Kada dijeliš njihovu svakodnevicu, tada i evanđelje postaje vidljivo. Učionica, klupa i knjiga postaju znak da Bog nije daleko, nego prisutan u konkretnom dobru.

U ovom korizmenom vremenu pozivam vas da razmislite o daru koji traje. Možda o manjoj potrošnji, a većoj solidarnosti. O manje prolaznoga, a više onoga što ostavlja trag. Jer upravo po tim „malim” djelima ljubavi mjeri se naša vjernost evanđelju. Svaka donacija, bez obzira na iznos, postaje dio zida učionice i dio nečijega djetinjstva. Korizma nije vrijeme tuge, nego priprave za novi život. Ako zajedno uspijemo izgraditi ovu školu, bit će to znak da odricanje ima smisla, a nada budućnost.

Mir i dobro iz Mwakapandule.

KAKO POMOĆI?

Uplate iz Bosne i Hercegovine

Donacije nam možete uplatiti preko Humanitarne udruge Srce za Afriku.
Uplate u konvertibilnim markama mogu se obaviti na naš račun u ASAbank: 
1340011130054150.
U poziv na broj piše se datum uplate bez točki i zareza.
Primatelj je Srce za Afriku, Školska 2, Orašje, a u opis plaćanja samo treba navesti DONACIJA ŠKOLA. 

Uplate iz Hrvatske (i drugih europskih zemalja)

Donacije nam možete uplatiti preko Humanitarne udruge Srce za Afriku.
Uplate u eurima mogu se obaviti na naš IBAN u Addiko Bank: 
HR7725000091101366453
Primatelj je Humanitarna udruga Srce za Afriku, Kralja Zvonimira 15, Osijek, a u opis plaćanja samo treba navesti DONACIJA ŠKOLA.
Poziv na broj ne treba, odnosno u tom slučaju u model se piše samo broj 99. Ako vam tako ne prolazi, onda u model pišete 00, a u poziv na broj datum uplate bez točki i zareza.

Ukoliko uplaćujete iz inozemstva, morate dodati i SWIFT adresu / BIC Addiko Bank Zagreb: HAABHR22

Objava Škola kao put dostojanstva pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Nismo li svi u svojevrsnom prolasku kroz ovaj život dali sebi previše važnosti, zaboravljajući odakle smo došli i kamo idemo. Vlastita ranjivost čini nas osjetljivima i nezaštićenima. Takvo stanje ostavlja različite posljedice na svijest pojedinca, ali i njegov odnos prema drugima. Obitelj stoga predstavlja važno uporište, sklonište od nepoznatih izazova i svakodnevnih nedoumica. „…’Zlo’ vani veoma dobro komunicira, a to je dodatan razlog zašto je važno da obiteljska komunikacija postane učinkovitija i moćnija”, zaključuje Federica Benassi, autorica knjige Roditelji vs. adolescenti.

Izazovi obitelji i škole

One, kojima je po Le Goffu „zanat misliti i prenositi svoje mišljenje na druge” nazivamo učiteljima. Velika je to i važna zadaća kojoj ostaju vjerni oni najuporniji. Prijenos znanja i poučavanje je kompliciran proces, često nezahvalan i mukotrpan. Vidi se to po odnosu društva prema ovoj profesiji, a i prema odnosu korisnika odgojno-obrazovnih institucija. Mladi će se radije prepustiti umjetnoj inteligenciji da upravlja njima i ispunjava njihove zadatke, umjesto da se sami prime posla. U potpunoj konfuziji shvaćanja opterećenosti pojedinca silnim zadaćama i poslovima našli su se samozvani eksperti koji su odlučili rasteretiti čovjeka, učiniti mu život jednostavnijim, umetnuti mu alatke u ruke, ali i u glavu, te ga spriječiti u donošenju vlastitih odluka. Čovjek postaje rob određenih želja i postignuća i rijetko zastane da bi se zapitao je li to doista ono što mu treba. Nametnuti parametri modernog života guraju ga u neke kalupe koji mu nisu prirodni. Ipak, ne bježi od zamke u koju upada jer mu je ona servirana na zlatnom tanjuru pričina i taštine. Le Goff kazuje: „Povezivanje osobnog razmišljanja i njegovog širenja podučavanjem svojstvo je intelektualca.” Cijene li se danas takvi intelektualci, ljudi širokoga raspona znanja, vještina, umijeća, kompetencija, aktivni sudionici društvenih zbivanja, neovisni kritičari mudroga pristupa? Sveprisutna razmišljanja koja od čovjeka žele stvoriti pasivnoga promatrača ili potrošača, kojemu je sve nadohvat ruke i čiji mozak polako odstupa od svoje prvotne namjene, ne izgledaju obećavajuće. Upitno je koliko je dobro čovjeka na pameti onima koji putem umjetne inteligencije hoće svime ovladati pa i ljudske misli osloboditi. „Ako želimo nadvladati te bolesne jednostranosti našeg vremena, potrebno je da se okrenemo prema onim vrijednostima koje se ne mogu kupiti novcem”, savjetuje Christa Meves u knjizi Manipulirana neumjerenost.

Stalna upozorenja kako su djeca nezaštićena pred novom tehnologijom, kako je vršnjačko nasilje sveprisutno uslijed intenzivnoga igranja igrica, kako se djeca otuđuju, ne komuniciraju, zapadaju u depresiju i gube mogućnosti jasnoga izražavanja čine se nesuvislim pred najezdom silnih reklama i upliva tehnologije u privatnu sferu pojedinca. „Što rade influenceri? Oni ‘dijele’ videa, ‘dijele’ fotografije i članke, ‘dijele’ različite članke na društvenim mrežama s ciljem, naravno, da se prošire, poput vodenih ospica”, zaključuje Federica Benassi. A vodene ospice su, znamo, zarazne. Na svakom koraku, u obitelji, u javnom prostoru, na ulici vidimo duhom odsutne pojedince obuzete nekim sadržajima ili igricama. Jako je važno odučiti djecu od ovakvih navika (ako su ih već stekla), pojašnjavati svrhu svake aktivnosti, provoditi zajedno vrijeme na zraku, u ugodnom promatranju prirode i njezinih blagodati. Federica Benassi ističe važnost obitelji i njezine uloge u odgoju zdravoga pojedinca čiji se značaj ogleda u zajednici koja u njega ulaže i koja se na njega oslanja. „Obitelj je najmanji i najvažniji oblik ljudskog društva, ona je korijen koji podupire cijeli sustav. Botaničari dobro znaju da je vidljivi dio stabala, onaj nadzemni, ogledalo njihova korijenskog sustava. Kada je korijenje zdravo i dobro usidreno u plodno tlo, grane i lišće također će biti zdravi i bujni.”

Ohrabruje inicijativa da se u školama zabrani korištenje mobitela (kada je uopće bilo dopušteno?). Iz odgojno-obrazovnih ustanova koje su ovu zabranu već primijenile, stižu informacije kako su djeca opet djeca, trče, druže se, komuniciraju. Sretniji su u susretu s drugima, razmjenjuju punim riječima svoje misli, ideje, nove činjenice koje su upravo spoznali. I svi su sretni i radosni kao da je to dosad bilo nešto nedostižno!?! Uloga učitelja kao onoga koji prenosi znanje, upućuje, savjetuje, postaje još vidljivija, značajnija i vrjednija. „Među tolikim nazivima: znanstvenici, učenjaci, klerici, mislioci (terminologija iz svijeta mišljenja nije uvijek bila jasna) ova riječ (klerik) opisuje krug točno određenih obrisa: krug učitelja na školama. Najavljuje se u ranom srednjem vijeku, razvija u gradskim školama XII. stoljeća, a puni procvat doseže u XIII. stoljeću na sveučilištima.” Danas je omiljena tvrdnja mnogih relevantnih čimbenika da živimo u informacijskom društvu te time i u društvu znanja. Međutim, Konrad Liessmann u knjizi Teorija neobrazovanosti ističe da se ovome može sasvim opravdano suprotstaviti teza da živimo u „dezinformacijskom društvu”. Kvalitetno obrazovanje je predmet zajedničkoga interesa svih uključenih u ovaj proces jer omogućuje pojedincu da postane dobar građanin. Ipak, ne bi se smjelo dogoditi da je društvu važnije stvoriti dobroga građanina, nego dobroga, marljivog i sretnog čovjeka, upozorava Hartmut von Hentig u knjizi Humana škola.

Znanje i duhovnost

Učitelji i roditelji kontaktiraju online, e-dnevnici nude sve moguće informacije o učenicima. Nema iznenađenja, straha, radosti, čežnje da se podijeli dobra vijest ili sakrije loša u nadi da će uskoro biti prilike za njezino ispravljanje, a roditelji pošteđeni nepotrebne brige. Ne, već je sve pušteno u eter. I prije nego dijete stigne kući, roditelj je upoznat s njegovim rezultatima u školi. Sport je isto pod nadzorom kamera i svaki pokret se analizira. Nema spontanosti, prirodnosti, samo izračun. Sve veći pluralizam u društvu dovodi do natjecanja između različitih načina života i djeca se mogu osjećati nesigurno kako organizirati svoje razumijevanje sebe, života, odnosa i vrijednosti. „Naravan čovjek ne prima što je od Duha Božjega; njemu je to ludost i ne može spoznati jer po Duhu valja prosuđivati. Duhovan pak prosuđuje sve, a njega nitko ne prosuđuje” (1 Kor 2,14-15). Škola, učenje, nastava, zapamćivanje, istraživanje, sve to postaje opterećenje, kako djeci tako i odraslima. Jednim klikom sve se može pronaći, odraditi u trenu, naivno razmišljaju, nesvjesni opasnosti koje taj klik čini njihovu opstanku u ovom svijetu punom izazova. „Naše vrijeme nalazi se na raskrižju između narcizma i otpornosti. Između odvajanja onih koji ne vide ništa osim vlastite slike u kojoj se izgube do te mjere da se više ne mogu ni odraziti u ogledalu i onih koji se teško, ali plodno otvaraju, koji hodaju zaobilazeći preprjeke na koje nailaze”, kazuje Maurizio Fabbri u predgovoru knjige Roditelji vs. adolescenti autorice Federice Benassi. Potrebno je poraditi na obnovi unutarnjega reda. Živjeti u stalnom nastojanju prilagodbe „misli životu i života misli na takav način da neprestano rastemo, uvijek doživljavajući nove stvari na stari način i stare stvari na nov način. Tako je život uvijek nov”, kazuje Thomas Merton u knjizi Misli u samoći. Jednostavno iskustvo divljenja i strahopoštovanja, postavljanje pitanja, biti u tišini, povezivanje s drugima, otvara djecu za duhovnost.

Jagoda Truhelka je u knjizi U carstvu duše napisanoj u 19. stoljeću, pojasnila što se podrazumijevalo pod obrazovanošću u njezino vrijeme i zašto je ono bilo znakovito za razvoj mlade ličnosti. „Pri riječi obrazovanost mislimo dakle prije svega znanjem prosvijetljen duh i odgojem pročišćena čuvstva. Obrazovanost u tom shvaćanju čisto je duševno djelovanje. No ona u širem smislu obuhvaća čitav razvitak čovjeka, njegov duševni i tjelesni život. Pod obrazovanim čovjekom razumijevamo čeljade prosvjetljena uma, plemenita srca i k’tomu uglađenih spoljašnjih navada. Istina sve troje se rijetko nalazi u jednom čovjeku zajedno. A gdje se nađe – makar samo i približno – to su onda oni rijetki miljenici Božji u kojima se otkriva ideal čovještva na utjehu i izgled ostalome ljudstvu. Težiti spram toga ideala neka ti bude prva i najpreča briga tvoga mladog života.”

Objava Poučavanje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Samopoučavanje

Čuvena britanska prosvjetiteljica iz 19. stoljeća, Charlotte Mason, pisala je da dijete mora provesti određeno vrijeme na otvorenom, po mogućnosti na selu kako bi moglo osluškivati, opipavati, mirisati, svim osjetilima osjetiti prirodu. Njezina ideja da djeca budu izložena prirodi, da žive s njom kako bi je voljela i upoznavala, ima za cilj uočavanje prirodnih procesa angažiranjem osjetila. Tako će steći znanje o određenoj pojavi, biljci ili životinji.

Ovo sve predstavlja svojevrstan oblik samopoučavanja koji i jest temelj istinskoga obrazovanja. Može se provoditi nestrukturiranom igrom, uz veliku količinu slobode za dijete i njegov istraživački duh, promatranjem i upijanjem prirodnih posebnosti. Kroz ovaj proces, djeca stvaraju zalihe potrebnih informacija kako bi dalje razumjela pouke koje će im se poslije u školi nuditi, te će tako prepoznavati ranije stečena iskustva.

„Formalna nastava iz znanosti ima svoje mjesto, uključujući priliku za provođenje eksperimenata i prakticiranja znanstvene metode. Ali u najranijim godinama, cilj učenja prirode je staviti djecu u izravan doticaj s prirodom. Kroz šetnje prirodom, učenici sami usmjeravaju vlastita opažanja, osnažujući svoj um da istražuje, čudi se i otkriva”, ističe Colby Atchison u tekstu Prema filozofiji prirodnih znanosti. On također kazuje da proučavanje filozofije prirode mora započeti onime što priroda jest i ulogom ljudi u odnosu na nju. Ističe kako je u Svetom pismu priroda plod Božjega stvaranja koje prikazuje Njegovu ljubav prema ljepoti, životu i rastu u ekosustavima. Ljudi su pozvani upravljati ovim bogatstvom, remek-djelom stvaranja, njegujući ga i dovodeći u stanje procvata.

Kako bi se djeca naučila voljeti prirodu, prepoznavati je onakvu kakva ona doista jest, trebamo ju što češće koristiti kao učionicu na otvorenom. Tada će ono o čemu su učenici čitali, o čemu ih se poučavalo dobiti stvarno značenje te obogatiti njihovo iskustvo. Vidjet će, opipati i omirisati prirodu u svem njezinu bogatstvu i tek tada će im postati jasne priče, basne i činjenice koje nisu mogli povezati sa stvarnošću jer ju nisu praktično poznavali. Otvaranjem stvarnim iskustvima, djeca mogu dotaknuti svijet, iskusiti istinu, dobrotu i ljepotu i korisnost onoga što im se prezentira u odgojno-obrazovnim ustanovama. „Ako nismo oprezni, mi kao obrazovatelji možemo nenamjerno počiniti istu pogrešku u našim suvremenim obrazovnim pristupima poučavanju prirode. U nastojanju da znanje učinimo korisnim, možemo zapečatiti mogućnost susreta s ljepotom. U cilju osposobljavanja učenika za moć nad prirodom, ne uspijevamo iskusiti njezinu iscjeliteljsku moć nad nama. U cilju povećanja rezultata AP testa,[1] naši učenici nam mogu reći sve o flori, osim koji primjerci rastu u njihovim vrtovima”, upozorava Atchison.

„U međuvremenu sve više nas oblikuje tehnologija koja nam obećava oslobođenje od ograničenja prostora, vremena, čak i identiteta. Računalo u džepu svakog od nas, pokazalo se, mijenja strukturu našega mišljenja, pretvarajući nas u drugačija stvorenja i suobličavajući nas zahtjevima i prirodi tehnologije za koju vjerujemo da će nam omogućiti izražavanje našeg istinskog ja”, ističe Patrick J. Daneen u knjizi Zašto liberalizam nije uspio. On se pita koliko vremena svatko od nas može posvetiti čitanju knjige, a da više puta ne zaviri u mobitel. Također upozorava kako tehnologija koja nas je trebala spojiti sa što većim brojem ljudi sada nas upravo razdvaja od njih i čini osamljenima. „Ono što bi trebalo preobraziti naš svijet preobražava umjesto toga nas same”, kazuje Daneen.

Čovjek današnjice

Čovjek današnjice je ogrezao u materijalno. Konzumerizam u svakom obliku oduzima mu dostojanstvo i svrhu postojanja. Marija Montessori u knjizi Odgoj i mir kazuje: „Čovječanstvo je bolesno, poput organizma koji ima problema s optokom krvi, te je stoga slabo i nesretno.” Ona također ističe da čovjek može ozdraviti od ovih boljetica ako to želi. „Dovoljno je da otvori oči, ispravi svoje pogrješke i postane svjestan svoje snage.” Posebno ističe ulogu mladih koje valja pripremiti za budućnost i uključenje u aktivnosti društvenoga života.

Ovih dana u medijima se navodi kako raste broj mladih koji su depresivni, anksiozni te skloni suicidalnim idejama. Zašto je to tako? Što nam svojim ponašanjem žele poručiti? Montessori ističe da: „Ljudsko biće ima potrebu za znanjem i sposobno je spontano naučiti puno više nego što se pretpostavlja. Ali istina je i da se nezadovoljena inteligencija povlači u sebe, zanimanje jenjava i sva je mladost osuđena na to da bude slabija nego što bi trebala biti.” Potrebno je raditi s mladima, ne samo u školi. Ne smijemo ih prepuštati tehnologiji, jer se upravo tako otuđuju i gube poveznicu sa stvarnim životom.

Obitelj kao prva stepenica u djetetovu rastu i odgoju treba biti zdrava i sposobna prepoznati potencijale svoga djeteta. Ne činiti stvari za njega nego ga pustiti da istražuje, pronalazi i otkriva. „Današnji je društveni život vrlo složen, pun pogrješaka i nerazumljivih proturječnosti. To je mračno doba, doba duhovne tmine”, piše Montessori 1937. godine u spomenutom djelu. Ona također navodi da bi se moglo reći „da je današnji čovjek kao dijete izgubljeno u šumi, koje se ne boji onoga što vidi i skrivenih životinja, već malih stvari, šuma lišća i duhova. Plaši se stvari koje zapravo ne postoje.” Da u ovoj knjizi nije navedena godina u kojoj Montessori iznosi svoja viđenja stvarnosti, pomislili bismo da je riječ o nama danas. Znači li to da boljetice ljudskoga bitka samo mijenjaju oblik tijekom vremena, ali u svojoj biti ostaju iste?!

I fenomen odgoja nam to stalno iznova potvrđuje. Ukoliko dijete odrasta u odgovarajućem životnom okruženju, može nam otkriti osobnost potpuno drukčiju od one na koju smo navikli ili ju očekujemo. Dijete je živi dokaz da se čovječanstvo može promijeniti i poboljšati, ali postoji jedan uvjet. Potrebno je promijeniti svijet odraslih. Odrasli se moraju ujediniti, imati povjerenje u dijete, stvoriti kvalitetno ozračje te tako mijenjati i same sebe. „Dijete nam obećava iskupljenje čovječanstva i mogli bismo reći da je to znanstvena istina koju predstavlja tajanstveni simbol Božića”, poručuje Montessori.

Nove vrijednosti

U nedostatku ljubavi prema drugima, ukidanju ljudskoga dostojanstva i moralnih normi na kojima je društvo počivalo putem naslijeđenih tradicija i vjerovanja, što se danas sve više ismijava i dokida, rađaju se neke nove vrijednosti koje čovjeka onečovječuju i oduzimaju mu svaki kredibilitet. „Moć i posjedovanje naši su robovlasnici, i umjesto ljudskog društva utemeljena na ljubavi i pravednosti, rađa se društvo u kojemu se svi moraju skrivati iza maske kako bi mogli živjeti. Rad koji bi trebao biti izvor sreće postaje teret. Prisjetimo se istočnog grijeha: U znoju lica svog kruh ćeš jesti (Post 3,19)”, upozorava Montessori.

Tako i Svjetlo riječi radi i otkriva nove pojave u društvu i bavi se njima, ulažući svu energiju svojih suradnika i onih kojima je stalo prikazati da stvarnost koja nam se servira ima i svoje naličje. Često ista stvar poprima druge boje i dimenzije ovisno iz kojega kuta ju gledamo i u koje vrijeme. Ljudska priroda je povodljiva a stvarnost zavodljiva. Čuvajmo se kvasca farizejskoga!

[1] napredni kvalifikacijski test

Objava Naličje stvarnosti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Za opismenjavanje običnoga puka franjevci su koristili knjigu fra Stipana Margitića Markovca, rođenoga sredinom 17. stoljeća u Jajcu a koji je umro 1730. godine u Fojnici. Najveći dio života proveo je u samostanima u Fojnici i Kreševu, a mnogo je putovao po Bosni. Njegova najpoznatija knjiga Ispovid karstianska, objavljena u Veneciji 1704., u narodu je bila poznata kao Stipanuša.Jedna od najčešće korištenih početnica, tzv. bukvara za učenje čitanja i pisanja, bila je ona biskupa fra Augustina Miletića (1763., Fojnica – 1831., Vidoši kod Livna) Početak slovstva i nauka krstjanskoga, tiskana u Splitu 1815. i 1822. godine, jednostavno prozvana Biskupovača. Ova početnica imala je desetak stranica i bila je pogodna za opismenjavanje običnoga puka. Fra Julijan Jelenić ističe: „Pa buduć u ta vremena još ne bijaše dopušteno graditi škole, franjevci su održavali neku vrstu analfabetskih tečajeva među bosanskim katolicima, služeći se pri tom bukvarom biskupa Miletića.” Biskup Miletić je preporučivao „da oni koji slova poznaju stave svoju pomnju za uvižbat dicu mušku i žensku u poznanstvu i sastavljanju Slova: a kad Dica nauče neka i oni drugim neumitnim pokazuju”. Prvo se učilo čitanje pa onda pisanje. Ovakav pristup je poznat kao samoučko opismenjavanje „najstarija škola koju je stvarao narod”.

Prve knjige za školu

Fra Ivan Frano Jukić (1818. – 1857.) napisao je početnicu Početak pismenstva i napomena nauka kerstjanskoga na službu pučkih učionica u Bosni. Knjiga je tiskana 1848. godine u Zagrebu posredovanjem Ljudevita Gaja. Početnica je imala tri izdanja. Radeći kao učitelj u školi u Varcaru, fra Ivan izvješćuje: „Moja varcarska ovako stoji: 18 kerstjanske muške i 12 ženske, ristjanske 17 dietce broji; među ovim posliednim imaju tri oženjena đakona koji će se zapopiti.” Fra Ivan se izravno obratio sultanu Abdul-Medžidu predstavkom, koja u očima osmanskih vlasti i Porte nije shvaćena dobronamjerno, tražeći „da je slobodno svakoj obćini učionice i škole zavoditi, učitelje potrebne iz druge zemlje zovnuti, svi da se iz zemaljske kase platjaju, a da je slobodno učenike radi većeg napretka u druge države slati”. Jer „brez nauke neima sreće, neima blagostanja”. Zbog ove predstavke prognan je u Malu Aziju, odakle se vratio iscrpljen i bolestan i umro u Beču u bolnici.

Tek se škola u Tolisi pojavljuje kao jedna od prvih organiziranih škola koja je imala svoju zgradu, plaćenoga profesionalnog učitelja, utvrđen raspored sati i nastavni plan i program preuzet iz Hrvatske. Ovu školu je 1823. godine osnovao fra Ilija Starčević koji se brinuo za materijalne potrebe škole ali i njezin odgojno-obrazovni ustroj.

I fra Grgo Martić (1822. – 1905.) istaknuo se svojim nastojanjima vezanim za školstvo u vrijeme osmanske uprave. Dok je bio župnik u Sarajevu, njegovim zalaganjem je otvorena osnovna škola s tri razreda, 1865. godine, koju su mogla pohađati djeca svih vjeroispovijesti i oba spola. U njoj se poučavalo čitanje, pisanje latinicom i ćirilicom, nauk vjere rimokatoličke, opća povijest, opći zemljopis, računica, hrvatski i talijanski jezik, a po mogućnosti njemački i francuski. Nastava je bila besplatna. Ova škola je nazvana realnom zbog proširenoga programa i stranih jezika. Fra Grgo je napisao i nova pravila o organizaciji i nastavi škole kojima se regulirao ukupan život škole.

Franjevci su, također, nastojali tiskati knjige za školu te tako pripomagali odgoju i obrazovanju u nimalo zahvalno vrijeme. Fra Didak Buntić (1871. – 1922.) radio je na opismenjavaju puka u Hercegovini koristeći istu metodu kao i biskup Miletić. Već opismenjeni prenosili su svoje znanje drugima i tako je broj pismenih rastao. Fra Didak je isticao važnost opismenjavanja žena ističući: „Velite, da škola nije nužna za ženske: no ja vam kažem da upravo na to važnost polažem da se i naše žene školuju isto tako kao i muški, jer je mjerilo naobrazbe svakog pojedinog naroda naobrazba njegove žene i na kom je stupnju naobraženosti njegova žena, na tome je i ostali rod. Ne veli li i naša poslovica, da tri ugla kuće stoje na ženi, a četvrti na čovjeku. K tome je, kako vam mora biti poznato majka prvi i glavni učitelj svoga poroda, koga nitko do jedinoga Boga nadomjestiti ne može, pa čemu će majka naučiti svoju djecu, te svoje najmilije učenike, ako je i sama neznana i neuka?”

Nekad i danas

Ako usporedimo tadašnju i sadašnju situaciju u obrazovanju, vidjet ćemo da nepismenost nije odlika samo vremena u kojemu nije bilo mogućnosti za redovito školovanje. Tadašnji seljak nije ni razumio potrebu opismenjavanja, radeći i živeći na zemlji o čijoj je ćudi ovisio. Osobitih potreba za pisanjem nije ni imao. Danas, osnove pismenosti postoje, ali se mladi nerado prihvaćaju pisanja sastavaka i sklapanja složenijih rečenica jer ih tehnologija odvlači u druge vrste ‘pismenosti’. Nerado čitaju pa se to onda osjeti i u pisanju. Bogatstvo riječi se svodi na kratice i neke nametnute strane riječi, a pisanje olovkom po papiru postalo je rijetkost. Žalosna pojava novoga doba, osobito u nordijskim zemljama, jest i isticanje nepotrebnosti učenja pisanih slova jer, navodno, tehnologija pokriva i ovo područje. U Finskoj je 2016. godine ukinuta pouka učenja pisanih slova jer je, kako je kazano iz ministarstva, takvo pisanje naporno za učenike koji se tada više fokusiraju na rukopis a ne na sadržaj. I neke njemačke škole prihvatile su ovakav pristup. Usprkos istraživanjima i upozorenjima stručnjaka koji kazuju da djeca brže i bolje nauče čitati ako se koriste pisanim slovima te da studenti bolje pamte ako zapisuju svoje bilješke rukom, ovaj trend se nastavlja. Djeca razvijaju finu motoriku pišući pisana slova i bez ove pouke njihov se razvoj osiromašuje kao i svi procesi kojima se pisanje i čitanje povezuju, razvoj govora i misli. Ubacuju se ‘tableti’ u škole i time se navodno smatra da će djeca biti obogaćena, a zapravo nestaje jedna važna školska pouka ali i kreativnost. Poučiti djecu da znaju samo osnovne poteze bez uljepšavanja rukopisa i značaja koju ovaj trag na papiru ostavlja zapravo je osiromašenje. „Digitalni mediji čine nas ovisnicima i otimaju nam san. Škode pamćenju, ometaju nam mentalnu aktivnost i zato su načelno nepogodni za poticanje učenja”, upozorava Manfred Spitzer, autor knjige Digitalna demencija. Kako god, ovih dana se sve više piše o prestanku korištenja ‘tableta’ u nastavi kao i o povratku uposlenih s ‘online’ rada u matične institucije. Je li konačno došlo do pameti da udaljenost od drugih ne predstavlja prednost i da ljudima trebaju zajednički susreti? Rad od kuće je opravdavan boljom produktivnošću i rezultatima, a sad se pokazuje da to ipak nije tako. Jedino kroz ljudski pristup, zajednički dogovor i razgovor, razvija se pojedinac u sigurnu osobu spremnu pomoći drugome, uočiti potrebe drugih, razvijati empatiju i komunicirati oči u oči a ne putem ekrana. Ako su franjevci s početka teksta teškom mukom nastojali opismeniti običan puk i u tome skromno uspijevali zbog različitih okolnosti, zar danas trebamo dopustiti da se djeca i mladi o(ne)pismenjavaju i postaju ovisni o nečemu što im sigurno neće pružiti valjan ljudski odnos niti im pomoći razviti osobine po kojima se čovjek razlikuje od svakoga drugog stvorenja. Ako smo obdareni razumom, onda ga trebamo zahvalno i koristiti na vlastitu dobrobit ali i dobrobit drugih. „Ako ne koristimo mozak, tamo neće nastajati tragovi, to jest ništa nećemo naučiti”, upozorava Spitzer.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Opismenjavanje puka u Bosni pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Zanimanja budućnosti

Javnom sektoru svakako pripada i obrazovanje, kroz čiji se sustav, organizaciju i djelovanje na tako važnom društvenom polju mogu detektirati navedeni izazovi i zahtjevi suvremenoga doba. To se posebno odnosi na tzv. milenijsku generaciju koja je stasala u novom tisućljeću! Obrazovni sustav možda ponajbolje determinira društveni okvir sadašnjosti i stremljenja ka boljoj budućnosti. Na nedavno održanom online sajmu Via Academica, među zanimanjima budućnosti navedeni su software developeri, stručnjaci za umjetnu inteligenciju, eksperti za marketing, data analitičari, cybersecurity analitičari, eksperti za ekologiju i drugi. Dovoljno je samo osvrnuti se oko sebe: to su polja zanimanja milenijske generacije koja prati i osluškuje potrebe suvremenoga svijeta, ali i profitabilnosti i uspjeha. Ako se vodimo navedenim izazovima, predstavljenim kroz globalizaciju, zahtjeve tržišta i zanimanja budućnosti, onda nam se neizostavno nameće pitanje: koliko se u tim novim zanimanjima, znanjima i vještinama traži etička, moralna, napose humana dimenzija? Treba li jednom cyber ekspertu etički kodeks za rad? Ili jednom stručnjaku za umjetnu inteligenciju akademska čestitost? Mogu li se u tim zanimanjima budućnosti pronaći elementi humanosti, i ako mogu, izgrađuju li ih i profiliraju nova zanimanja i obrazovanje u opisu rada?! Konačno, odgovaraju li odgojne i obrazovne dimenzije sadašnje škole; znanja, vještine i umijeća koja se stječu u trenutnom obrazovanju adekvatno na sve te izazove? Nema sumnje da je injektiranje etičnosti, humanosti, morala, solidarnosti i ljudskih dimenzija spram potreba suvremenoga svijeta i njegova gospodarskoga napretka nužno potrebno i dobrodošlo. Samo, u realnom kontekstu postavlja se pitanje koliko se ono realizira, tj. realiziraju li se doista humanističke crte odgoja i obrazovanja u suvremenom životu i radu. Georgios Demetriou s Ciparskoga sveučilišta u svojim promišljanjima na ovu temu navodi da današnji čovjek treba držati korak s novim znanjima, procjenjivati, upravljati brzim protokom informacija, brzo i efikasno prelaziti s jedne vrste usluge na drugu, ali isto tako i upravljati međuljudskim informacijama, tolerirati i poštovati razlike među pojedincima i grupama i koristiti ih kao prednosti. Mjesta za etiku, moral i humanost u svakom dobu ima, pa i u ovom informatičkom! Formalno obrazovanje, eksponirano kroz obrazovni sustav, napose samu školu, bez sumnje treba držati korak s uvjetima života XXI. stoljeća, adaptirati se potrebama vremena i njegovim karakteristikama predstavljenim kroz tehnološki napredak. Obrazovanje, kao živi organizam, ne može biti sveto slovo, dogmatski ustroj, autoritet koji je nepromjenjiv i kojem se vrijeme i potrebe trebaju adaptirati. Raskoraka između etičnosti, humanosti, morala, solidarnosti i ljudskih dimenzija s uvjetima života i duhom XXI. stoljeća sigurno ima, ali se on treba nadvladati sinkroniziranim promjenama u obrazovanju u duhu socijalnoga progresivizma.

Pogrešan pristup obrazovanju

Na postojeći disbalans između etičko-humanističkih crta i suvremenoga života utječe više faktora, ponajprije društvene naravi. Nije novost da je obrazovni sustav refleksija društvenih, ali u prvom redu političkih gibanja u mikro- ili makrodruštvenom okruženju. Kroz obrazovni sustav, administraciju, nastavne planove i programe realiziraju se stremljenja, ideologije i ciljevi političke elite. Obrazovna je politika refleksija ideologije i političkoga establišmenta jedne zajednice, administrativne jedinice ili države. Ona se ne odnosi samo na nastavne planove i programe nego i na udžbeničku i nakladničku djelatnost, što će i kako će pisati u udžbenicima, kako će se poučavati nove generacije. Ako je vlastima u interesu da imaju podaničko glasačko tijelo, podložno spinovanju i manipulaciji, u školi se mlade generacije neće poučavati kritičkom i analitičkom mišljenju, multiperspektivnom pristupu sagledavanja društvenih varijabli prošlosti i sadašnjosti, ni građanskom odgoju koje podrazumijeva aktivizam i kritiku.

Još jedan faktor koji utječe na progresivizam u nadvladavanju jaza između odgojnih vrijednosti koje čovjeka čine čovjekom, s jedne strane, i duha i potreba suvremenoga svijeta, s druge strane, jest ogromna administracija i birokratski aparat obrazovnoga sustava. Nastavnici, koji trebaju ugrađivati etičko-humanističke vrijednosti u svoje učenike, buduće odgovorne građane, preokupirani su brojnim administrativnim zadacima, koji ih od prosvjetitelja, učitelja pretvaraju u informatičke činovnike. Formalizam obrazovnoga sustava ide do te granice da je važnije popuniti sve tablice, izvještaje, rubrike o planiranju i realizaciji nastavnoga procesa, nego se posvetiti odgojnim i funkcionalnim zadacima poučavanja.

Mnogo postavljenih pitanja, čiji odgovor zasigurno treba tražiti u okosnici tih pitanja: je li razvoj etičnosti, humanosti, morala, solidarnosti i ljudskih dimenzija u raskoraku s uvjetima života i duhom XXI. stoljeća i orijentacijom ka gospodarskom razvoju? Koliko god bio detektiran jaz između ljudskih dimenzija morala i etike s uvjetima života i duhom XXI. stoljeća, on se mora kontinuirano nadilaziti prilagođavanjem potrebama vremena, ali ne gubeći temeljnu ulogu škole u odgoju i obrazovanju. Suvremeni se čovjek može poučavati svim novim zvanjima, zanimanjima budućnosti, i kroz odgojnu emanaciju onih vrijednosti koje čovjeka čine humanim.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava U procjepu suvremenih potreba pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Nomen est omen

Ime je programa Erasmus dvosmisleno. S jedne je strane skovano od pokrate engleskoga naziva European Community Action Scheme for the Mobility of University Students (Akcijski plan Europske zajednice za mobilnost studenata). S druge se strane odnosi na Erazma Roterdamskoga (1469. ‒ 1536.), nizozemskoga augustinskog redovnika, pisca, pjesnika, prevoditelja i učenjaka. Prema službenom objašnjenju Europske komisije, „program je nazvan po filozofu, teologu i humanistu Erazmu Roterdamskome, poznatu po protivljenju dogmatizmu.”[1] Erazmo je doista bio glasovit filozof, teolog i humanist; štoviše možda najugledniji katolički filozof, teolog i humanist renesanse predreformacijskoga i ranoga reformacijskog razdoblja. Nije netočno kazati kako se Erazmo „protivio dogmatizmu” ako se pod dogmatizmom misli na nekritičko prihvaćanje mišljenja i tvrdnji koji se predstavljaju kao da su neupitne, a nisu. Svako doba ima svoje dogmatizme, javne nepovrjedive istine koje promiče vladajuća elita i koje se ne smiju stavljati pod upit, premda su nedokazane, nedokazive, a kadgod se protive i zdravom razumu. Imalo ih je i Erazmovo doba. Da je kojim slučajem živio pola tisućljeća kasnije, Erazmo bi se vjerojatno pozabavio i nekim dogmatizmima koje promiču ni manje ni više nego institucije Europske unije, dok se istodobno koriste njegovim imenom i imidžom „protivnika dogmatizma”. Što je drugo tumačenje ubojstva nerođenoga djeteta kao ljudskoga prava, normalizacija homoseksualnosti, izmišljanje „transrodnosti”, promicanje spolnih nastranosti kroz slavljenje „mjeseca ponosa” (ponosa!?) koji je upravo u tijeku, slijepa (i unosna) vjera u neprovjerena cjepiva, podmetanje insekata pod deliciju ili potkopavanje europske energetske stabilnosti radi tobožnje skore klimatske propasti svijeta, ako ne dogmatizam. U Europi koja tek što je izišla iz „mračnoga” srednjovjekovlja Erazmo je prokazivao i izvrgavao ruglu mnoge dogmatizme iza kojih su stajale vladajuće institucije, što mu je donijelo određeno protivljenje dijela nositelja svjetovne i crkvene vlasti, ali među većinom Europljana poštovanje, popularnost, ugled i utjecaj. Da je isto napravio u doba prosvijetljenoga novovjekovlja, donijelo bi mu faktčekere i bijes kulture otkazivanja. Europska unija jamačno po njemu ne bi nazvala ništa.

Ako se pod dogmatizmom pak misli na načela kršćanske vjere, onda su stvari bitno drukčije. Erazmo je bio revan branitelj kršćanskih dogmi i morala, pronicljiv tumač Svetoga pisma i nauka Crkve, gorljiv navjestitelj evanđelja, britak osporavatelj krivovjerja i duhovit prokazivač praznovjerja, licemjerja, opačina i grijeha, uključujući „grijeh struktura”. Kao i mnogi drugi umovi zaslužni za napredak europske civilizacije i znanosti, Erazmo je bio predan vjernik. Ne bi valjalo dopustiti da se taj podatak, u surječju uporabe njegova imena za europske obrazovne projekte, izgura ustranu i zanemari. Bez kršćanske vjere, bez Isusa i Crkve, Erazmo ne bi bio Erazmo, Europa ne bi bila Europa, a visokoobrazovni sustav ne samo da ne bi imao po kome se nazvati nego ga ne bi ni bilo.

Pohvala ludosti

Erazmovo je glasovito djelo, u kojemu je ismijao onodobne „dogmatizme”, Pohvala ludosti. Napisano je 1509. i obiluje satiričnim osvrtima na kršćanski svijet koji se udaljuje od pobožnosti, duhovnosti i evanđeoskih sadržaja, ali zadržava kršćansku formu. Pohvala ludosti je duhovito, pronicljivo i zajedljivo štivo; gotovo kao kakva avangardna inačica portala Babylon Bee. Među omiljenim su metama nasrtaja Erazmova pera kršćani koji su kršćani samo imenom. Kadgod se radi o puku koji se odaje praznovjerjima, besadržajnim obredima i razuzdanostima, kadgod o teolozima opremljenima „plitkim teološkim oštroumljem” (str. 113) koji jalovo pametuju i za koje je vrhovni dokaz umnosti „kad ih svjetina ne može pratiti” (str. 117), kadgod o redovnicima i monasima koji su zanemarili milosrđe i ljubav te im svadljivima i zavidnima „nije ni na kraj pameti da budu slični Kristu, nego da se razlikuju među sobom” (str. 119), kadgod o biskupima koji su „pastiri samima sebi” (str. 131) a kadgod o kardinalima koji umjesto duhovnih dobara gomilaju moći i bogatstva ovoga svijeta. Neke od najoštrijih riječi sačuvao je za Petrova nasljednika koji tu časnu dužnost ne obnaša časno: „kao da je itko pogubniji neprijatelj Crkve od bezbožnih pontifika koji šutke dopuštaju da Krist pada u zaborav, koji ga drže okovanog svojim koristoljubnim zakonima, varaju sa svojim nategnutim tumačenjima ubijajući ga pokvarenim načinom života” (str. 135). Erazmo se u ovome djelu na satiričan način očituje kao nasljedovatelj katoličkoga obnoviteljskog pokreta devotio moderna koji naglasak stavlja na osobno obraćenje, pobožnost, poniznost i jednostavnost (pokret je kod nas poglavito poznat po djelu Tome Kempenca Nasljeduj Krista). Slične je ideale, ali u drukčijem stilskom izričaju, Erazmo predstavio u djelu koje je na hrvatski jezik prevedeno prije nekoliko mjeseci.

Priručnik kršćanskoga ratnika

Izdavačka je kuća Verbum potkraj prošle godine objavila hrvatski prijevod Erazmova Priručnika kršćanskoga ratnika, napisana 1501. U njemu Erazmo kratko, jasno i rječito tumači osnove kršćanskoga nauka i kršćanske etike, kako bi kršćane potaknuo na pobožan i plodonosan život u bezbožnom svijetu. Središnja tema svih Erazmovih promišljanja je križ: „Jedino i od sviju najdjelotvornije sredstvo protiv svake nesreće ili napasti jest Kristov križ koji je istodobno primjer onima koji griješe, okrepa onima koji se muče, oklop onima koji se bore” (str. 157). Vjera u Krista, objašnjava on, mora proizlaziti iz gorljiva, posvećena srca: „Budući da vjera predstavlja jedina vrata do Krista, prvo pravilo treba biti da savršeno znaš ono što nam on i njegov Duh prenose u Pismima i da to vjeruješ ne riječima, ne hladno, ne ravnodušno, ne oklijevajući, kako to čini kršćanska gomila, nego svim srcem, dubinski, jer u njima nema nijedno slovo koje se ne odnosi poglavito na tvoje spasenje. Neka te ne odvrati to što vidiš da većina ljudi živi kao da su nebo i pakao priče za bakice izmišljene za strašenje ili za privlačenje djece” (str. 69). Na dosta mjesta Erazmo upozorava na nemaran kršćanski život, koji se oslanja na navike ili pučke običaje, a ne na poznavanje i nasljedovanje Krista. Uočava da je „većina kršćana umjesto pobožna zapravo praznovjerna” (str. 86), a potom opominje čitatelja: „Kršten si, ali nemoj misliti da si time odmah kršćanin” (str. 95). O vlasti koja zlorabi vjeru gotovo proročki piše: „Nema pogubnije vrste ulizivanja od upotrebe evanđeoskih ili proročkih riječi za opravdanje duhovne bolesti umjesto za njezino liječenje” (str. 139).

Najgori čovjekovi neprijatelji, prema Erazmu, jesu tijelo, đavao i svijet (str. 75). Ta je tvrdnja potpuno ukorijenjena u kršćanskoj misli, ali i potpuno nerazumljiva onome tko ne uroni u evanđeosku poruku i svetopisamsko shvaćanje čovjekove prirode i svijeta. Štoviše, iz očišta modernoga sekularnog humanizma koji štuje upravo tjelesnost i svjetovnost, iza kojih se širi demonski zadah, ona je svetogrdna. Kao da je predviđao Europu koja će usprkos očitoj dekadenciji i raspadanju ustrajavati u grijehu Erazmo upozorava: „uvijek se treba bojati nekajanja kao najvećeg zla” (str. 165). Drugdje piše protiv pohlepe, častohleplja, oholosti, zavisti, srdžbe, osvetoljubivosti i nasilja, a vjernika potiče na ljubav, poniznost, krotkost i dobra djela prema svim ljudima: „Svim srcem neka svima želi dobro, neka velikodušno moli za sve, neka dobro čini svima” (str. 129).

Čitanje i obrazovanje

Erazmo je u razmatranju o važnosti obrazovanja oprezan. Premda je obrazovanost bolja od neobrazovanosti, on je u Priručniku kršćanskoga ratnika opisuje kao neutralnu vrijednost, sličnoj zdravlju, ljepoti, snazi, rječitosti, dostojanstvu, ugledu ili imetku (str. 81-82). Sve je to dobro i korisno samo utoliko ukoliko vodi prema Kristu; u protivnom je beskorisno. Što, prema Erazmu, treba izučavati? Prije svega drugoga i „svim srcem” to treba biti Sveto pismo (str. 173). U skladu s tradicijom koja je postojala u klasičnoj grčkoj misli Erazmo napominje kako valja živjeti „u skladu s razumom, a ne po strastima” (str. 51), ali razum ne povezuje olako s učenošću i znanjem. Svrha znanja jest pobožnost i rast u ljubavi, a ne uznositost: „Bolje je manje znati, a više ljubiti nego više znati, a ne ljubiti” (str. 82). Isus je put, istina i život, pa kroz njega valja promatrati i obrazovanje jer: „Sve što nađeš da je istinito smatraj Kristovim” (str. 38). Čitatelja Priručnika naposljetku potiče na čitanje, ali svrhovito, riječima: „Voliš knjige. Ispravno, ako je radi Krista” (str. 81).

Erazmo je uz poznavanje Svetoga pisma i kršćanske teološke misli posjedovao široko i duboko znanje o filozofiji, filologiji, povijesti i književnosti poglavito klasične grčke i rimske. Razvoj europske i zapadne civilizacije koja počiva na baštini Jeruzalema, Atene i Rima uvelike se može razumjeti kroz njegov rad. Na temelju koji je Krist, Erazmo je podizao građevinu u koju je ugradio mudrosti, znanja i istine iz vrlo različitih vrela. Nije se ustezao posegnuti za poukama drevnih pisaca, priča i predaja, onih izvan kršćanske misli, te ih uklopiti u promišljanja usredotočena na poruke Svetoga pisma i crkvenih otaca. U tradiciji humanističke i renesansne misli prepoznavao je čovjekov stvaralački potencijal, te zagovarao kritičko promišljanje i razradbu znanstvenih metoda istraživanja. Erazmova djela odišu s jedne strane erudicijom a s druge, gotovo se može ustvrditi, eklektičnošću. Ona otkrivaju kreativna, znatiželjna, slobodna čovjeka, koji je istodobno kako kritički promišljatelj tako i postojan u identitetu i vjeri, svjestan da je „sve čisto čistima” (Tit 1,15). Franzen u Pregledu povijesti Crkve o njemu zaključuje: „kršćanski humanist Erazmo nije bio ni nedogmatski skeptik ni neki slobodni mislilac, već uvjereni vjernik, katolik i teolog vjeran objavi i odan Crkvi” (str. 119).

Krist – jedini temelj

Nedvojbeno je da je Erazmo puno toga izgradio te Europu zadužio duhovno i intelektualno. U potpunosti je primjereno postaviti Erazma za primjer mladim znanstvenicima, intelektualcima i humanistima, te na njegovu imenu graditi program studentske razmjene koji će mnogima pomoći da upoznaju druge ljude, zemlje i kulture, obogate iskustva, prodube znanje i sazriju u znanstvenosti. No bez temelja koji je Krist i okvira koji je Crkva, sve bi se urušilo i postalo bezvrijedna, bezoblična ruina. Bez Kristove je ljubavi uzaludno poznavati sve jezike, znati sva otajstva i biti upućen u sve spoznaje (1 Kor 13,1-2). Erazmo je toga bio duboko svjestan, pa zašto ne bi i promicatelji i korisnici programa koji nosi njegovo ime? Erasmus plus bez Erazmova najvažnijega nadahnuća i vrela koji je Krist, kao i sve drugo bez Krista, iz perspektive vječnosti ostaje samo jedan veliki, tužni, isprazni, beskorisni minus.

Literatura

Erazmo Roterdamski (1999.). Pohvala ludosti. Zagreb: CID-NOVA.

Erazmo Roterdamski (2022.). Priručnik kršćanskoga ratnika. Split: Verbum.

Franzen, August (2004.). Pregled povijesti Crkve. Zagreb: Kršćanska sadašnjost.

[1]https://web.archive.org/web/20130404063516/http://ec.europa.eu/education/erasmus/history_en.htm.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Erasmus plus, minus pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Nije problem dijete nego sustav

U učionici i u zbornici osjeti se dosada i stalno prigovaranje svih sudionika, učenika i nastavnika. Učenici kazuju da žele raditi nešto stvarno, zabavno a ne samo slijediti uhodane šablone i nastavnike koji ne izgledaju previše zainteresirani za ono što predaju. Tereti naučenih obrazaca školovanja pritišću sve uključene, ali su malobrojni oni koji se odvaže na promjene. Djeci treba pomoći da preuzmu obrazovanje umjesto da samo dobiju školovanje, čiji neučinkoviti oblik W. Glasser naziva školanjem jer se od učenika traži zapamćivanje činjenica i naučeno znanje, a da oni ne vide svrhu takva pristupa ni vrijednosti u stvarnom svijetu, a niti samo društvo od toga ima osobitu korist. „Vrijednost je u korištenju onoga što smo naučili, a upravo se škole na to ne uspijevaju usmjeriti”, ističe Glasser. Znatiželja, tako prirođena djeci, zamire u postojećim školskim sustavima. Avanturizam, sposobnost traganja, fleksibilnost, otvorenost, susret s vlastitim stvaralaštvom i kreativnim dometima odraslih, sve bi to učinilo škole zanimljivim i privlačnim mjestom u kojemu bi se pojedinac osjetio dobrodošlim sa svojim idejama i doprinosima i u kojima bi se naučeno moglo unaprjeđivati. Humanističko obrazovanje podrazumijeva upravo to, obrazovanje čovjeka u cilju oplemenjivanja duha. Poučavanjem klasičnih jezika, književnosti i povijesti čovjek je postajao svjestan drugih i drukčijih, spoznavao stvarnosti i pojave oko sebe, otkrivao je nove svjetove i aktivno sudjelovao u promjenama te bio zadovoljan postignutim. Tijekom povijesti shvaćanje čovjeka i stvarnosti poprima drukčija poimanja te tako i odgoj i obrazovanje dobivaju drugu sliku i smisao. Kasnijim reformama obrazovanja dolazi do pojave ukalupljivanja ljudi u neke procese i razmišljanja koja sve više postaju strana ideji humanizma, odgoj se sve više instrumentalizira i na razne načine transformira u društveno-političko ‘programiranje’. Škole postaju tvornice u kojima se „materijali (djeca) oblikuju i kroje…”, kako je to još 1922. godine pojasnio dekan utjecajnoga učiteljskog fakulteta Sveučilišta Stanford, E. P. Cubberly u svojoj knjizi Upravljanje državnom školom. Isti autor pohvalio se kako je širenjem škola produljeno djetinjstvo za dvije do šest godina. Zrelost je postala nepoželjna pojava i u današnjem društvu u kojemu se djetinjstvo dodatno produljilo uslijed utjecaja koji čovjeka obogaljuju i pretvaraju u ovisnika koji ne razmišlja i ne postavlja pitanja. Čemu, jer laka zabava ukida potrebu učenja kako se zabaviti a ne osjećati dosadu, laki odgovori tako brzo dostupni ne potiču potrebu postavljanja pitanja. „Postali smo nacija nezrelih bića, sretnih da podredimo svoje sudove i volju političkim iznudama i komercijalnim ulagivanjima koje vrijeđaju istinski odrasle”, zaključuje John Taylor Gatto u knjizi Oružje za masovno poučavanje.

„Današnja škola često ne zna motivirati djecu, ali ih znade zastrašiti i poručiti im da nisu dovoljno dobri”, primjećuje Godi Keller, norveški pedagog koji, također, upozorava da je postojeći obrazovni sustav uniformiran i kratkovidan, da priprema djecu za testove a ne za život. Testiranja nisu pokazatelj kvalitete, zapravo ograničavaju razvoj djeteta. „…Masovno testiranje institucionalizira nepoštenje; ono pripada predatorskim kulturama”, ističe Gatto. Testiranje nije u korelaciji sa stvarnim potrebama i znanjem, ono usmjerava pažnju na probleme koji to zapravo nisu. Prirodne razlike i interesi uvjetuju dinamiku učenja. Nije problem dijete nego sustav koji djecu od pet godina svrstava u razrede i rangira prema sposobnostima odgovora koje učitelj smatra ispravnim. Standardizacija šteti imaginaciji koja je uvijek bila pokretačka snaga pojedinca korisna za zajednicu. Sir Ken Robinson postavlja pitanje uspješnosti alternativnih škola koje su prilagođene djeci i njihovim mogućnostima i iz kojih izlaze zadovoljni pojedinci. On smatra da je stvaralaštvo jednako važno kao i pismenost, te podvlači da obrazovanje nije mehanički sustav nego ljudski. Djeca imaju prirodne talente koji često ostaju skriveni upravo zbog formalnoga obrazovanja koje ne motivira. „Obrazovanje (ne školovanje) uči ono što je zaista važno, da je dodavanje vrijednosti drugima jedini način da se sebi doda vrijednost. Ako niste korisni, sigurno ste beskorisni – a to nitko ne želi”, zaključuje Gatto.

Kako pomoći djeci?

Kako smo naučili voziti? Ponavljali smo, sami učili, usklađivali pokrete ruke, oka, stopala, intelektualno stalno procjenjivali i donosili odluke. Nismo se zato školovali nego smo se osposobili, nismo dobili ocjenu. „Ocjene i rezultati testova grozna su mjera kvalitete. Što prije pri planiranju to shvatimo, prije ćemo doseći bolje načine pomaganja našim mladima”, upozorava Gatto. Time bi trgovačka civilizacija bila osujećena i izgubila financijski interes koji izvlači iz procesa školovanja ne mareći za kvalitetu. „Grabeći kratkoročne ekonomske prednosti, škole imaju zadatak sprječavati obrazovanje – znakovi takvog propadanja su posvuda. Kad bi školovanju ograđenom zidovima bio kraj, nečiste veze sa sveučilištima, izdavačima udžbenika, građevinskim tvrtkama, autobusnim prijevoznicima i drugim zaštićenim dobavljačima koji cvatu na masovno zatočenoj skupini, brzo bi usahle.”

Udarna vijest prošloga mjeseca u Hrvatskoj je bila – cjelodnevni boravak djece u školama! Je li to dobro, je li to uistinu učinjeno za dobrobit djeteta ili za još veću distanciranost djece od obitelji i veću mogućnost oblikovanja njihovih umova na način kako to nameću postojeći trendovi. Treba li doista djecu toliko institucionalizirati? Gatto ističe kako je mnogo godina u Americi „mnoštvo vanjskih utjecaja – televizija, računala i državno školovanje kao glavno među njima – kovalo zavjeru da bi odvojilo djecu od njihove neodgodive potrebe da sudjeluju u svemu. Krajnji je rezultat bila nacija ljutitih, uplašenih, nemilosrdnih i nepotpunih dječaka i djevojčica na mjestu muškaraca i žena… Vratite ono što je ukradeno i problemi razvoja djece na koje stručnjaci upozoravaju smanjit će se…” On također poziva da djecu ohrabrimo na poduzimanje istraživačkoga pohoda da sama iznalaze načine kako pridonijeti dobru zajednice u kojoj žive, kako prihvatiti vlastitu odgovornost, biti dobar građanin, ne pasivni potrošač nego aktivni istraživač. Napominje da bi svatko trebao proći svoj vlastiti Camino de Santiago upravo zbog otuđenosti u vremenu i stvaranja novih odnosa sa samima sobom ali i prirodom i ljudima oko sebe. Jedino djelotvorni neoštećeni duh može nas zaštititi u vremenu koje je pred nama. „Obrazovanje se više ne smatra izvorom znanja već sredstvom za postizanje financijske sigurnosti”, podvlači R. Shaw u knjizi Epidemija popustljivog odgoja. Tako su i djeca postala potrošna roba koju roditelji neprekidno ‘prodaju’ nekoj novoj školi ili novoj aktivnosti koja će im povećati cijenu. Više ne postoji slobodno vrijeme, nego je sve isplanirano.

Budući poslušni članovi zajednice

Pravi stručnjaci predani svom poslu skupa s roditeljima mogu izmijeniti utjecaje modernoga školovanja i učiniti da djeca prestanu biti potrošači, a postanu vođe i pustolovi. Škola ih uči refleksnom slušanju, a drukčiji pristupi unutar ili izvan škole mogli bi ih poučiti kritičkom razmišljanju. Kvalitetno školovanoj djeci nije dosadno, ona imaju razvijen unutarnji život, znatiželju, koju razvijaju svladavanjem ozbiljnoga sadržaja iz povijesti, književnosti, filozofije, glazbe, umjetnosti, teologije, ekonomije svega onoga što roditelji na zapadu poučavaju djecu kod kuće kako bi izbjegli zamke državnoga školovanja koje ih uči kako postati zaposlenici i potrošači, te ih zasipa nepotrebnim sadržajima i drži ih u zatočeništvu djetinjih potreba. Ono što se danas smatra dobro školovanim pojedincem je zapravo osoba koja strahuje od samoće, koja je stalno zaokupljena ekranima ili površnim prijateljstvima, kojom je lako manipulirati uvježbavanjem navika i stavova korporativnoga društva. Charlote Mason, britanska pedagoginja, još je u viktorijansko doba upozoravala da učenici sami moraju obavljati posao učenja umjesto da im učitelji ulijevaju gotove činjenice i time ih onesposobljuju za samostalno promišljanje i kreativnost. Ona je također primijetila da „svaki moderni obrazovni pokret nastoji intelektualno omalovažiti djecu”. Počevši od prosvjetiteljstva i prelazeći u moderno doba, došlo se do pretpostavke da je najbolja stvar koju možemo učiniti za mlade ta da ih se oslobodi praznovjerja prošlosti, ispunjavajući ih sigurnim rezultatima moderne znanosti. Stoga ona upozorava: „…Ovo ima tendenciju omalovažavanja dječje intelektualne prirode koja je zapravo sposobna sama percipirati i razlučiti istinu.”

Jasper Juul, danski pedagog, ističe: „Škole zapravo ne žele djecu – one žele učenike.” On upozorava da stajališta roditelja kako su škole tu za djecu nije ostvariva. Škole su „najefikasniji politički instrument koji imamo, a političari rade točno ono što žele. Djecu se zatrpava raznim sadržajima već u vrtićima u vrijeme kad ona trebaju što više prilika za igru. To rano poticanje je stiglo iz Amerike, kao i McDonald’s i time ima otprilike i istu kvalitetu i cilj – zarada.” On ističe i da Pisa mjerenja također potiču neprirodno natjecanje i očekivanja velikih postignuća od djece. Sve se provodi uniformirano i po nekim standardima kojima se zapravo ne vidi svrha, osim stvaranja ogromnoga pritiska kod djece, nastavnika i roditelja. „Uvjeren sam da što je više u našem društvu govora o obrazovanju, to se više roditelji trebaju držati učenja i reći: to je moguće, djeca to čine posve sama i svojim tempom… Puno je histerije oko te teme, a zapravo se iz vida gubi srž.” Izgleda da je društvu važnije stvoriti poslušnoga člana zajednice nego sretnoga i zadovoljnoga pojedinca. Jer ljudski život je u svojoj biti stvaralački i jedna od obveza obrazovanja jest p(r)obuditi te stvaralačke snage. Učitelji su krvotok škole i stoga ih treba cijeniti i davati im slobodu i podršku u njihovu profesionalnom razvoju. Dobri stručnjaci u obrazovanju nisu oni koji zapovijedaju i kontroliraju.

Još je 1949. godine filozof Max Otto u eseju Znanost i moralni život primijetio: „Prirodno je da biznismeni žele utjecati na provođenje i primjenu zakona, nacionalnih i međunarodnih i da pokušavaju kontrolirati obrazovanje”, dodajući da su nekada zakoni ponude i potražnje postavljali kupca da odlučuje o svojim potrebama i da kupuje samo ono što mu doista treba, a sada je trebalo u novom svijetu financijskoga kapitalizma uvjeriti kupca da kupuje i što mu ne treba i stvoriti viziju da je potrošnja svrha življenja. Po Ottu je to bila nova stvarnost u kojoj biznis manipulira školovanjem. „To dresiranje navika među najvažnijim je oružjem masovnog poučavanja”, ističe Gatto. Nije ni čudo da se danas u svijetu sve više roditelja okreće školovanju djece kod kuće upravo prema metodi predstavljenoj od strane Charlotte Mason čiji moto glasi: „Obrazovanje je atmosfera, disciplina, život.”

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Škola – obrazovna, ali i odgojna institucija pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Nova ljudska bića

Radi se, i opet, o novcu, što je također legitimno. Nije li bolje u nekoj banci optimizirati sustave nego u školi ugnjavljenim klincima objašnjavati trigonometrijske funkcije za četiri puta manju plaću? Uspon STEM-a izravno je povezan s propašću obrazovanja. Od renesanse se cijeni praktično, inženjersko znanje, jer je opipljivo i neposredno korisno, i u naše doba doživljava trijumf. Oni koji mogu i žele raditi, rade, a oni koji ne mogu, ili ne žele, valjda su ipak dobri da poučavaju.

Od Aristotela do Tome Akvinskog obrazovanje je bilo, s iznimkom prava i medicine kao drevnih cijenjenih vještina, isključivo humanističko. Mislilo se da je svijet logičan i uređen, i da samo filozof i teolog mogu proniknuti u um Stvoritelja. Svemir se smatrao konstrukcijom božanskoga uma – Logosa – a od znanja se očekivalo da bude svemir u malenom: građevina sazdana od pojmova i iskaza koja će biti pouzdano stanište svih mogućih znanja. I ne samo da je obrazovan čovjek, u tom starom sustavu, stekao solidnu kuću znanja, u kojoj se mogao sigurno nastaniti za čitav život, on je i sam postao nalik zdanju koje je u sebi čuvalo vječne istine. Takvo obrazovanje imalo je dramatičan utjecaj na one koji su mu bili podvrgnuti – promijenilo ih je zauvijek, pretvorivši ih u sasvim druga ljudska bića.

Znanje koje zastari

Takvo humanističko znanje bilo je nužno povezano sa svetim, pa je i zbog toga danas izvan mode. Sveučilišta, nastala u srednjem vijeku, u okrilju Crkve, još samo formom podsjećaju na taj drevni oblik obrazovanja, svojim trodiobama diploma (bakalaureat, magistar, doktor), zvanja (asistent, docent, profesor) ili članova fakulteta (studenti, predavači, osoblje), kao i mogućnošću pružanja azila, zato što policija ne može stupiti na tlo institucije za visoko obrazovanje (zbog čega američka sveučilišta imaju vlastite snage za održavanje reda). Sve drugo je nestalo pa se sveučilišta pretvaraju u poduzeća za stvaranje kadrova za privredu, njihova uspješnost se mjeri brojem projekata koji donose novac, a profesori moraju skupljati bodove te se rangiraju poput sportaša.

Konrad Paul Liessman austrijski je filozof i esejist, a na Sveučilištu u Beču predaje Metode poučavanja filozofije i etike. Njegova knjiga Teorija neobrazovanosti, s podnaslovom Zablude društva znanja, privukla je veliku pažnju u Europi, a u Hrvatskoj je bila objavljena 2009. u izvrsnom prijevodu Seada Muhamedagića. U njoj se upozorava na temeljno proturječje dviju sintagmi koje se uzimaju zdravo za gotovo, a to su društvo znanja i cjeloživotno obrazovanje: kakvo smo mi društvo znanja ako nam znanje stalno zastarijeva pa se moramo cijelo vrijeme obrazovati? Nismo li onda društvo neznanja?

Prisila učenja

Liessman u toj knjizi upozorava na niz problema s obrazovanjem odraslih: „Problem se samo zataškava: stalno učenje postaje nužnošću ili, točnije: prisilom, ali nitko točno ne zna što i zbog čega zapravo treba učiti. A to je slučaj prije svega onda kad se ne misli samo na ona permanentna preškolovanja koja idu za fleksibilizacijom rada, nego kad se blagozvučno govori o čimbeniku zvanom obrazovanje.” Nije nikada, kaže on, bilo zamišljeno da se u jednom dijelu života ljudi bave obrazovanjem, pa da potom rade i stječu, nego baš suprotno: „Upravo je antički pojam mudrosti – sophia – bio zamišljen kao rezultat stečenih znanja, sposobnosti, uvida i iskustava koja su tek nakon dugog života mogla biti spojena u istinsko jedinstvo.”

Međutim, nastavlja Liessman, „taj pojam mudrosti nije cilj cjeloživotnog učenja, jer ono, naime, više ni ne poznaje nikakav cilj, proglašavajući ciljem samo sredstvo. Naravno: tržišni odnosi i tehničke inovacije koje služe racionalizaciji brzo se mijenjaju. Tim se pomacima glede promjena i razvitka ljudi moraju prilagoditi. Premda ni to nije bezuvjetno nešto novo, ovi su procesi obilježeni do sada gotovo nepoznatom dinamikom i intenzitetom.” Srljamo, i to sve brže.

Praktična umijeća

Postoje predodžbe, ili možda predrasude, o tome što se u životu isplati, a što ne, i nitko ne može mladima zamjeriti ako se usmjeravaju prema nečemu lukrativnom. Nažalost, nitko ne zna što bi to bilo. Liječničko i farmaceutsko zvanje oduvijek je privlačilo najbolje gimnazijalce, ali baš smo ovih dana svjedočili prosvjedu liječnika u Zagrebu, zbog očajnih uvjeta rada, dežuranja, specijaliziranja i usavršavanja – dočekali smo da se liječnici nađu u poziciji radnika iz propalih socijalističkih poduzeća. Pravnici i ekonomisti još ne demonstriraju, ali ne bih se čudio da i do toga dođe. Hrvatski zavod za zapošljavanje već godinama upozorava da studiji prava i poslovne ekonomije, recimo financija, računovodstva, poduzetništva, menadžmenta, marketinga i međunarodnoga poslovanja školuju stručnjake koji nikom ne trebaju.

Težnja praktičnom znanju istisnula je stariji oblik znanja, kakav se cijenio u srednjem vijeku i antici, a to je statično, sveobuhvatno znanje, koje se danas naziva općom kulturom. To je znanje nepraktično, i teško ga je unovčiti, ali daje pregled nad kulturom i poviješću, i daje ključ za mjesto čovjeka u društvu i svijetu. Takvi beskorisni i smušeni tipovi obično se posprdno nazivaju društvenjaci, iako je među njima više pripadnika humanističkih nego društvenih znanosti, a mediji, društvo i politika već dugo rade na tome da ih bude što manje.

Kondicioniranje ljudi

U Engleskoj već zatvaraju humanističke studije, a ni Filozofski fakultet u Puli nema studenata povijesti i hrvatskoga jezika i književnosti, iako bi ih taj bogat i napredan turistički kraj sebi mogao priuštiti. Ni u metropoli nije bolje. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studiji slovačkoga, mađarskoga i rumunjskoga totalno su skrahirali, ali i drugi se osipaju, od komparativne književnosti i povijesti umjetnosti do pedagogije. Stručnjak obrazovan u humanističkim profesijama postaje stvar prošlosti, i to baš sada kad se u svjetskoj edukacijskoj znanosti spoznalo da je inzistiranje na praktičnim znanjima pogubno za društvo koje gubi osjećaj za temelje i smjer razvoja. Humanističko znanje, osim toga, ne zastarijeva, za razliku od praktičnoga, zbog čega smo u STEM-u osuđeni na cjeloživotno učenje.

Poremećaji u hrvatskom visokom školstvu nisu nastali samo zbog promjene mode nego i zato što studenata jednostavno nema. Deset tisuća praznih studentskih klupa ne govori samo o pogrešnoj politici nego i o nestanku ljudi. Ono malo mladih što je još ostalo koncentriralo se na tek nekoliko fakulteta, a najveća navala je na psihologiju, izobrazbu trenera i logopediju. Ako bolje pogledamo, ti studiji imaju zajednički nazivnik, a to je kondicioniranje ljudi – jedni im ispravljaju govor, drugi tijelo, a treći mozak. To je znak vremena: što je ljudi manje, to postaju vredniji i u njih se isplati ulagati. Konačno se ostvarilo davno socijalističko geslo da je čovjek naše najveće blago.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Društvo neznanja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ljudevit se rodio u Poissyju g.1214. Francuski je kralj postao već god. 1226., u dobi od 12 godina, no zbog njegove maloljetnosti jedno je vrijeme mjesto njega vladala kao regentkinja njegova majka Blanka Kastilska, sveta i kreposna žena, koja ga je odgojila u pravom kršćanskom duhu. On je uvijek bio dubok kršćanin koji se ozbiljno trudio da svoje kršćanske dužnosti što bolje vrši. Bio je tipičan predstavnik onakvoga kršćanstva koje na vjernika stavlja velike zahtjeve i koje traži žrtve. Od majke je primio i vrlo uzvišen pojam o kraljevskoj vlasti.

Sveti je Ljudevit ljubio Boga svim svojim srcem, te nasljedovao Njegove čine; kad je uvidio da je sam Bog umro iz ljubavi za svoj narod, i on je više puta izložio svoje tijelo trpljenju iz ljubavi prema svom narodu. Da je htio, lako se od toga mogao osloboditi. U jelu je bio tako umjeren da ga se rijetko čulo govoriti o jelima, kako to čine inače mnogi bogati ljudi, već je dobroćudno jeo onu hranu što su je njegovi kuhari stavljali pred njega. Vino bi odmjereno razblaživao vodom, videći da bi ga ono moglo zanijeti.

Iako je s 12 godina preuzeo vladavinu, nastojao je spojiti asketski život s položajem vladara. Ljudski gledano nemoguće, ali Ljudevit je svoj uspjeh propisivao svetome Franji Asiškome, čiji je primjer s oduševljenjem slijedio, postavivši ga za pravilo života.

Netko je o njemu napisao: „Kralj Ljudevit bio je franjevački trećoredac kojemu je Bog povjerio zadaću kraljevanja Francuskom.” On je zaista bio veliki ljubitelj mira, pravde i redovničkoga življenja.

Bio je darežljiva srca tako da bi posvuda kuda je po svom kraljevstvu prolazio dijelio obilnu milostinju siromašnim crkvama, bolnicama za gubavce, općim bolnicama, svratištima, te siromašnim malim plemićima. Svaki dan bi davao obilne hrane siromasima ne računajući one koji su jeli u njegovoj sobi. Kralj je od ranog djetinjstva imao samilost prema siromasima i patnicima; i bijaše običaj svugdje gdje bi kralj došao, da se u njegovoj kući nahrani 120 siromaha kruhom, mesom, ribom, da im se dade vina i to svaki dan.

U korizmi i adventu broj bi se siromaha povećavao. Više puta se događalo da bi kralj sam posluživao siromahe, stavljajući hranu pred njih, režući im meso, te bi im na odlasku sam dijelio novac. Naročito bi u podvečerje velikih svetkovina posluživao siromahe, te na kraju bi on sam jeo i pio.

Ljubav prema siromasima iskazao je također i gradnjom bolnica, hospicija i škola, te potičući u Francuskoj širenje franjevaca i dominikanaca, čije je poslanje bilo služiti siromasima. Nije pritom zaboravio niti obrazovanje: zahvaljujući upravo njemu, Sorbona je postala prestižno sveučilište, a Francuska kulturno središte Europe.

Ideal sv. Ljudevita je bilo poštenje. Kraljeva je pobožnost i nutarnja mrtvljenost sličila redovničkoj. Sudjelovanje u bogoslužju, misi, časoslovu sačinjavalo je velik dio njegova života. Kralj se ispovijedao svaki petak, a ispovjednik mu je nalagao dosta oštru pokoru, koju bi radosno izvršavao. Pričešćivao bi se prema tadašnjoj navadi samo šest puta na godinu: na Uskrs, Duhove, Veliku Gospu, Sve svete, Božić i Svijećnicu, a to je činio s neizmjernim poštovanjem i ljubavlju.

Post mu je uvijek bio strog u korizmi i adventu, između Spasova i Duhova, u predvečerje blagdana, a u kvatrene dane petkom. Često se tada zadovoljavao samo kruhom i vodom. Ideal je pokore uvijek bio prisutan u njegovu životu.

Ljudevit se oženio Margaretom iz Provanse i nježno je i odano ljubio. S njome je imao jedanaestero djece. Kako su mu djeca rasla, pridruživao bi ih k sebi u vježbama pobožnosti. Uvečer prije spavanja davao bi im spasonosne pouke i savjete.

Kralj Ljudevit je već za života uživao glas sveca, a svetim ga je proglasio 1297. godine papa Bonifacije VIII.

Ime „Ljudevit” je franačkoga porijekla i znači: čuven u bitki. Zaštitnik je Trećeg franjevačkog reda.

(Autor: P. Josip Antolović, SJ

Izvor: Bitno.net)

Objava Sveti Ljudevit – zaštitnik Franjevačkog svjetovnog reda pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.