Na što najprije pomislite kada čujete ime “Erasmus”? Ako ste student ili nastavnik, vjerojatno na najvažniji obrazovni program razmjene studenata i visokoškolskoga nastavnog osoblja u Europskoj uniji. Taj je program utemeljen 1987., a dosad je zahvaljujući njemu više od dva milijuna studenata dio obrazovanja proveo na sveučilištima u nekoj drugoj državi i sveučilištu izvan matičnoga. Ma iz koje države dolazili i ma na kojemu se sveučilištu obrazovali, otići u neku drugu sredinu i upoznati se s njezinim radom, kulturom i znanstvenim postignućima neprocjenjivo je vrijedno. To je prepoznala i Europska komisija, pa je za razdoblje 2021. ‒ 2027. za program Erasmus plus (Erasmus+), kako se taj program naziva od 2014., izdvojeno čak dvadeset šest milijardi eura. To je, primjerice, više od hrvatskoga državnog proračuna za 2022. godinu.
Nomen est omen
Ime je programa Erasmus dvosmisleno. S jedne je strane skovano od pokrate engleskoga naziva European Community Action Scheme for the Mobility of University Students (Akcijski plan Europske zajednice za mobilnost studenata). S druge se strane odnosi na Erazma Roterdamskoga (1469. ‒ 1536.), nizozemskoga augustinskog redovnika, pisca, pjesnika, prevoditelja i učenjaka. Prema službenom objašnjenju Europske komisije, „program je nazvan po filozofu, teologu i humanistu Erazmu Roterdamskome, poznatu po protivljenju dogmatizmu.”[1] Erazmo je doista bio glasovit filozof, teolog i humanist; štoviše možda najugledniji katolički filozof, teolog i humanist renesanse predreformacijskoga i ranoga reformacijskog razdoblja. Nije netočno kazati kako se Erazmo „protivio dogmatizmu” ako se pod dogmatizmom misli na nekritičko prihvaćanje mišljenja i tvrdnji koji se predstavljaju kao da su neupitne, a nisu. Svako doba ima svoje dogmatizme, javne nepovrjedive istine koje promiče vladajuća elita i koje se ne smiju stavljati pod upit, premda su nedokazane, nedokazive, a kadgod se protive i zdravom razumu. Imalo ih je i Erazmovo doba. Da je kojim slučajem živio pola tisućljeća kasnije, Erazmo bi se vjerojatno pozabavio i nekim dogmatizmima koje promiču ni manje ni više nego institucije Europske unije, dok se istodobno koriste njegovim imenom i imidžom „protivnika dogmatizma”. Što je drugo tumačenje ubojstva nerođenoga djeteta kao ljudskoga prava, normalizacija homoseksualnosti, izmišljanje „transrodnosti”, promicanje spolnih nastranosti kroz slavljenje „mjeseca ponosa” (ponosa!?) koji je upravo u tijeku, slijepa (i unosna) vjera u neprovjerena cjepiva, podmetanje insekata pod deliciju ili potkopavanje europske energetske stabilnosti radi tobožnje skore klimatske propasti svijeta, ako ne dogmatizam. U Europi koja tek što je izišla iz „mračnoga” srednjovjekovlja Erazmo je prokazivao i izvrgavao ruglu mnoge dogmatizme iza kojih su stajale vladajuće institucije, što mu je donijelo određeno protivljenje dijela nositelja svjetovne i crkvene vlasti, ali među većinom Europljana poštovanje, popularnost, ugled i utjecaj. Da je isto napravio u doba prosvijetljenoga novovjekovlja, donijelo bi mu faktčekere i bijes kulture otkazivanja. Europska unija jamačno po njemu ne bi nazvala ništa.
Ako se pod dogmatizmom pak misli na načela kršćanske vjere, onda su stvari bitno drukčije. Erazmo je bio revan branitelj kršćanskih dogmi i morala, pronicljiv tumač Svetoga pisma i nauka Crkve, gorljiv navjestitelj evanđelja, britak osporavatelj krivovjerja i duhovit prokazivač praznovjerja, licemjerja, opačina i grijeha, uključujući „grijeh struktura”. Kao i mnogi drugi umovi zaslužni za napredak europske civilizacije i znanosti, Erazmo je bio predan vjernik. Ne bi valjalo dopustiti da se taj podatak, u surječju uporabe njegova imena za europske obrazovne projekte, izgura ustranu i zanemari. Bez kršćanske vjere, bez Isusa i Crkve, Erazmo ne bi bio Erazmo, Europa ne bi bila Europa, a visokoobrazovni sustav ne samo da ne bi imao po kome se nazvati nego ga ne bi ni bilo.
Pohvala ludosti
Erazmovo je glasovito djelo, u kojemu je ismijao onodobne „dogmatizme”, Pohvala ludosti. Napisano je 1509. i obiluje satiričnim osvrtima na kršćanski svijet koji se udaljuje od pobožnosti, duhovnosti i evanđeoskih sadržaja, ali zadržava kršćansku formu. Pohvala ludosti je duhovito, pronicljivo i zajedljivo štivo; gotovo kao kakva avangardna inačica portala Babylon Bee. Među omiljenim su metama nasrtaja Erazmova pera kršćani koji su kršćani samo imenom. Kadgod se radi o puku koji se odaje praznovjerjima, besadržajnim obredima i razuzdanostima, kadgod o teolozima opremljenima „plitkim teološkim oštroumljem” (str. 113) koji jalovo pametuju i za koje je vrhovni dokaz umnosti „kad ih svjetina ne može pratiti” (str. 117), kadgod o redovnicima i monasima koji su zanemarili milosrđe i ljubav te im svadljivima i zavidnima „nije ni na kraj pameti da budu slični Kristu, nego da se razlikuju među sobom” (str. 119), kadgod o biskupima koji su „pastiri samima sebi” (str. 131) a kadgod o kardinalima koji umjesto duhovnih dobara gomilaju moći i bogatstva ovoga svijeta. Neke od najoštrijih riječi sačuvao je za Petrova nasljednika koji tu časnu dužnost ne obnaša časno: „kao da je itko pogubniji neprijatelj Crkve od bezbožnih pontifika koji šutke dopuštaju da Krist pada u zaborav, koji ga drže okovanog svojim koristoljubnim zakonima, varaju sa svojim nategnutim tumačenjima ubijajući ga pokvarenim načinom života” (str. 135). Erazmo se u ovome djelu na satiričan način očituje kao nasljedovatelj katoličkoga obnoviteljskog pokreta devotio moderna koji naglasak stavlja na osobno obraćenje, pobožnost, poniznost i jednostavnost (pokret je kod nas poglavito poznat po djelu Tome Kempenca Nasljeduj Krista). Slične je ideale, ali u drukčijem stilskom izričaju, Erazmo predstavio u djelu koje je na hrvatski jezik prevedeno prije nekoliko mjeseci.
Priručnik kršćanskoga ratnika
Izdavačka je kuća Verbum potkraj prošle godine objavila hrvatski prijevod Erazmova Priručnika kršćanskoga ratnika, napisana 1501. U njemu Erazmo kratko, jasno i rječito tumači osnove kršćanskoga nauka i kršćanske etike, kako bi kršćane potaknuo na pobožan i plodonosan život u bezbožnom svijetu. Središnja tema svih Erazmovih promišljanja je križ: „Jedino i od sviju najdjelotvornije sredstvo protiv svake nesreće ili napasti jest Kristov križ koji je istodobno primjer onima koji griješe, okrepa onima koji se muče, oklop onima koji se bore” (str. 157). Vjera u Krista, objašnjava on, mora proizlaziti iz gorljiva, posvećena srca: „Budući da vjera predstavlja jedina vrata do Krista, prvo pravilo treba biti da savršeno znaš ono što nam on i njegov Duh prenose u Pismima i da to vjeruješ ne riječima, ne hladno, ne ravnodušno, ne oklijevajući, kako to čini kršćanska gomila, nego svim srcem, dubinski, jer u njima nema nijedno slovo koje se ne odnosi poglavito na tvoje spasenje. Neka te ne odvrati to što vidiš da većina ljudi živi kao da su nebo i pakao priče za bakice izmišljene za strašenje ili za privlačenje djece” (str. 69). Na dosta mjesta Erazmo upozorava na nemaran kršćanski život, koji se oslanja na navike ili pučke običaje, a ne na poznavanje i nasljedovanje Krista. Uočava da je „većina kršćana umjesto pobožna zapravo praznovjerna” (str. 86), a potom opominje čitatelja: „Kršten si, ali nemoj misliti da si time odmah kršćanin” (str. 95). O vlasti koja zlorabi vjeru gotovo proročki piše: „Nema pogubnije vrste ulizivanja od upotrebe evanđeoskih ili proročkih riječi za opravdanje duhovne bolesti umjesto za njezino liječenje” (str. 139).
Najgori čovjekovi neprijatelji, prema Erazmu, jesu tijelo, đavao i svijet (str. 75). Ta je tvrdnja potpuno ukorijenjena u kršćanskoj misli, ali i potpuno nerazumljiva onome tko ne uroni u evanđeosku poruku i svetopisamsko shvaćanje čovjekove prirode i svijeta. Štoviše, iz očišta modernoga sekularnog humanizma koji štuje upravo tjelesnost i svjetovnost, iza kojih se širi demonski zadah, ona je svetogrdna. Kao da je predviđao Europu koja će usprkos očitoj dekadenciji i raspadanju ustrajavati u grijehu Erazmo upozorava: „uvijek se treba bojati nekajanja kao najvećeg zla” (str. 165). Drugdje piše protiv pohlepe, častohleplja, oholosti, zavisti, srdžbe, osvetoljubivosti i nasilja, a vjernika potiče na ljubav, poniznost, krotkost i dobra djela prema svim ljudima: „Svim srcem neka svima želi dobro, neka velikodušno moli za sve, neka dobro čini svima” (str. 129).
Čitanje i obrazovanje
Erazmo je u razmatranju o važnosti obrazovanja oprezan. Premda je obrazovanost bolja od neobrazovanosti, on je u Priručniku kršćanskoga ratnika opisuje kao neutralnu vrijednost, sličnoj zdravlju, ljepoti, snazi, rječitosti, dostojanstvu, ugledu ili imetku (str. 81-82). Sve je to dobro i korisno samo utoliko ukoliko vodi prema Kristu; u protivnom je beskorisno. Što, prema Erazmu, treba izučavati? Prije svega drugoga i „svim srcem” to treba biti Sveto pismo (str. 173). U skladu s tradicijom koja je postojala u klasičnoj grčkoj misli Erazmo napominje kako valja živjeti „u skladu s razumom, a ne po strastima” (str. 51), ali razum ne povezuje olako s učenošću i znanjem. Svrha znanja jest pobožnost i rast u ljubavi, a ne uznositost: „Bolje je manje znati, a više ljubiti nego više znati, a ne ljubiti” (str. 82). Isus je put, istina i život, pa kroz njega valja promatrati i obrazovanje jer: „Sve što nađeš da je istinito smatraj Kristovim” (str. 38). Čitatelja Priručnika naposljetku potiče na čitanje, ali svrhovito, riječima: „Voliš knjige. Ispravno, ako je radi Krista” (str. 81).
Erazmo je uz poznavanje Svetoga pisma i kršćanske teološke misli posjedovao široko i duboko znanje o filozofiji, filologiji, povijesti i književnosti poglavito klasične grčke i rimske. Razvoj europske i zapadne civilizacije koja počiva na baštini Jeruzalema, Atene i Rima uvelike se može razumjeti kroz njegov rad. Na temelju koji je Krist, Erazmo je podizao građevinu u koju je ugradio mudrosti, znanja i istine iz vrlo različitih vrela. Nije se ustezao posegnuti za poukama drevnih pisaca, priča i predaja, onih izvan kršćanske misli, te ih uklopiti u promišljanja usredotočena na poruke Svetoga pisma i crkvenih otaca. U tradiciji humanističke i renesansne misli prepoznavao je čovjekov stvaralački potencijal, te zagovarao kritičko promišljanje i razradbu znanstvenih metoda istraživanja. Erazmova djela odišu s jedne strane erudicijom a s druge, gotovo se može ustvrditi, eklektičnošću. Ona otkrivaju kreativna, znatiželjna, slobodna čovjeka, koji je istodobno kako kritički promišljatelj tako i postojan u identitetu i vjeri, svjestan da je „sve čisto čistima” (Tit 1,15). Franzen u Pregledu povijesti Crkve o njemu zaključuje: „kršćanski humanist Erazmo nije bio ni nedogmatski skeptik ni neki slobodni mislilac, već uvjereni vjernik, katolik i teolog vjeran objavi i odan Crkvi” (str. 119).
Krist – jedini temelj
Nedvojbeno je da je Erazmo puno toga izgradio te Europu zadužio duhovno i intelektualno. U potpunosti je primjereno postaviti Erazma za primjer mladim znanstvenicima, intelektualcima i humanistima, te na njegovu imenu graditi program studentske razmjene koji će mnogima pomoći da upoznaju druge ljude, zemlje i kulture, obogate iskustva, prodube znanje i sazriju u znanstvenosti. No bez temelja koji je Krist i okvira koji je Crkva, sve bi se urušilo i postalo bezvrijedna, bezoblična ruina. Bez Kristove je ljubavi uzaludno poznavati sve jezike, znati sva otajstva i biti upućen u sve spoznaje (1 Kor 13,1-2). Erazmo je toga bio duboko svjestan, pa zašto ne bi i promicatelji i korisnici programa koji nosi njegovo ime? Erasmus plus bez Erazmova najvažnijega nadahnuća i vrela koji je Krist, kao i sve drugo bez Krista, iz perspektive vječnosti ostaje samo jedan veliki, tužni, isprazni, beskorisni minus.
Literatura
Erazmo Roterdamski (1999.). Pohvala ludosti. Zagreb: CID-NOVA.
Erazmo Roterdamski (2022.). Priručnik kršćanskoga ratnika. Split: Verbum.
Franzen, August (2004.). Pregled povijesti Crkve. Zagreb: Kršćanska sadašnjost.
[1]https://web.archive.org/web/20130404063516/http://ec.europa.eu/education/erasmus/history_en.htm.
