U stalnim previranjima, ovaj svijet se čini kao zbunjen i ne zna što bi s prirodom i onim što ju čini. To se onda odražava i na odgojno-obrazovne institucije koje bi djecu trebale poučiti važnosti prirode i ljubavi prema njoj. Priroda ne može biti samo poligon za različita iskorištavanja čega smo svjedoci danas. Svako ljudsko biće je dio prirode i njezin je čuvar jer i sam pridonosi njezinu zagađivanju ili očuvanju. Ako od malih nogu djecu poučavamo ovim istinama, ona će odrastati u zdrave pojedince koji su proveli dovoljno vremena u prirodi te razvili svjesnost o njezinoj važnosti.
Samopoučavanje
Čuvena britanska prosvjetiteljica iz 19. stoljeća, Charlotte Mason, pisala je da dijete mora provesti određeno vrijeme na otvorenom, po mogućnosti na selu kako bi moglo osluškivati, opipavati, mirisati, svim osjetilima osjetiti prirodu. Njezina ideja da djeca budu izložena prirodi, da žive s njom kako bi je voljela i upoznavala, ima za cilj uočavanje prirodnih procesa angažiranjem osjetila. Tako će steći znanje o određenoj pojavi, biljci ili životinji.
Ovo sve predstavlja svojevrstan oblik samopoučavanja koji i jest temelj istinskoga obrazovanja. Može se provoditi nestrukturiranom igrom, uz veliku količinu slobode za dijete i njegov istraživački duh, promatranjem i upijanjem prirodnih posebnosti. Kroz ovaj proces, djeca stvaraju zalihe potrebnih informacija kako bi dalje razumjela pouke koje će im se poslije u školi nuditi, te će tako prepoznavati ranije stečena iskustva.
„Formalna nastava iz znanosti ima svoje mjesto, uključujući priliku za provođenje eksperimenata i prakticiranja znanstvene metode. Ali u najranijim godinama, cilj učenja prirode je staviti djecu u izravan doticaj s prirodom. Kroz šetnje prirodom, učenici sami usmjeravaju vlastita opažanja, osnažujući svoj um da istražuje, čudi se i otkriva”, ističe Colby Atchison u tekstu Prema filozofiji prirodnih znanosti. On također kazuje da proučavanje filozofije prirode mora započeti onime što priroda jest i ulogom ljudi u odnosu na nju. Ističe kako je u Svetom pismu priroda plod Božjega stvaranja koje prikazuje Njegovu ljubav prema ljepoti, životu i rastu u ekosustavima. Ljudi su pozvani upravljati ovim bogatstvom, remek-djelom stvaranja, njegujući ga i dovodeći u stanje procvata.
Kako bi se djeca naučila voljeti prirodu, prepoznavati je onakvu kakva ona doista jest, trebamo ju što češće koristiti kao učionicu na otvorenom. Tada će ono o čemu su učenici čitali, o čemu ih se poučavalo dobiti stvarno značenje te obogatiti njihovo iskustvo. Vidjet će, opipati i omirisati prirodu u svem njezinu bogatstvu i tek tada će im postati jasne priče, basne i činjenice koje nisu mogli povezati sa stvarnošću jer ju nisu praktično poznavali. Otvaranjem stvarnim iskustvima, djeca mogu dotaknuti svijet, iskusiti istinu, dobrotu i ljepotu i korisnost onoga što im se prezentira u odgojno-obrazovnim ustanovama. „Ako nismo oprezni, mi kao obrazovatelji možemo nenamjerno počiniti istu pogrešku u našim suvremenim obrazovnim pristupima poučavanju prirode. U nastojanju da znanje učinimo korisnim, možemo zapečatiti mogućnost susreta s ljepotom. U cilju osposobljavanja učenika za moć nad prirodom, ne uspijevamo iskusiti njezinu iscjeliteljsku moć nad nama. U cilju povećanja rezultata AP testa,[1] naši učenici nam mogu reći sve o flori, osim koji primjerci rastu u njihovim vrtovima”, upozorava Atchison.
„U međuvremenu sve više nas oblikuje tehnologija koja nam obećava oslobođenje od ograničenja prostora, vremena, čak i identiteta. Računalo u džepu svakog od nas, pokazalo se, mijenja strukturu našega mišljenja, pretvarajući nas u drugačija stvorenja i suobličavajući nas zahtjevima i prirodi tehnologije za koju vjerujemo da će nam omogućiti izražavanje našeg istinskog ja”, ističe Patrick J. Daneen u knjizi Zašto liberalizam nije uspio. On se pita koliko vremena svatko od nas može posvetiti čitanju knjige, a da više puta ne zaviri u mobitel. Također upozorava kako tehnologija koja nas je trebala spojiti sa što većim brojem ljudi sada nas upravo razdvaja od njih i čini osamljenima. „Ono što bi trebalo preobraziti naš svijet preobražava umjesto toga nas same”, kazuje Daneen.
Čovjek današnjice
Čovjek današnjice je ogrezao u materijalno. Konzumerizam u svakom obliku oduzima mu dostojanstvo i svrhu postojanja. Marija Montessori u knjizi Odgoj i mir kazuje: „Čovječanstvo je bolesno, poput organizma koji ima problema s optokom krvi, te je stoga slabo i nesretno.” Ona također ističe da čovjek može ozdraviti od ovih boljetica ako to želi. „Dovoljno je da otvori oči, ispravi svoje pogrješke i postane svjestan svoje snage.” Posebno ističe ulogu mladih koje valja pripremiti za budućnost i uključenje u aktivnosti društvenoga života.
Ovih dana u medijima se navodi kako raste broj mladih koji su depresivni, anksiozni te skloni suicidalnim idejama. Zašto je to tako? Što nam svojim ponašanjem žele poručiti? Montessori ističe da: „Ljudsko biće ima potrebu za znanjem i sposobno je spontano naučiti puno više nego što se pretpostavlja. Ali istina je i da se nezadovoljena inteligencija povlači u sebe, zanimanje jenjava i sva je mladost osuđena na to da bude slabija nego što bi trebala biti.” Potrebno je raditi s mladima, ne samo u školi. Ne smijemo ih prepuštati tehnologiji, jer se upravo tako otuđuju i gube poveznicu sa stvarnim životom.
Obitelj kao prva stepenica u djetetovu rastu i odgoju treba biti zdrava i sposobna prepoznati potencijale svoga djeteta. Ne činiti stvari za njega nego ga pustiti da istražuje, pronalazi i otkriva. „Današnji je društveni život vrlo složen, pun pogrješaka i nerazumljivih proturječnosti. To je mračno doba, doba duhovne tmine”, piše Montessori 1937. godine u spomenutom djelu. Ona također navodi da bi se moglo reći „da je današnji čovjek kao dijete izgubljeno u šumi, koje se ne boji onoga što vidi i skrivenih životinja, već malih stvari, šuma lišća i duhova. Plaši se stvari koje zapravo ne postoje.” Da u ovoj knjizi nije navedena godina u kojoj Montessori iznosi svoja viđenja stvarnosti, pomislili bismo da je riječ o nama danas. Znači li to da boljetice ljudskoga bitka samo mijenjaju oblik tijekom vremena, ali u svojoj biti ostaju iste?!
I fenomen odgoja nam to stalno iznova potvrđuje. Ukoliko dijete odrasta u odgovarajućem životnom okruženju, može nam otkriti osobnost potpuno drukčiju od one na koju smo navikli ili ju očekujemo. Dijete je živi dokaz da se čovječanstvo može promijeniti i poboljšati, ali postoji jedan uvjet. Potrebno je promijeniti svijet odraslih. Odrasli se moraju ujediniti, imati povjerenje u dijete, stvoriti kvalitetno ozračje te tako mijenjati i same sebe. „Dijete nam obećava iskupljenje čovječanstva i mogli bismo reći da je to znanstvena istina koju predstavlja tajanstveni simbol Božića”, poručuje Montessori.
Nove vrijednosti
U nedostatku ljubavi prema drugima, ukidanju ljudskoga dostojanstva i moralnih normi na kojima je društvo počivalo putem naslijeđenih tradicija i vjerovanja, što se danas sve više ismijava i dokida, rađaju se neke nove vrijednosti koje čovjeka onečovječuju i oduzimaju mu svaki kredibilitet. „Moć i posjedovanje naši su robovlasnici, i umjesto ljudskog društva utemeljena na ljubavi i pravednosti, rađa se društvo u kojemu se svi moraju skrivati iza maske kako bi mogli živjeti. Rad koji bi trebao biti izvor sreće postaje teret. Prisjetimo se istočnog grijeha: U znoju lica svog kruh ćeš jesti (Post 3,19)”, upozorava Montessori.
Tako i Svjetlo riječi radi i otkriva nove pojave u društvu i bavi se njima, ulažući svu energiju svojih suradnika i onih kojima je stalo prikazati da stvarnost koja nam se servira ima i svoje naličje. Često ista stvar poprima druge boje i dimenzije ovisno iz kojega kuta ju gledamo i u koje vrijeme. Ljudska priroda je povodljiva a stvarnost zavodljiva. Čuvajmo se kvasca farizejskoga!
[1] napredni kvalifikacijski test
