* * *

Dan je započeo uobičajeno. Već pri prvim zrakama sunca iz omanje kuće u pokrajnjoj uličici počeli su dopirati zvuci struganja blanje, a zatim i kuckanje čekića.

„Josip je već započeo s poslom, uistinu vrijedan čovjek”, govorahu ljudi. Josip je bio tesar i u mjestu su ga manje-više svi poznavali i poštovali. Najviše zbog njegove mirne naravi i velikodušnosti jer je radio i za one za koje je znao kako mu nikada neće moći platiti.

„Ja propasti neću zbog toga što nekome bez plaće napravim vrata ili prozor. Najvažnije je da njima ne upada kiša i ne puše vjetar. Mene će Svevišnji već nagraditi”, znao je reći. Jednako takva je bila i njegova Marija, zasigurno najljepša žena koja je ikada hodala Judejom i čovjek nije mogao a da joj se ne divi dok bi razgovarao s njom. Za svakoga je imala lijepu riječ, svakoga prosjaka pozvala bi u kuću na okrepu, spremivši mu nešto i za put.

Njihov sin Isus još je odmalena radio uz oca u radionici te je vrlo brzo i sam postao vješt majstor. Ljudi govorahu kako je lijep na majku, a zbog vedrine koju je širio oko sebe bio je rado viđen u svom mjestu.

Slijedeći primjer svojih roditelja i on je svima pretjecao u pomoć. Marti, siromašnoj udovici i majci kljastoga dječaka Daniela više je puta pomogao odnijeti posude s vodom od glavnoga bunara na trgu do njihove kuće. Starcu Zakeju pomogao je pronaći magarca kada je iz štale pobjegao u polje, susjedu Abielu čiji su se sinovi Benjamin i Nataniel družili s njime, prenijeti žito u žitnicu… Takvih primjera je bilo koliko ti srce ište.

I baš kao što je Josip i predviđao, Bog je tu njihovu velikodušnost uvijek nagrađivao tako što je u njegovoj radionici uvijek bilo posla, a hrane na stolu nikada nije manjkalo.

* * *

Te tople ljetne večeri nakon što je završio s poslom i oprao ruke, Josip je ušao u blagovaonicu u trenu kad im je Marija iznosila večeru. Miris svježe pečenoga kruha i ribe učas je preplavio cijelu kuću. Pogledavši ju, zadovoljno je opustio svoje snažne mišnice.

Iz njegova lica istodobno su isijavali i umor i zadovoljstvo. Isus i on upravo su bili završili veliki dugački stol i sjedalice koje je naručio carinik Bartolomej. Ujutro su ih jedino još kolima imali odvesti carinikovoj kući.

Iz radionice su pak i nadalje dopirali zvuci obrade drva. To je Isus dovršavao magarčića malome Danielu. Otkako ga je započeo prije dugih mjesec dana, u radionici bi kadikad ostajao i do kasno u noć. I Josip i Marija jednako su znali koliko ga je radovao taj posao.

Daniel je s majkom živio nedaleko od njih. Od rođenja je imao kraću lijevu nogu zbog čega nije mogao hodati bez štapa, i osim Isusa koji ga je posjećivao kad bi za to imao vremena, jedini prijatelj bio mu je mali crni pas koji mu je na njegovu veliku žalost nedavno bio uginuo. Isusu je bilo jako žao kad je vidio koliko je Daniel tužan. Stoga je odlučio pokušati ga nekako razveseliti.

Marija je prišla prozoru i otvorivši ga širom, pogledala vani. Nebo je bilo vedro, a zalazeće sunce ostavljalo je iza sebe jarko crveni trag. Na ulici skoro nikoga, tek jedna kola nakrcana žitom sporo su odmicala za ugao.

„Isuse, večera je gotova, dođi da se ne ohladi”, zovnu ga ona. Zaista, trenutak kasnije uniđe on ozarena lica.

„I kako ide posao?” upita ga mati sa zanimanjem. Isus se najprije samo nasmiješi, ali ne mogavši se suzdržati provali oduševljeno: „Upravo sam ga dovršio! Morate ga doći vidjeti!” Rekavši to odbrza u radionicu.

U kutku otkrije im platnom prekrivenoga magarčića za ljuljanje. Marija je istom zasuzila. S velikim živim očima bio je baš poput onoga koji ju je na svojim leđima nosio u Betlehem u kojemu je rodila Isusa.

„Što ti kažeš, oče, već si vidio kako ga radim, ali ništa nisi rekao…”

„Ma, sine, tko je i sumnjao u tebe, samo sam ti davao slobodu i to što si napravio je izvanredno. Predivan je. Čak si i visinu pogodio, upravo za Daniela”, u dahu je izgovorio Josip privinuvši ih nježno oboje uz sebe.

Te večeri dugo je Isus ostao uz prozor zagledan u zvjezdano nebo zamišljajući Danielovo lice kad jutrom ispred svojih vrata opazi magarčića.

(Bože Bilobrk)

Objava Sveta obitelj pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

„Vidjeti” i „vjerovati”

Riječ je o izvješću koje donose i Matej (8,5-13) i Luka (7,1-10). No usporedimo li ih, uočit ćemo specifičnosti Ivanova prikaza. U sva tri izvješća Isus ozdravlja sina ili slugu kraljeva službenika, na očevu ili gospodarevu molbu, bez osobnoga susreta s njim koji se nalazi u Kafarnaumu (kod Ivana je udaljenost veća za otprilike dvadeset kilometara). Tema vjere dominira u svakom, ali za razliku od Mateja i Luke u kojima čudo slijedi divljenja vrijednu satnikovu vjeru, u Ivanovu prikazu autentična i zrela vjera u Isusa dolazi nakon ozdravljenja. Osim toga, u Mt 8,8 Isus ne treba poći u satnikov dom, dovoljna je samo jedna riječ i njegov će sluga biti zdrav, a u Ivanovu evanđelju (4,49) kraljev službenik ustrajno moli Isusa da siđe i ozdravi mu dijete. Isus ga ne pohvaljuje, nego ga poziva na razumijevanje odnosa između „vidjeti znamenja i čudesa” i „vjerovati” nakon čega će mu priopćiti radosnu vijest: „sin tvoj živi”.

Konstatacija o čudesnom ozdravljenju povjerena je slugama, a izvješće ne kulminira očevom radošću kao što bismo s pravom očekivali, nego vjerom oca i svih njegovih ukućana. Čitatelj se iznova susreće s utjelovljenom Riječju koja dolazi ususret slabom i krhkom čovjeku. Stoga usmjerava svoju pozornost ne toliko na čovjeka koji vapi za pomoć koliko na spasenjsku snagu Isusove riječi. U Isusovu susretu s kraljevim službenikom Ivan prikazuje progresivan put vjere, bez posebne Isusove objave i bez posebnoga mesijansko-kristološkog naziva od strane njegova sugovornika. Prije detaljnije analize puta vjere kraljeva službenika koji nam Ivan pruža kao model nasljedovanja Isusa Mesije, pokušajmo odrediti njegov identitet.

Grčka imenica hobasilikos može označavati osobu kraljevske krvi ili kraljevskoga službenika. U našem slučaju riječ je o osobi u službi kralja Heroda (4. god. pr. Kr. – 39. god. po. Kr.), tetrarha Galileje (usp. Lk 3,1) koji se u Novome zavjetu redovito naziva kraljem (usp. Mk 6,14.22; Mt 14,9), a koji je boravio u Tiberijadi nedaleko od Kafarnauma. Neki autori pozivajući se na sinoptička izvješća koja govore o „satniku” drže da se radi o poganinu. Drugi smatraju da je riječ o Židovu što je i vjerojatnije s obzirom na to da je u izvješću pribrojan Galilejcima koji su vidjeli što je sve Isus učinio za vrijeme blagdana u Jeruzalemu (usp. Iv 4,44-45).

Kad je čuo da je Isus došao iz Judeje u Galileju, kraljev službenik dolazi k Isusu moleći ga da siđe i ozdravi mu sina koji bijaše u Kafarnaumu, udaljenom od Kane otprilike 26 kilometara. U toj dramatičnoj situaciji na bolan vapaj oca čiji sin bijaše na smrtnoj postelji Isus odgovara konstatacijom o površnoj i nezreloj vjeri njegovih sunarodnjaka: „Ako ne vidite znamenja i čudesa, ne vjerujete!” (Iv 4,48) koju redovito interpretiramo kao prijekor. Međutim, potrebno ju je razumjeti prije svega kao tvrdnju o izravnoj vezi između „znakova” i „vjere”. Osim toga kraljev službenik ne shvaća Isusove riječi kao odbijanje, nego kao početak uslišanja njegove molbe koju će još jednom ponoviti.

Put vjere

Izraz „znamenja i čudesa” nije uobičajen za Ivana koji redovito upotrebljava pojam „znamenje”. Riječ je o izrazu koji se često upotrebljava u Starom zavjetu u opisu djela koja je Gospodin učinio u borbi protiv faraona. Bog je izbavio svoj narod iz egipatskoga ropstva izvanrednim čudesima i znamenjima u kojima su Židovi uvijek iznova bili pozvani otkrivati Božju spasenjsku snagu i njegovo neopozivo obećanje života te bez pridržaja prionuti uz Boga, jedinoga gospodara svijeta i oca Izraela. Obraćajući se kraljevskom službeniku tim riječima Isus ga poziva da se otvori misteriju onoga koji čini takva čudesa i znamenja. Čudo kao opipljiva objava pruža čovjeku mogućnost shvaćanja identiteta čudotvorca. Zbog toga autor na kraju izvješća upotrebljava samo pojam „znamenje”.

Prepoznajući u Isusovim riječima spasenjsku snagu kraljevski službenik u borbi sa smrću svojega sina ustrajno i nepokolebljivo moli: „Gospodine, siđi dok mi ne umre dijete” (Iv 4,49), vjerujući da je Isusova nazočnost nužna za čudesno ozdravljenje. Imenica Kyrios kojom se službenik obraća Isusu znači „gospodin” bilo u ljudskom bilo u božanskom smislu. U ovom slučaju je vrlo vjerojatno upotrijebljena u ljudskom smislu kao izraz poštovanja.

Isusova zapovijed: „Idi, sin tvoj živi!” pronalazi plodno tlo u njegovu srcu. Kraljevski službenik prihvaća Isusovu riječ i povjerova u ozdravljenje svoga sina. Upućujući se odmah prema kući, kako mu je Isus i rekao, službenik svjedoči da je povjerovao u njegovu riječ. Put vjere koji je započeo doseći će svoj vrhunac u susretu sa slugama koji će mu dok još bude silazio pohititi u susret radosno priopćujući da mu sin živi (Iv 4,51). Službenik dolazi do punine autentične vjere nadilazeći vjeru Galilejaca utemeljenu na čudima i prelazeći iz povjerenja u Isusovu iscjeliteljsku moć, u vjeru u spasenjsku snagu njegove riječi koja vraća čovjeka iz smrti u život.

Čuvši vijest o poboljšanju zdravstvenoga stanja svojega nasmrt bolesnoga sina, otac ne reagira ushićeno i radosno, nego se raspituje o času u kojemu se dječak počeo osjećati bolje. Otac shvaća da sedma ura u kojoj je ognjica pustila dječaka odgovara času kada mu je Isus rekao: „Sin tvoj živi” te povjerova on i sav njegov dom. Kraljevski službenik postigao je upravo ono što je Isus i želio: puninu autentične vjere u Onoga koji svojom riječju spašava čovjeka iz okova bolesti i smrti, u Onoga koji jedini može darovati život u punini.

Vjera prethodi čudu

U ovom drugom Isusovu znamenju evanđelist Ivan nam je prikazao model zrele i autentične vjere koja započinje čudesnim znakovima, ali koja njima na završava, jer poput kraljevskoga službenika svaki je čovjek pozvan nadići početnu vjeru utemeljenu na vidljivom i opipljivom i u osobnom susretu s Isusom vjerujući u spasenjsku snagu njegove riječi prionuti uz njegovu osobu svim svojim bićem. U sinoptičkim evanđeljima i u prvoj kršćanskoj zajednici vjera obično prethodi čudu. Dijeleći takvo poimanje i vjernik današnjega vremena vjeruje da se čudo, ako istinski vjerujemo, doista može i dogoditi. Svjedoci smo takvih čuda u svojim osobnim životima, ali i u životima naše braće i sestara. No u Isusovu susretu s kraljevskim službenikom Ivan nam prikazuje i drugu stranu medalje u kojoj se zrcali starozavjetno poimanje: čudesa i znamenja koja Bog čini imaju prije svega ulogu da čovjeka dovedu do potpunoga prianjanja uz njega i do poslušnosti njegovoj riječi.

Živimo u vremenu nakon Isusova uskrsnuća u kojemu, za razliku od Isusovih učenika i suvremenika, ne možemo osobno nazočiti njegovim znamenjima, ali Isus je nazočan među nama u našemu „danas” u svojoj riječi u kojoj pronalazimo puninu života. Vjerujući u snagu njegove spasenjske riječi pođimo k svom Kafarnaumu svjedočeći ljepotu osobnoga susreta s njim, snagu vjere, puninu života, pripadnost njemu i ljubav koja jedina ima snagu istrgnuti nas iz okova grijeha i ralja smrti.

(dr. sc. s. Silvana Fužinato, izv. prof.)

Objava Isusov susret s kraljevim službenikom pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Mirno stajati

Evanđelist Ivan govori da je Marija stajala kod groba i plakala. U tom kratkom opisu potrebno je prije svega uočiti upotrebu grčkoga glagola histēmi – „mirno stajati”, „biti usidren ili privezan”, „učvršćen”. Marija stoji „kao ukopana” pred misterijem Isusove smrti. Ne predaje se, ne osporava činjenice i ne odlazi, nego prožeta osjećajem pripadnosti i zahvaćena nemoću ostaje uz Isusov grob. Nadalje, Marija ne pripada skupini onih koji pred Isusovom smrću ostaju ravnodušni. Njezin plač, koji autor navodi čak četiri puta, svjedoči da je riječ o ženi koja ne posustaje na svom putu traženja i koja se ne pomiruje s gubitkom svojega Gospodina. Posljednja značajka Magdalenina stava pred praznim grobom sadržana je u činjenici da ona ne prihvaća stvarnost Isusove smrti. Magdalena ne ulazi u Isusov grob!

Dok je stajala ispred groba i plakala, Marija se u jednom trenutku ipak naginje prema grobu: „Zaplakana zaviri u grob i ugleda dva anđela u bjelini kako sjede na mjestu gdje je ležalo tijelo Isusovo – jedan kod glave, drugi kod nogu” (Iv 20,12). Saginjanje prema grobu omogućava Magdaleni gledanje smrti oči u oči. Prema sinoptičkoj tradiciji ona ulazi u grob. Prisutnost anđela unutar groba i bijela boja njihovih haljina koja je u Svetome pismu boja nebeskih bića svjedočanstvo su Isusova uskrsnuća koje Marija Magdalena još uvijek shrvana patnjom ne prepoznaje. Stoga anđeli preuzimaju inicijativu obraćajući joj se riječima: „Ženo, što plačeš?” (Iv 20,13).

Pitanje koje anđeli upućuju Magdaleni poziv je na susret s istinom o samoj sebi, koji je nužni preduvjet susreta s Uskrslim, a zatim i s braćom kojima će biti poslana. Na postavljeno joj pitanje Magdalena iskreno odgovara: „Uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje ga staviše” (Iv 20,13). U usporedbi s riječima kojima je nakon susreta s Isusovim praznim grobom prethodno pohitila k učenicima u Jeruzalemu: „Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše” (Iv 20,2) zanimljivo je uočiti sljedeće promjene. Marija sada ne govori u množini „ne znamo” u kojoj neki autori uočavaju utjecaj sinoptičke tradicije koja govori o skupini žena koje su na uskrsno jutro pošle pomazati Isusovo tijelo, nego u jednini „ne znam”. Osim toga ne govori više o „Gospodinu”, nego o „Gospodinu mojemu”. U tim malim promjenama u kojima je naglasak na pripadnost, uočavamo Marijinu zarobljenost prošlošću, njezinu navezanost na zemaljskoga Isusa kakvoga je poznavala i kojega je nakon ozdravljenja zajedno s drugim ženama pratila na njegovu putu iz Galileje prema Jeruzalemu (usp. Lk 8,1-3) i grčevitu želju za posjedovanjem njegova, iako mrtvoga, tijela.

Okrenuti se

Nakon dijaloga s anđelima u Marijinu srcu dogodit će se vrlo važna promjena koju autor opisuje na sljedeći način: „Rekavši to, obazre se i ugleda Isusa gdje stoji, ali nije znala da je to Isus” (Iv 20,14). Od velikoga je značenja Marijino obaziranje koje autor opisuje grčkim glagolom strefō koji osim „okrenuti se” znači i „obratiti se”. Nakon što se sagnula kako bi zavirila u grob, Marija sada okreće leđa grobu. Ne radi se samo o fizičkom okretanju nego i o promjeni perspektive. Marija koja je nepomično stajala pred Isusovim grobom paralizirana patnjom, u ovom je trenutku pozvana nadići osobno shvaćanje Isusove smrti i prijeći iz smrti u život.

Stoga joj Isus postavlja isto pitanje koje su joj malo prije postavili anđeli: „Ženo, što plačeš?”, dodajući: „Koga tražiš?” (usp. Iv 20,15). I Mariji Magdaleni, kao svojoj majci i ženi Samarijanki, Isus se obraća apelativom „ženo” pozivajući ju na spoznaju istine koja se ne može osjetno shvatiti. U pitanju „Koga tražiš?” ne možemo ne uočiti sličnost s pitanjem postavljenim učenicima na početku Evanđelja kojim smo započeli i svoj osobni put traženja smisla i punine života. Zanimljivo je uočiti da Isus započinje i završava svoje mesijansko poslanje pitanjem o svom identitetu. No za razliku od prvih učenika (usp. Iv 1,38) Isus Mariju Magdalenu ne pita: „Što tražiš?”, nego „Koga tražiš?” Za razliku od prvih učenika koji su pošli za Isusom tražeći „nešto” Marija Magdalena traži „Nekoga”! Tako je Marija pozvana napustiti svoje dosadašnje tjeskobno traženje mjesta na kojemu misli da može pronaći mrtvo tijelo svojega Gospodina, i u vjeri potražiti mjesto boravka Uskrsloga. Na tom putu pomaže joj Isus obraćajući joj se njezinim osobnim imenom: „Marijo!”

Susresti Uskrsloga

Tek u trenutku u kojemu je čula svoga Gospodina kako izgovara njezino osobno ime, Marija ga prepozna i okrenuvši se, reče mu: „Rabbuni!” što na hebrejskom znači „Učitelju moj!” (usp. Iv 20,16). Trenutak pronalaska Gospodina nakon mukotrpnoga i dugoga traženja vrhunac je izvješća, ali i vrhunac objave Uskrsloga. „Ne zadržavaj se sa mnom jer još ne uziđoh Ocu.” (Iv 20,17) riječi su kojima Uskrsli poziva Magdalenu na drukčije poimanje međusobne pripadnosti. Svoju pripadnost Učitelju Marija je pozvana živjeti u vremenu koje dolazi i susretati Uskrsloga na putu prema braći kojima ju šalje.

Marijin put traženja koji je započeo tjeskobnim traženjem mrtvoga tijela njezina Gospodina završio je radosnim susretom s Uskrslim u kojemu će zadobiti novo poslanje: „Idi mojoj braći i javi im: Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu” (Iv 20,17). U susretu s Uskrslim iznova rođena, Magdalena preuzima odgovornost poslanja te odlazi braći svjedočeći: „Vidjela sam Gospodina i on mi je to rekao” (Iv 20,18). Zajedno s braćom kojima je poslana Marija Magdalena pozvana je živjeti svoju pripadnost i svoj odnos s Kristom na putu vjere, a ne na putu osjetilnoga posjedovanja.

Svjedočiti

Sadržaj Magdalenina svjedočanstva iskustvo je osobnoga susreta s Gospodinom u kojemu, iznova rođena, postaje „apostolica apostola”, prva navjestiteljica Uskrsloga u Ivanovu evanđelju kako su ju nazvali već crkveni oci. Put traženja smisla i punine života koji smo započeli zajedno s prvim učenicima traženjem „nečega” zaključimo osobnim susretom s „Nekim”, tj. pronalaskom Uskrsloga. Poput Marije okrenimo leđa grobu, smrti, strahu i beznađu te u osobnom susretu s Uskrslim iznova rođeni pronađimo puninu života, svjesni da samo ljubav prema Bogu i čovjeku, tj. živjeti za Nekoga/nekoga daje smisao i našemu životu, jer čovjek koji živi samo za sebe, umire. U toj svijesti budimo nepokolebljivi tražitelji Istine, autentični svjedoci Ljubavi i radosni navjestitelji Uskrsloga na putovima braće i sestara kojima nas i danas Gospodin šalje, vjerujući da samo Ljubav ima snagu pobijediti sve negativnosti života i da posljednja riječ ne pripada smrti, nego Bogu ljubavi i životu.

(doc. dr. sc. s. Silvana Fužinato)

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Isusov susret s Marijom Magdalenom pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Drugi je značajan element „zdenac” koji prema židovskoj tradiciji predstavlja Zakon i mudrost, a u izvješćima o Izraelovim patrijarsima mjesto je susreta pastira, putnika i mještana te mjesto susreta s budućom ženom. No zdenac je ujedno i mjesto borbe i sukoba, kao i mjesto pomirenja i sjećanja na prošle događaje. Jedan od elemenata na koji je potrebno ukazati je i Isusov umor. Je li Isus umoran od napora misionarskoga djelovanja kao što nam tekst sugerira ili? Augustin u tom izrazu vidi napor utjelovljenoga Logosa u traženju čovjeka.

Preko svih prepreka

Susret Isusa i Samarijanke događa se o šestoj uri, tj. u podne. Neobično vrijeme za odlazak na zdenac s obzirom na to da su žene odlazile zahvatiti vodu ujutro ili navečer, a ne u podne, u najtoplijem dijelu dana. No šesta ura ovdje je mogla imati i značenje najsvjetlijega dijela dana, što je u suprotnosti s Nikodemom koji dolazi Isusu obnoć. Crkveni oci šestu uru povezuju s časom Isusova razapinjanja.

Isus samoinicijativno započinje dijalog sa ženom pitajući je: „Daj mi piti”, rušeći pritom nacionalne, religiozne i spolne prepreke koje su dijelile Židove od Samarijanaca. Naime, biološko miješanje Samarijanaca nakon asirskoga osvajanja u VIII. st. pr. Kr. sa skupinama različitoga etničkog podrijetla tijekom nekoliko stoljeća dovelo je do stvaranja posebnoga tipa stanovništva koji se znatno razlikovao od Židova. Iako su Samarijanci ispovijedali židovsku religiju, u praksi su štovali i neka mezopotamska božanstva, zbog čega su ih Židovi nakon povratka iz babilonskoga sužanjstva smatrali neznabošcima i nečistima, zabranjujući im sudjelovanje u obnovi Hrama. Budući da su ih smatrali poganima i nečistima, Židovi su izbjegavali njihova naselja, kao i svaki drugi kontakt.

Osim nacionalnih i religioznih prepreka, Isus ruši i spolne. Naime, prema Babilonskom Talmudu šest je stvari koje su za mudraca, savršenoga rabina, sramotne: izići iz kuće namirisan, izići sam noću, izići s pokrpanim cipelama, razgovarati sa ženom na cesti, sjesti za stol sa skupinom neukih i ući posljednji u salu za studij. U traženju čovjeka utjelovljena Riječ ulazi u svakodnevicu ljudskoga života moleći ženu: „Daj mi piti.” Isusova žeđ znak je njegova slobodnoga ispunjenja Očeva spasenjskoga nauma koji obuhvaća i ovu ženu, ali i znak Isusove želje za ulaskom u komunikaciju sa ženom Samarijankom.

Potraga za identitetom

Nakon uspostave dijaloga Isus iznova preuzima inicijativu te vodi ženu k dubljem upoznavanju svoga identiteta pružajući joj vodu živu, tj. samoga sebe. Ženi koja je cijeli svoj život tražila vodu koja će utažiti njezinu žeđ i nije ju nikada pronašla, Isus samoga sebe objavljuje kao izvor vode žive koji gasi žeđ zauvijek. U nastavku dijaloga Isus iznenada i neočekivano zapovijeda ženi: „Idi i zovi svoga muža pa se vrati ovamo.” (Iv 4,16). Riječ je o odlučujućem trenutku u kojemu žena iskreno odgovara: „Nemam muža.” (Iv 4,17). „Pet si doista muževa imala, a ni ovaj koga sada imaš nije ti muž” (Iv 4,18), Isusov je odgovor u kojemu dolaze do izražaja ženina iskrenost i životna situacija u kojoj se nalazila. Ova tri retka interpretirana su na različite načine. Prema nekim autorima riječ je o ženi grešnici koja je živjela nemoralnim životom te je Isus zadirući izravno u njezin privatni život želio probuditi njezinu moralnu svijest. No pritom je potrebno ukazati da je riječ o ženi koja je prošla bolno iskustvo ostavljenosti i neispunjenosti.

U skladu sa simbolizmom Ivanova evanđelja, ženinih „pet muževa” možemo interpretirati u simboličnom značenju prema kojemu je pet božanstava pet okolnih poganskih naroda koji su se naselili u Samariji u VIII. st. pr. Kr. (usp. 2 Kr 17,29-41). O kakvoj je onda ženi riječ? U svjetlu dijaloga Ivanova evanđelja možemo zaključiti da je prvotna Isusova namjera privesti ženu Samarijanku k istini o samoj sebi, pripremajući ju za prihvaćanje Isusove istine, jer bez autentičnoga „ja” ne postoji autentično „ti” i obrnuto. A istina žene Samarijanke je ta da nema muža, bez obzira na to je li riječ o realnom ili simboličnom govoru. Kako bi došla do istine o samoj sebi i o drugome, Samarijanka mora poći od onoga što doista jest, od svojega nedostatka,od svojih ograničenosti. U toj istini Samarijanka započinje svoj put traženja i put vjere.

U posljednjoj etapi dijaloga s Isusom (Iv 4,19-26), u istini o samoj sebi, žena počinje prepoznavati i istinu o Isusu, ulazeći sve dublje u misterij njegove objave. Prepoznajući ga kao proroka, žena mu postavlja posljednje pitanje vezano za istinu o Bogu i istinu o kultu: gdje je mjesto susreta s Bogom? Nakon Isusova odgovora u kojemu joj objavljuje da je istinsko klanjanje u Duhu i istini, žena ispovijeda svoju vjeru u dolazak Mesije i u puninu objave (usp. Iv 4,25). „Ja sam, ja koji s tobom govori!” (Iv 4,26) vrhunac je Isusove objave u kojemu Samarijanka postaje prva osoba kojoj se Isus u Ivanovu evanđelju objavljuje izrazom „Ja sam” koji upućuje na Božju objavu Mojsiju u gorućem grmu (usp. Izl 3,14).

Put vjere

U trenutku spoznaje Isusova mesijanskoga identiteta žena ostavlja krčag i odlazi u grad govoreći sumještanima: „Dođite da vidite čovjeka koji mi je kazao sve što sam počinila. Da to nije Krist?” (Iv 4,29). Riječ je o svjedočanstvu koje je još uvijek vezano za osobno iskustvo i koje je formulirano u obliku pitanja, ali koje ostavlja prostora osobnom traženju i koje označava početak njezina puta vjere. Izraz „dođite i vidite” identičan je pozivu koji Isus u Iv 1,39 upućuje učenicima, a koji je označavao početak njihova puta traženja, susreta i prianjanja uz Mesiju i koji je općenito u Ivanovu evanđelju označavao teološki poziv na ulazak u osoban odnos s Isusom. U svjetlu vjere prvih učenika, i ženino svjedočanstvo sumještanima možemo promatrati kao njezin prvi korak na putu vjere i prihvaćanja Isusa Mesije. Poput učenika, i žena nakon susreta s Isusom odlazi k drugima svjedočeći i navješćujući Mesiju. Ivan prikazuje Samarijanku kao ženu traženja koja je u osobnom susretu s Isusom spoznala istinu o sebi i o njemu, prihvaćajući njegovu spasenjsku objavu. Preobražena vjerom, žena postaje prva svjedokinja i navjestiteljica Isusa Mesije izvan Izraela. Poput žene Samarijanke svakom čovjeku nešto i/ili netko nedostaje te je kao takav pozvan crpiti vodu iz Božje riječi koja živa izvire iz Kristove osobe. U utjelovljenom Logosu svakom čovjeku koji žeđa za puninom života darovan je izvor vode žive. U biblijskim susretima s Isusom započeli smo svoj put traženja smisla i punine života. Na tom putu nismo sami, Isus nas osobno traži. On nam dolazi prvi ususret. Danas sjedi i na zdencu našega života strpljivo iščekujući naš dolazak želeći nam darovati samoga sebe. Ne bojmo se poći k njemu i u osobnom susretu s njim, u istini o samima sebi, crpsti vodu života s izvora njegova srca.

(doc. dr. sc. s. Silvana Fužinato)

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Isusov susret sa Samarijankom pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Tko je Nikodem? Riječ je o uglednom Židovu, farizeju, učitelju Izraela i članu sinedrija (usp. Iv 7,50) koji slušajući Isusovu riječ i gledajući njegova znamenja započinje svoj put traženja Istine. Nikodem je pripadao mnogim Židovima koji su, oduševljeni Isusovim znamenjima koja je učinio za vrijeme prve Pashe, povjerovali u njega (usp. Iv 2,23-24). No riječ je o vjeri utemeljenoj na znamenjima pred kojom se Isus, koji je dobro znao što je u čovjeku, distancira. Nadalje, budući da je farizej i član sinedrija, riječ je na neki način i o osobi koja je definirana ulogom koju je imala u društvenom i religioznom životu.

Put traženja

Nikodemov put traženja započinje noću: „On dođe Isusu obnoć.” (Iv 3,2). U Nikodemovu dolasku Isusu noću uočavamo dvoznačnost njegova nutarnjega hoda. S jedne strane, uočavamo Nikodemovo pozitivno kretanje, jer grčki izraz erhomai pros ‒ „doći k” u Ivanovu evanđelju označava približavanje u vjeri. S druge strane, u imenici nyks – „noć” zrcali se i njegovo negativno kretanje. Noć u ovom slučaju ukazuje na strah Nikodema koji dolazi Isusu noću ne želeći se kompromitirati i ne želeći dovesti u pitanje svoj društveno-religiozni položaj i ugled. Prema nekim tumačenjima, noć ovdje može označavati i rabinski običaj noćnoga proučavanja Zakona.

Nikodem prvi pristupa Isusu govoreći: „Rabbi, znamo da si od Boga došao kao učitelj jer nitko ne može činiti znamenja kakva ti činiš ako Bog nije s njime.” (Iv 3,2). Naziv „Rabbi” – „Učitelju” kojim se Nikodem obraća Isusu izražava njegovo poštovanje i dobronamjernost, dok tvrdnja „znamo…” otkriva njegovu samouvjerenost. Nikodem u Isusu još uvijek ne prepoznaje Mesiju, nego učitelja koji od Boga dolazi. U susretu s Isusom Nikodem se predstavlja kao onaj koji zna, koji je na neki način došao do odgovora na pitanje: „Tko je Isus?” Nikodem je čovjek koji ne dovodi olako u pitanje samoga sebe i svoje sigurnosti i koji u svojim promišljanjima i prosudbama polazi od sigurnih jasnoća. Možemo reći da je Nikodem čovjek oduševljen Isusovim znamenjima, čovjek koji se zaustavlja nad onim što vidi, čovjek integriran u institucije i čovjek koji polazi od stečenoga znanja.

Na Nikodemovu tvrdnju o njegovu identitetu Isus mu odgovara: „Zaista, zaista, kažem ti: tko se ne rodi nanovo, odozgor, ne može vidjeti kraljevstva Božjega!” (Iv 3,3). Grčki pojam anōthen koji je Isus uporabio u značenju „odozgor” Nikodem shvaća u doslovnom smislu – „ponovno” te se iznova obraća Isusu riječima: „Kako se čovjek može roditi kad je star? Zar može po drugi put ući u utrobu majke svoje i roditi se?” (Iv 3,4). Isus uzdiže dijalog na višu razinu i uporabom metafore vjetra pojašnjava mu da je riječ o rođenju iz vode i Duha (usp. Iv 3,5) u kojemu prepoznajemo aluziju na sakrament krštenja. Nikodem koji je bio učitelj Izraela mogao je razumjeti da Isus govori o preobrazbi čovjekova srca. Naime, prorok Ezekiel govorio je o vodi i novom duhu koji će obnoviti ljude: „Poškropit ću vas vodom čistom da se očistite. Očistit ću vas od svih vaših nečistoća i od svih kumira vaših. Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce od mesa.” (Ez 36,25-26).

Nikodem, koji dolazi Isusu u noći, siguran u sebe i u svoje znanje, na kraju dijaloga s Isusom i pozivom na rađanje odozgor ostaje bez riječi. Naime, dijalog između Isusa i njegova sugovornika pretvara se u dugačak monolog (Iv 3,11-21) u kojemu početno „ti” (Iv 3,1-10) postaje „vi” (Iv 3,11-21), obuhvaćajući tako i sve čitatelje. Autoritativni i samouvjereni izraelski učitelj postaje nijemi slušatelj, jer samo onaj tko sluša može čuti i prihvatiti misterij Riječi koja ga poziva i osposobljuje krenuti putem Svjetlosti.

Prelazak iz tame u svjetlo

Je li Nikodem na kraju povjerovao Isusovoj riječi ili ne? Je li ostao u tami ili je u susretu s Isusom pronašao svjetlost života? Odgovor ćemo pronaći u nastavku Evanđelja. Naime, Nikodema ćemo iznova susresti u raspravi židovskih poglavara o Isusovu podrijetlu, kada će se osobno zauzeti za legalno postupanje u odnosu s Isusom, stavljajući se javno na njegovu stranu i riskirajući svoj društveno-religiozni položaj koji je imao kao član sinedrija, farizej i učitelj (usp. Iv 7,50). Posljednji put pojavit će se u Ivanovu evanđelju u 19,39-40 kada će zajedno s Josipom iz Arimateje pokopati Isusovo tijelo, pokazujući se tako kao jedan od njegovih prijatelja i učenika koji je na svom putu traženja prešao iz tame u svjetlo. Nikodem, kojemu se Isus u prvom noćnom susretu objavio kao onaj koji treba biti uzdignut da svaki koji vjeruje u njega ima život vječni (usp. Iv 3,14-15), u posljednjem susretu s Isusovim mrtvim tijelom dolazi do svjetlosti, do vjere, do života vječnoga. Nikodemova vjera u Isusa Sina Božjega na eksplicitan način biva izražena u Nikodemovu darežljivom pomazanju i ukopu Isusova tijela (usp. Iv 19,39), što je znak njegove vjere, štovanja i ljubavi te svjedočanstvo njegova prepoznavanja i prihvaćanja Isusa Krista Mesije.

Tako Nikodem postaje model svakoga čovjeka koji je poput njega pozvan na put rađanja svjetlosti novoga života u tami vlastitoga umiranja. Put je to Kristova križa koji nije put smrti, nego put života. Misterij Isusova križa misterij je koji prosvjetljuje povijest Izraela, ali i povijest svakoga čovjeka jer svjedoči ljubav Boga koji je tako ljubio svijet da je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni (usp. Iv 3,16). Bog nije došao na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Božja pravednost, koju je svijet sa strahom očekivao, očitovala se u Kristovu križu na kojemu je nevin Božji Sin umro kako bi grešnom i palom čovjeku podario novi život.

Stoga je središnja poruka Nikodemova susreta s Isusom križ koji čovjeku pokazuje put prijelaza iz tame u svjetlost, jer samo u ljubavi na križu raspetoj može biti prosvijetljena i otkupljena najtamnija i najbolnija povijest čovjeka i svijeta. Riječ je o misteriju Božje ljubavi koji se može prihvatiti samo kao dar. I dok dar Božje ljubavi čovjeku ne ovisi o čovjekovim zaslugama i predispozicijama, ne vrijedi isto i za čovjekovu osudu, jer: „Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega. A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla.” (Iv 3,18-19). Ne vjerujući u ime jedinorođenoga Sina Božjega, čovjek izabire put tame, odbacujući Svjetlo i osuđujući samoga sebe. No da bismo poput Nikodema u osobnom susretu s Isusom prešli iz tame u svjetlo i da bismo rođeni odozgor, iz vode i Duha, mogli ući u kraljevstvo Božje, potrebno je osloboditi se lažnih sigurnosti i uvjerenja, samouvjerenoga i samodostatnoga „mi znamo”, prihvatiti misterij Božjega spasenjskog djelovanja te u podnožju raspete Ljubavi naučiti iznova slušati Boga, drugoga i samoga sebe. Konačni cilj autentičnoga puta traženja istine i svjetla tihi je susret s Raspetim pred kojim poput Nikodema, uronjeni u misterij ljubavi, možemo samo šutjeti i osluškivati.

(doc. dr. sc. s. Silvana Fužinato)

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Isusov susret s Nikodemom pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Put traženja

Isus susreće svoje prve učenike zahvaljujući svjedočanstvu Ivana Krstitelja o Jaganjcu Božjemu koji je upravo onuda prolazio. Zanimljivo je uočiti da evanđelist navodi da je Ivan stajao ondje s dvojicom svojih učenika. Gdje je Ivan točno stajao? Ne znamo. Jednako tako, autor prikazuje Isusa koji je onuda prolazio, ne govoreći otkuda dolazi i kamo ide. Ne navodeći točno mjesto i vrijeme Ivanova boravka i Isusova dolaska, autor obavija susret Isusa i njegovih učenika velom svevremenosti. Naime, u svojim promišljanjima nerijetko priželjkujemo i iščekujemo, molimo i nadamo se izvanrednom i iznenadnom, posebnom i čudesnom Božjem dolasku. No Sveto pismo objavljuje Boga koji dolazi ususret čovjeku u svakodnevici njegova života u kojoj je dovoljan samo jedan pogled i samo jedna riječ.

Učenici započinju svoj put traženja vjerujući u autentičnost i istinitost učiteljeva svjedočanstva: „Evo Jaganjca Božjega!” (Iv 1,36). Značenje naziva „Jaganjac Božji” u Ivanovu evanđelju potaknulo je različita tumačenja: žrtveno janje, pashalno janje, janje kao simbol trpećega sluge o kojemu govori prorok Izaija (42,1-4; 49,1-6; 50,4-11; 52,13–53,12), janje kao apokaliptički Mesija, žrtva Izaka itd. Sluga Gospodnji (aramejski pojam talja’ označava i „slugu” i „janje”) i pashalno janje (prema Ivanovu evanđelju 19,14 Isus je osuđen na smrt u podne prije pashalne vigilije, u vrijeme kada su svećenici u hramu započinjali žrtvovati pashalne janjce) interpretacije su koje se najbolje uklapaju u kristologiju Ivanova evanđelja te su obje potvrđene i u ranom kršćanstvu.

Na putu traženja prvih učenika Isus preuzima inicijativu: obazre se i, vidjevši da idu za njim, upita ih: „Što tražite?” (Iv 1,38). To su prve riječi u Ivanovu evanđelju kojima utjelovljena Božja Riječ započinje dijalog s čovjekom. Riječi su to kojima Isus želi pokrenuti čovjekov nutarnji svijet, uznemiriti ga i potaknuti na početak hoda. No napose su riječi kojima Isus apelira na slobodu svojih sugovornika, želeći uspostaviti s njima odnos. Povijest spasenja započela je pitanjem: „Gdje si?” (Post 3,9) koje Bog postavlja Adamu koji se nakon prekršaja njegove zapovijedi skrio u vrtu, a put ispunjenja svoga spasenjskog poslanja utjelovljena Riječ započinje pitanjem: „Što tražite?” U Ivanovu evanđelju prve Isusove riječi nisu poziv na obraćenje kao u Markovu evanđelju (usp. Mk 1,15) niti upućuju na višu Mudrost kao u Lukinu evanđelju (usp. Lk 2,49), nego je riječ o pitanju smisla s kojim se susreće svaki čovjek na početku svojega životnog hoda. Odakle dolazimo? Što tražimo? Kamo idemo? Zašto i za koga živimo? Svevremenska su to i univerzalna pitanja smisla čovjekova života. Važnost pitanja naglašena je i nedostatkom informacija o mjestu i vremenu susreta. Ne znamo točno gdje se i u koje vrijeme dogodio Isusov susret s učenicima. Riječ je, dakle, o pitanju upućenom čitatelju svakoga mjesta i vremena. Jedna je od definicija čovjeka i ta da je biće traženja. O tome nam svjedoči i Sveto pismo. Tako, primjerice, u knjizi proroka Izaije 65,10 Bog se obraća svojemu narodu kao onomu koji ga traži. Glagol zēteō – „tražiti” u Ivanovu evanđelju jedan je od najznačajnijih glagola koji definira put čovjeka i put vjernika, koji je uvijek put prema drugome „ti”, tj. put prema nekome/Nekome.

Odgovor koji učenici daju Isusu ili, točnije rečeno, protupitanje: „Učitelju – gdje stanuješ?” (Iv 1,38) svjedoči o njihovu autentičnom traženju. Glagol koji Ivan ovdje uporabljuje jedan je od njegovih teološki značajnijih glagola koji je imao daleko šire i dublje značenje od uobičajenoga. Riječ je o glagolu menō – „ostati” koji je u svakodnevnom govornom jeziku značio i „stanovati”. Stoga možemo reći da je pitanje koje učenici postavljaju Isusu pitanje čovjeka koji traži sigurnost, stabilnost, toplinu, zajedništvo, jednom riječju, dom u kojemu će se okončati njegovo lutanje i u kojemu će pronaći istinski smisao svojega života, jer ne može biti vječni putnik i ne može zauvijek ostati u pustinji svojega srca i svojega života besciljno lutajući amo-tamo.

Isusov susret i dijalog s prvim učenicima završava pozivom: „Dođite i vidjet ćete” (Iv 1,39), koji učenici odmah prihvaćaju: „Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan” (Iv 1,39). U Ivanovu evanđelju „doći k Isusu” jednako je „vjerovati u njega”. U tom svjetlu možemo reći da ih Isus ne poziva samo doći, vidjeti i steći iskustvo, nego i ući u osoban odnos s njim, odnos u kojemu će rasti i sazrijevati u međusobnom upoznavanju, prihvaćanju i vjeri.

Osobni susret s Isusom

Korak po korak učenici će ući u zajedništvo s utjelovljenom Riječju u kojoj je život i svjetlo. Iako su tek započeli svoj put traženja, učenici su ostali kod Isusa do desete ure, tj. do četiri sata poslijepodne, prepoznajući ga kao Mesiju. Jedan od njih, Andrija, nakon susreta s Isusom otići će svome bratu Šimunu svjedočeći: „Našli smo Mesiju!” (Iv 1,41). Sveti Augustin govori o desetoj uri kao uri ispunjenja dok neki autori u njoj vide upućivanje na čas Isusove smrti. U točnom vremenskom navodu osim mogućega simboličnog značenja zrcali se i autorovo naglašavanje u životu prvih učenika posebnoga trenutka, odlučujućega susreta i egzistencijalnoga odnosa. No potrebno je istaknuti da se radi o početku, a ne o punini zajedništva. Naime, učenici su ostali par’ autō – „kod njega”, a u oproštajnom govoru za vrijeme posljednje večere (usp. Iv 15,1-17) Isus će ih pozvati da ostanu en autō – „u njemu”.

Isusov poziv bio je poziv na osoban susret s njim u kojemu će život zadobiti svoj novi smisao, a svako traženje svoje konačno i potpuno ispunjenje. U susretu s Isusom, prožetom vjerom, učenici započinju put svojega traženja i ostaju s njim, jer pred novim iskustvom punine susreta s njim svako prijašnje iskustvo, kao i glad i žeđ za novima, gube svoju urgentnost i vrijednost. Nakon tolikih čovjekovih lutanja i neumornih traženja jedino što želi jest ostati u iskrenosti slušanja i ljepoti zajedništva s Onim koji poznaje i najdublje dubine čovjekova srca.

Poput prvih učenika u osobnom susretu s utjelovljenom Riječju započnimo svoj put traženja smisla i punine života odgovarajući na pitanje: „Što tražim?” U susretu s njim upustimo se u zahtijevan i ponekad bolan, ali iscjeljujući hod spoznaje istine o samima sebi. U njegovu pogledu ljubavi zrcali se naše lice. Dođimo k njemu i u osobnom susretu, korak po korak, licem u lice, srcem uz srce, rastimo u uzajamnom zajedništvu i pripadnosti sve do potpunoga prianjanja uz njega dušom i srcem, tijelom i duhom, razumom i voljom.

(doc. dr. sc. s. Silvana Fužinato)

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Isusov susret s prvim učenicima (Iv 1,35-39) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Bogatstvo roditelja u Djetetu

Svaki Božić iznova vraća sjećanje na malo dijete i njegove roditelje, prezrene i odbačene. Nitko ih nije htio, nitko smještaj ponudio. Tek štalica uboga i magarčić u kutu. Ipak, zvijezda na nebu je vodila i svojom svjetlošću naviještala drukčiji dom, drukčije ljude. Promjene koje je ovo malo biće iz neugledne štalice unijelo u svijet nisu se više dale ignorirati, poreći. Novi svijet se budi, nastaje novo vrijeme i siromašni roditelji postaju bogati u svojem djetetu i svemu onome što će ono svijetu donijeti. Svaka sumnja otišla je s pojavom mudraca koji dijete gledaju s poniznošću mudrih ljudi, onih koji svoja srca pune zahvalnošću i sjetom, svjesni svojih nesavršenosti i slabosti, ispraznosti ljudske moći i veličine. Došli su izdaleka pokloniti se Onomu kojemu se doista treba klanjati. Prateći zvijezdu, stigli su na odredište jednim putom, a vratili se drugim putom izmijenjeni, srca puna iskrenoga kajanja i vjere u providnost. Dirnuti jednostavnošću viđenoga, skromnošću i ubogošću Onoga koji sve daje i sve posvećuje dajući svemu život, u svoja srca su utkali radost i nadu. „…Opravda se mudrost djelima svojim” (Mt 11,19).

Sjena zla koja se nadvila nad Betlehemom, uzrokovana strahom onih koji pogrešno razumiju i koji se uzdižu ljudskim snagama, koje zasljepljuju blaga ovozemna, nije bila dugoga vijeka. „Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu” (Mt 10,28). U danima koji su pred nama ne bojmo se, nego se radujmo jer Isus ponovno dolazi pozvati nas na spasenje, podsjetiti na potrebu naše bliskosti s njim i njegovim poslanjem. Nismo ostavljeni, napušteni, prezreni. Upravo suprotno, djeca smo Božja i to i jesmo. Stalno bismo trebali razmatrati ovu istinu i njome se voditi kad nas strahovi napadnu i brige okupiraju. „Budi dobar prema sebi”, budi sebi milosrdan, poziva Anselm Grün u svojoj knjizi o umijeću življenja i nastavlja: „Uči prihvaćati da nisi nikakav junak. Ne osakaćuj se svojim pogrješkama i slabostima.” Promatrajmo i osluškujmo. Zastanimo, odvrtimo svoj život i spoznajmo tko nas je vodio na putu, kad smo pali, tko nam je išao u susret, u čije smo ime ruke podizali, čemu se nadali. Iz čijega je boka potekla voda koja je oprala naša srca i naše osjećaje učinila dostupnima i toplima? Milosrđe kojim nas svaki dan iznova zaokuplja i unosi u posebno stanje radosnih susreta s drugima upravo je svjedočanstvo koje se ne smije zaboraviti i kojemu stalno trebamo hrliti u susret. „Vrijeme je da se oda sna prenemo” (Rim 13,11).

Učiti vjeru od djeteta Isusa

Dok imamo mlade ljude koji svakodnevno prepoznaju važnost življenja u Bogu, ne moramo se bojati. Upravo te istine prenose im hrabri ljudi koji se ne libe suprotstaviti svijetu i njegovoj zalutalosti i svakodnevnim posrtanjima. „Što osoba više živi sabrana u dubini duše, to je jače zračenje koje iz nje izlazi i privlači druge u njezin krug”, kazuje sveta Edith Stein. Oni koji vjeru naučavaju jednako su važni kao i oni koji upijaju njihove naputke i koji nastavljaju služiti i vjerovati da nas vrijeme kušnje dodatno potiče na djelovanje kroz snagu odricanja. Odricanja od ovosvjetovnih stalnih nasrtaja na nevine duše koje se, poput tek rođenih mačića, batrgaju u svijetu, tražeći put, polako otvarajući oči jer ih zasljepljuje blještavilo o koje im se može razbiti svaka nada. Klopka koja im je pripremljena nije tu da ih poštedi. Onaj koji ih mami zveckajući zlatom i srebrom, nudeći gozbe i šarene svirale, taj će ih strovaliti u bezdan iz koga je sam potekao. Vjeru učiti od djeteta Isusa važno je i potrebno. „U slavlju Božića radi se o novom početku”, upozorava Anselm Grün. Sveti Ivan Pavao II. poručuje: „Ne dajte se prevariti. Onaj tko vjeruje, pronašao je svjetionik koji omogućava siguran put. Onaj tko vjeruje poznaje pravac i može se orijentirati. Onaj tko vjeruje pogodio je pravi put i nikakva glupost nekog lažnog učitelja neće ga s njega uspjeti skrenuti.” Tko su oni koji svake godine skupa s djecom otkrivaju otajstvo Isusova rođenja? Upravo vjeroučitelji koji doista, svjesni odabira svoga poziva, žele živjeti i promicati vrijednosti koje su njima dali njihovi prvi učitelji vjere, roditelji, pa njihovi roditelji, potom crkva i njezini roditelji. Uvijek je tu jaka ruka Onoga koji nas jača i u kojemu jesmo. „Tko je majka moja i braća moja?” I okruži pogledom po onima koji su sjedjeli u krugu i kaže: „Evo majke moje, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka” (Mk 3,33-35).

Povjerova Marija i ode u gorje u posjet Elizabeti i tamo joj Riječ Božja potvrdi ono što joj Anđeo navijesti. Ispunjena Duhom svetim kliče duša njena u Gospodinu, a Elizabeta tako snažno očitova svoju ispunjenost koju joj Bog darova usprkos sumnjama i strogim pogledima pa i podsmješljivosti okoline. On je onaj koji oživljuje i koji privlači i kad mi to ne želimo. Onaj koji našim životima upravlja i komu se prepuštamo kad ono ljudsko u nama ne želi, otima se i bježi. On je onaj kamen zaglavni za koji pripasujemo svoje grijehe teške poput ognja i razapinjemo svoja tjelesa koja nas guraju u propast. Nevinost onoga djetinjeg lišca koje se svake godine pojavljuje podsjećajući nas iznova tko smo i kamo idemo, tjera na suze i oboren pogled. Iznenadni susret drage osobe koju do jučer niste poznavali, ali koju osjećate svojom i želite ju bolje upoznati, utjecaj je koji nam dobrota Božje ljubavi udjeljuje i stalno nas iznenađuje svojim posredovanjem kad smo najmanje spremni i u trenucima kad takve mogućnosti više uopće nisu bile očekivane, pa ni željene. U vjeri rastemo, mičemo se i jesmo i u njoj otkrivamo skrivene bljeskove iz kojih nas Ljubav promatra i zove: Ne boj se, ja sam s tobom, imenom sam te zazvao.

Božićna bajka, kako mnogi vole nazivati ovo vrijeme u kojemu mi proživljavamo istinu, nipošto nije tek ispričani san nego je život, istinski i naš! Vjerujem da će i vjeroučitelji, s kojima sam se družila ovih dana, sa svom ljubavlju pripremiti one koje poučavaju dolasku Isusa, puni iščekivanja što će im njihovi maleni ili nešto veći polaznici pripremiti ove godine i na koje će ih misli i ideje potaknuti, osmijeh izazvati. Mlada srca doživljavaju svijet drukčije i njihov pristup je onaj koji su mudraci osjetili i otkrili i koji kao popudbinu nose svojim domovima iz kojih su se otisnuli na dalek ali izvjestan put, prateći zvijezdu Istine. „Dragi mladi, uzmite svoj život u svoje ruke i napravite od njega remek-djelo”, poziva Ivan Pavao II. Mudre glave su tu za (ruko)voditi ovom avanturom života koju mladi još uvijek ne doživljavaju ozbiljno jer nisu opterećeni brigama koje odrasli nose za njih a koje će oni kasnije preuzeti. Sve u svoje vrijeme, poput smokve koja donosi rod. Hoće li iz gorušičina zrna naglo izrasti drvo ili će se malo pomalo buditi pokoji listić pa žedno upijati rosu hoteći se vinuti u nebesa, ovisi o nama koji smo prošli i još prolazimo kušnjama svijeta, pognute glave, izranjanih koljena, ali sigurna srca. „Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi?” (Lk 9,25)

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Radujmo se! pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Znamo koliko je grijeh loš. Znamo to jer osuđujemo tuđe grijehe i po njima definiramo ljude. Ne volimo ljutite, tvrdoglave, lijene, nepromišljene, egocentrične, zle ljude.

Bog ne definira ljude na ovaj način. On zna da su ljuti ljudi ranjeni ljudi; da su tvrdoglavi ljudi nesigurni ljudi; da se lijeni ljudi boje; da su nepromišljeni ljudi rastreseni; da egocentrični ljudi štite sami sebe… on zna da ljudi pate. I ne mrzi vas ni kad griješite. On jasno vidi vaše grijehe i voli vas još više jer vidi rane koje ti grijesi skrivaju. To je zato što Bog zna odakle dolazi grijeh.

Uvijek zapamti da nisi beznačajan, ti si Kristov. I kad si zgriješio nije te otpisao, došao te tražiti. „Kad se navršilo vrijeme, posla Bog svoga Sina rođenoga od žene,” kaže sveti Pavao, „da otkupi one koji su bili pod Zakonom, da primimo posinjenje.” Došao je po tebe, čeznuo je za tobom, tražio te u tvojoj obitelji, uzeo te u krštenju posvajajući te u trojstveni život, i rekao je za tebe: „Ovo je moj ljubljeni sin, koji mi je po volji.”

Lucifer se pobunio jer je želio kontrolu nad vlastitim željama, i uvjerio vas da ne vjerujete Bogu ni u svojim željama. „Uzmi ih sebi”, šapnuo je. „On ne želi da uživaš u njima. On samo želi da patiš.” Ali, čim ste zgriješili, osudio te rekavši: „Bezvrijedan si. Ti si slab. Bog te mrzi!” Zapamtite da Isus na ovo kaže: „Ne slušajte ga! Volim te. Tu sam.”

Ali što je s Božjim gnjevom? 

Neosporivo je da Sveto pismo govori o Božjem gnjevu prema grešnicima. Božji je gnjev usmjeren na grešnike kojima nije žao, grešnike koji se odbijaju promijeniti, grešnike koji poriču da grijeh postoji. Ljut je na samopravednike, one koji druge uvlače u grijeh i one koji se rugaju onome što je sveto. Ali ako ste grešnik koji je otvoren za promjenu, on nema gnjeva, već iskazuje dobrodošlicu.

Kad smo uhvaćeni u grijehu, Isus reagira na način na koji je reagirao kralj pastir, David koji je rekao: „Kad bi došao lav ili medvjed te uhvatio ovcu iz stada, ja bih potrčao za njim, udario ga i istrgao mu ovcu iz ralja.” (1 Sam, 17,34-35) Đavao upravo sada „kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre.” (1 Pt, 5,8-9) A Isus dolazi iz sigurnosti neba potražiti tebe, svoju jedinu izgubljenu ovcu. I ne samo da se bori s lavom – on se hrani lavom umjesto vas govoreći: „Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce.” (Iv, 10,11-12)

Što ako ste u stanju smrtnog grijeha?

Ako ste u stanju smrtnog grijeha, Isus vas gleda kao što pastir gleda janje koje proždire vuk: s ljutnjom zbog krađe, ali odlučnošću da vas vrati u život.

Đavao vam govori da prestanete moliti kad ste u grijehu. „Bog te sada neće slušati, grešniče”, kaže on. „Koja je korist?”

Ali nemojte prestati moliti! „Ovo je teška pogreška”, piše Jacques Philippe. „Gdje ćemo naći lijek za svoje pogreške ako ne u blizini Isusa?” Isus je došao zbog grešnika, a ne zbog pravednika.

Kako vas Isus gleda kada griješite?

On vas gleda kao što je Otac gledao Izgubljenog sina i njegovog starijeg brata. Istrči vam u susret i dolazi razgovarati s vama. Kroz ispovijed poziva vas k sebi. On kaže: „Sada moramo slaviti i radovati se, jer je tvoj brat bio mrtav i ponovno je oživio; izgubljen je i pronađen.”

(Tom Hoopes, Aleteia)

Objava Kako Isus gleda na grešnike pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.