Kršćanski brak je podjednako naravna i nadnaravna zbilja, i oba ta reda imaju jedan jedini izvor i jednu jedinu svrhu: dobroga Boga. Isus Krist je usvojio ljudsku narav, posvetio ju je i navijestio njezinu buduću preobrazbu. Zato mi kao katolici proučavamo i poštujemo i jedan i drugi red – kako onaj naravni tako i nadnaravni, to jest ljudsku narav koju je Bog stvorio i milost koja je plod spasenja po Isusu Kristu. Napomenimo da je naše traženje cjelovite istine o braku istodobno teoretsko i praktično jer zahvaljujući njemu bolje upoznajemo svoga Boga i njegovo djelo spasenja, a ujedno kročimo putem oslobođenja od zabluda, laži i poroka koji nam zamračuju um i uvode nered u naše emocije na način da više ne uspijevamo njima vladati. Upravo nered i manjak istine dovode do žalosnoga i bolnoga stanja braka i obitelji kakvoga vidimo posvuda oko sebe u našem današnjem svijetu. Katolička Crkva je u polog primila puninu objave i milosti, a njezin višetisućljetni nauk i primjeri svetaca predstavljaju i za nas danas siguran oslonac. Oni nam pružaju pouzdanje da život u skladu s tim naukom nije samo izuzet od zabluda i od teških grijeha već i da je u pravom smislu moderan, tj. uvijek aktualan jer je istinit i sposoban uvesti nas u blaženu vječnost. Za razliku od toga, ono što nam se danas nudi i promovira kao moderni i napredni način življenja zapravo predstavlja tek povratak na primitivne i neracionalne oblike ponašanja kakve je Katolička Crkva još davnih dana intelektualno opovrgnula i svetošću obratila. Današnjem čovjeku se na lukav način predočuju kao oblici oslobođenja, iako su u svojoj biti to tek stare metode duhovnoga porobljavanja i psihičkoga mučenja ljudi. Njihovu je moć Krist slomio poučivši nas krotkom i poniznom načinu življenja u kome nalazimo njegov mir i blaženstvo (usp. Mt 11,28-30). Osvrnimo se stoga na ključne točke toga nauka.
Svojstva braka
Prvo svojstvo braka jest da je on naravna zbilja. Brak nije naravan u smislu da u njega ulazimo spontanim slijedom stvari ili da u njemu živimo bez nekakvoga osobitog zalaganja. Nije naravan ni u smislu da se svaki muškarac nužno mora oženiti, a žena udati, ili da bi svaki brak nužno trebao biti plodan djecom. Brak nam je naravan zato što je naša ljudska narav sklona braku ili usmjerena na brak, a prijelaz od te sklonosti ili usmjerenja na konkretno življenje u braku zbiva se kroz slobodni voljni odabir. Mi smo kao osobe – što znači kao pojedinci obdareni razumskom naravi – pozvani da slobodno odaberemo u kojem ćemo staležu živjeti i s kime ćemo dijeliti život. Kako bi taj odabir bio ljudski, a ne na animalan način vođen tek emocijama ili nagonom, potrebno je da naša volja bude vođena razumom. Razum postaje sposoban valjano izabrati na način da biva oplemenjen krepošću razboritosti, a volja i ostale moći moralnim krepostima, osobito umjerenosti, pravednosti i jakosti. Bog je naš razum osim naravnim svjetlom obdario još jednim svjetlom koje je nadnaravnoga reda, a koje se zove vjera. Zato se kao kršćani pri svojim odabirima ne služimo samo razboritošću već i svjetlom vjere, na način da pri odabiru bračnoga druga i načina bračnoga življenja u prvom redu s ljubavlju tražimo sličnost s Kristom i s nadom težimo za Božjim kraljevstvom. To konkretno znači da naši prioriteti ne mogu biti bogatstvo, moć, uspjeh, društveni status, tjelesna ljepota, zabava ili ugoda, već one neprolazne kvalitete duše koje nazivamo krepostima. Jer upravo kreposti omogućuju osobnu dobrotu supružnika u kojoj je sadržano ono najveće blago, snaga i ljepota koju možemo posjedovati na ovoj zemlji. Danas po medijima možemo čuti tvrdnje i vidjeti ponašanja koja nam kazuju da je brak umjetni ljudski izum ili da uključuje oblike koji ne poštuju ljudsku naravnu datost, odnosno koji suprotstavljaju slobodu i razum. Prema katoličkom nauku postoji samo jedna sloboda koja nadilazi ljudsku razumsku narav. To je sloboda koja dolazi od nadnaravne Božje milosti. No upravo ta sloboda na najizvrsniji način poštuje ljudsku narav koju je Bog s ljubavlju i svrhom stvorio. Zato možemo reći da je kršćanski brak naravan u smislu da čovjek po naravi teži za brakom i obitelji te stoga traži trajnost i nerazrješivost u zajedništvu između muškarca i žene.
Drugo svojstvo braka je njegova svrhovitost. Sv. Toma Akvinski naučava da brak ima dvostruku svrhu. Primarna svrha je dobro potomstva. Budući da se radi o ljudskom potomstvu, njihovo dobro nije jedino rađanje ili život, već ono uključuje i tjelesni rast i razvoj te odgoj i obrazovanje sve do dosezanja ljudske zrelosti koja se sastoji u kreposti. Ovdje možemo uočiti još jednu bitnu razliku između ovoga nauka i modernih svjetonazora. Danas je postalo gotovo općeprihvaćeno da se na prvo mjesto stavlja ljubav između supružnika. Zato nam primat potomstva može u prvi mah zazvučati veoma neprivlačno, no ako se bolje zagledamo, zamijetit ćemo svu vrijednost i istinitost takvoga stava. Zašto? Zato što stavljanjem naglaska na supružnike dajemo veću važnost čovjeku nego Bogu. Razlog zašto Katolička Crkva toliko ističe važnost potomstva jest taj što rađanjem na svijet dolaze nova djeca Božja i novi članovi Crkve koji će, zahvaljujući odgovornom kršćanskom odgoju i sakramentalnoj milosti, biti pripremljeni za jedinstvo s Bogom u nebu. Spomenuti nauk proizlazi iz Božjih riječi s početka Knjige Postanka. Katekizam Katoličke Crkve ovako ga izriče: uzajamna ljubav muškarca i žene „koju Bog blagoslivlja namijenjena je plodnosti i da se ostvari u zajedničkom djelu očuvanja stvorenja: ‘I blagoslovi ih Bog i reče im: Plodite se i množite i napunite zemlju i sebi je podložite’ (Post 1,28)” (br. 1604). Veličina toga blagoslova iskazana je i riječima molitve koju svećenik ispruženih ruku izriče nad mladencima dok oni kleče: „Bože, u tebi se žena s mužem združuje, a njihova zajednica, u počecima uređena, obdaruje se onim blagoslovom što ga jedinoga ne izbrisa ni kazna istočnoga grijeha ni kazna potopa.”
Uzajamna podrška
Spomenuta zajednička svrha supružnika na koncu ne umanjuje njihovu uzajamnu ljubav, nego je upravo čisti, jača i usmjeruje kako ne bi bila zatvorena sama u sebi, nego kako bi obuhvaćala i nove članove obitelji. Zahvaljujući poštovanju i naravne i božanske svrhovitosti braka, uzajamna ljubav supružnika raste i sudjeluje na božanskoj ljubavi i plodnosti, pa čak i ako ih Bog ne obdari djecom. Za razliku od toga, svi oblici veza u kojima su pojedinci tek emocionalno i tjelesno povezani, i veza koje su intrinzično neplodne, nisu dostojni ni naravne ni nadnaravne ljudske svrhe.
Drugotna svrha braka je u uzajamnoj podršci supružnika unutar zajedničkoga kućanstva. Ova tvrdnja također počiva na Božjem stvarateljskom djelu, tj. na razlici između muškoga i ženskoga spola. Ta se razlika u prvom redu odnosi na tijelo, no preko tijela zahvaća i našu dušu i duh. Zahvaljujući toj razlici supružnici mogu ostvariti pravednu raspodjelu usluga i poslova na način da svako od njih daje u skladu s onim za što je po naravi najobdareniji. Osim toga, supružnici si tako mogu pružati snažnu emocionalnu podršku, financijsku stabilnost, djeci mogu omogućiti cjeloviti odgoj, a svim članovima obitelji rast u krepostima. Naravna uzajamna upućenost supružnika predstavlja komplementarnost, ali podjednako tako i pravi pravcati izazov. Zbog toga su supružnici upućeni i na to da razvijaju prijateljske i kolegijalne odnose i s ljudima izvan obiteljskoga kruga, a povrh svega su pozvani na prijateljstvo sa samim Bogom. Kvaliteta tih odnosa će se upravo dokazati kroz to da supružnicima pomaže u rastu u uzajamnoj ljubavi, vjernosti, strpljivosti i odgovornosti, a ne da postaje izgovor za slabljenje bračnoga zajedništva.
U ovom članku ukratko smo izložili dva svojstva braka: njegovu naravnost i svrhovitost. Činjenica da je brak naravna zbilja predstavlja za nas jedan siguran oslonac, jedan čvrsti temelj na kojemu možemo izgraditi svoj brak i svoju obitelj na način da ne budu nošeni uzburkanim valovima današnjih promjenjivih svjetonazora i neracionalnih oblika ponašanja. S druge strane, svrhovitost usmjerava naš pogled na onu zbilju kojoj s nadom težimo jer predstavlja naše istinsko osobno i zajedničko dobro, i jer nas u konačnici upućuje na kraljevstvo nebesko. U narednom članku obradit ćemo preostala svojstva braka: njegovu trajnost, nerazrješivost i jednost.
