U travnju 1983. izišao je prvi broj franjevačkoga mjesečnika Svjetlo riječi – a ove godine je dosegnuo jubilarni 500. broj. List je izlazio u vrijeme posebnih društvenih okolnosti pa i onih prevratnih kakav je krvavi raspad bivše države, i potom formiranje državnih zajednica s novim društvenim perspektivama. Sve je to imalo odjeka na stranicama ovoga mjesečnika. List je prvotno izlazio u novinskom formatu s podnaslovom „vjerski list”, a od početka 2000. godine „kao magazin u boji”, s naznakom „vjera, društvo, kultura”, čime su, u promijenjenim društvenim prilikama, urednici nagovijestili proširenje tematskih sadržaja!
U prvom broju Svjetla riječi uredništvo objašnjava cilj i potrebu pokretanja novoga lista, u kome se, s jedne strane, očekuje posvećenost i usmjerenost prema katolicima, a s druge, dijalogu s ostalim konfesijama i svjetonazorima u pluralnom društvu:
Već se duže vrijeme osjeća potreba za listom koji bi izražavao, potvrđivao i razvijao život katoličke zajednice u Bosni i Hercegovini. […] U potvrđenoj tradiciji bosanskohercegovačkog pluralizma vjera i svjetonazora ovaj list želi njegovati iskreni dijalog s drugima: s kršćanima i njihovim crkvama i zajednicama (ekumenizam), s muslimanima i Islamskom zajednicom, drugim vjernicima i ljudima drugačijih uvjerenja i svjetonazora. Bit će nam drago ako svojim radom pridonesemo općem zajedništvu i napretku društva…
List je očuvao osnovnu programsku liniju: ostao je primarno katolički, ali je istodobno otvoren prema drugima te kao takav pozitivno funkcionira u pluralnom društvu.
Želimo li ga staviti u širi kontekst nastanka franjevačkoga spisateljstva, poći ćemo, nekoliko stoljeća unazad, prema praizvoru franjevačke pisane kulture – fra Matiji Divkoviću († 1631) koji je svojim knjiškim objavama uveo bosanske franjevce i katolike u Gutenbergovu galaksiju. On je prvi pisac iz Bosne i Hercegovine koji je objavio knjigu na narodnom jeziku, a potom ga je slijedio niz drugih franjevačkih pisaca (17–19. st.). Divković je na najbolji način iskoristio epohalno otkriće tiskarskoga stroja (1450), s pokretnim metalnim slovima, izumitelja Johanna Gutenberga, što je, po potonjim posljedicama za svjetsku civilizaciju, vjerojatno, najveće otkriće u tisuću godina. Otići iz turske Bosne do Splita, a odatle do Venecije (Mletaka) i tamo tiskarskom majstoru, koji nije poznavao bosanska slova (bosančicu), pomagati njihovo oblikovanje i izlijevanje, pomalo djeluje nestvarno! Taj njegov put slikovito je dočarao pjesnik Nikola Milićević u pjesmi naslovljenoj Fra Matija Divković (1611):
U splitskoj luci, pod udarima bure,
fra Matija, umoran, sjedi na bisagama
prepunim papira i čeka brod za Mletke.
Tri dana je hodio iz Olova, na konju,
u društvu trgovaca, po kiši i nevremenu.[…]
Spustio se tiho iz mračne Bosne u nekom
nejasnom zanosu, sav ponesen gomilom
ispisana papira u kožnatim bisagama.
On hoće da tiska te svoje knjige, tamo,
u dalekim Mlecima, za svoj nepismen narod.
Nepismen i ubog narod, al on ipak vjeruje
u moć svojih knjiga, zato putuje u Mletke…
(A mi, u pismeno doba, u moć kakvih knjiga
još da vjerujemo, u kakve zlatne Mletke
da krenemo na put, po kiši i nevremenu?).
Drugi praizvor Svjetla riječi vidimo u djelu fra Ivana Frane Jukića, pokretača prvoga časopisa u BiH, Bosanskog prijatelja (1850). U uvodniku prvoga broja Jukić ističe da su se već u mnogim zemljama bosanskoga okružja, unutar turskog Carstva, probudili „iz dubokoga sna neznanja i nemarnosti, sama Bosna još sladko spava!” Stoga najavljuje pokretanje časopisa:
Što dakle pria deset godinah nemogoh učiniti, evo sad slobodno stupam pred učeni i mili moj rod, pozivajući u kolo bratimsko, sve domorodce, da mi u ovom poslu narodnomu budu od pomoći… Bosanski prijatelj ako steče dovoljno pomoći, izlazit će svake godine u više svezakah?
Tako je „po kiši i nevremenu” u život krenuo prvi bosanskohercegovački časopis, koji, istina, nije bio duga vijeka baš zbog nastaloga olujnog„nevremena”, jer je njegov pokretač morao u progonstvo, ali je postao nezaobilazna referentna točka bosanskohercegovačke kulturne povijesti.
Nakon dolaska austrougarske vlasti (1878), franjevci pokreću serijske publikacije kako one za stručne objave tako i one za šire slojeve puka. Slično je i u vrijeme između dvaju svjetskih ratova. No, novouspostavljena vlast godine 1945. ubrzo je ugušila cjelokupnu katoličku publicistiku, te je sljedećih olovnih godina vladala prava pustoš u katoličkoj periodici. U Hrvatskoj je jedino, nekim čudom, nekoliko poratnih godina izlazio dvotjednik Gore srca (1946–1952), a u Srbiji Blagovest. Bosanski franjevci 1950. pokreću kulturno-znanstvenu reviju Dobri pastir (Nova et Vetera), a godinu dana poslije (1951) godišnjak Kalendar Dobri pastir (Kalendar sv. Ante) za puk – to su jedina katolička glasila u BiH sljedećih dvaju desetljeća, dok nije počelo postupno labavljenje krutosti režima. Godine 1971. franjevački bogoslovi u Sarajevu pokreću časopis Jukić. Iste godine Franjevačka teologija pokreće Bilten, a 1993. u izbjeglištvu u Samoboru, kulturno-znanstveni časopis Bosna Franciscana.
***
Gledano u kontekstu višestoljetne franjevačke spisateljske kulture i publicistike, Svjetlo riječi sa svojih 500 brojeva nalazi svoje zapaženo mjesto unutar toga duhovnog i kulturnog mozaika. U njemu su zastupljene raznovrsne teme: teološke, biblijske, pedagoške, filozofske, historiografske, društveno-političke, duhovne, svetačke, kao i teme iz likovne umjetnosti, književnosti, sakralne arhitekture, pučke tradicije, a svoje su mjesto našli i putopisi, reportaže, šarolika crkvena zbivanja, intervjui… Zadaću oblikovanja koncepta i sadržaja lista i njegovih poruka imali su urednici i brojni suradnici – autori tekstova. Stoga u povodu ovoga jubilarnog broja čestitke svim urednicima i suradnicima koji su se zdušno uključili u rad Svjetla riječi i tijekom četiriju desetljeća pridonosili da riječ evanđelja pada na plodno tlo i donosi višestruk urod!