Međutim, koliko god riječ bila manjkava, na nju se valja osloniti jer ona je jedini način, ne samo čovjeku kako bi razumio čovjeka nego i Bogu koji se očituje čovjeku po svojoj Riječi i po riječima kojima – kao Stvoritelj stvorenjima – otkriva svoju božansku bit.
Riječ svetost, kao i druge njezine izvedenice, jedna je od riječi koja opisuje stvarnosti onkraj ljudskoga te, premještajući nas u sferu božanskoga, ipak ostavlja jasnu spoznaju da se radi o nečemu što je sastavni dio čovjekove naravi i njegove povezanosti s nadnaravnim. Može je se pronaći u svim svjetskim religijama i ona upućuje na sve što je povezano s božanskim, nasuprot onome ljudskome. Rudolf Otto – poznati njemački teolog i profesor komparativne znanosti o religijama – koji je napisao poznato djelo pod naslovom Sveto, ističe kako je ovaj pojam glavni element religije i središnji objekt religijske znanosti uopće.
Izvor svetoga
Ako uzmemo semitsku riječ qōdeš za svetu stvar, svetost, vidjet ćemo da njezin korijen ima značenje odsjeći ili odvojiti, što će reći da je sveto upućeno na nadnaravno te odvojeno od profanoga te kao takvome nije mu dozvoljen pristup, osim pod određenim uvjetima koji zahtijevaju čistoću onoga koji mu se želi približiti. Ova riječ, u biblijskim izvještajima Staroga zavjeta, označava samoga Boga koji se objavljuje kao izvor svetosti kojemu ne smije prići ništa nečisto i nedostojno njegove svetosti. Veličanstven je izvještaj opisan u Knjizi Izlaska kada se Bog očituje izraelskom narodu na brdu Sinaj u svojoj svetosti. Sav narod, zajedno sa svećenicima, dobiva naredbu da se posveti i opere svoje haljine prije nego što se objavi slava Gospodnja, ali i strogu zapovijed da ne smiju pristupati brdu. „Postavi granice naokolo brda i proglasi ga svetim (…) Ali neka svećenici i narod ne navaljuju da se popnu prema Jahvi da ne izginu”, veli Jahve Mojsiju (Izl 19,23–24).
Kao primjer mjesta koje postaje svetim po Jahvinoj prisutnosti treba također spomenuti opis kada Mojsije prilazi gorućem grmu na Horebu iz kojega dopire glas: „Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo” (Izl 3,5). Sklapanjem saveza na Sinaju izraelski narod preko Mojsija od Jahve dobiva upute za izgradnju Prebivališta, pokretnoga Svetišta s Kovčegom saveza i posvećenim predmetima, gdje će Bog prebivati među svojim narodom (usp. Izl 35–40), prinositi mu žrtve i tako priznavati Jahvinu svetost (usp. Lev 1–7). Uvjeti obredne čistoće za svećenike (Lev 8–15) i briga za Svetinju nad svetinjama u Šatoru sastanka, povjerena Levijevim sinovima, bili su veoma strogi. O tome svjedoče riječi: „Oni neka ne ulaze ni da začas pogledaju Svetište da ne bi poginuli” (Br 4,20). Jahve također izdaje zapovijed da se poštuje svetost subote, dana potpunoga odmora za narod, kao i drugih blagdana Jahvinih: „Šest dana neka se posao obavlja, a sedmi je dan subota – dan potpunog odmora, dan svetoga zbora, kad ne smijete raditi nikakva posla. Gdje god budete boravili, subota je Jahvina” (Lev 23,3). Nadalje, Jahve po svome sluzi Mojsiju poziva sav izraelski narod na svetost: „Govori svoj zajednici Izraelaca i reci im: ‘Sveti budite! Jer sam svet ja, Jahve, Bog vaš!” (Lev 19,2). Po dolasku u Obećanu zemlju, u vrijeme kralja Salomona, po božanskim uputama se gradi jeruzalemski hram – najsvetije mjesto izabranoga naroda (usp. 1 Kr 6–9).
Svetost kršćana
Iz ovih tek nekoliko navedenih starozavjetnih primjera razvidno je sljedeće: ponajprije, svet je Bog, ali i sve njegove riječi zapisane u Svetom pismu. Sveta su također mjesta na kojima On prebiva (zemlja, svetište, hram), osobe koje obavljaju svete čine bogoštovlja (svećenici, leviti, proroci, ali i sav narod ), predmeti koji se koriste u svetim obredima (žrtveni prinosi, odjeća i bogoslužni predmeti) i sveta su vremena (subota i drugi blagdani).
Čitajući Novi zavjet, primjećujemo samo nastavak, ali i produbljivanje nauka o svetosti. „Sveto je ime njegovo”, pjevat će Marija u svome hvalospjevu Veliča (Lk 1,49). Taj se Gospodin, po riječima Zaharijina hvalospjeva, uvijek sjeća „svetog Saveza svojega” (Lk 1,72). Sveti su također Božji anđeli (usp. Mk 8,38), proroci (usp. Lk 1,70), Ivan Krstitelj za kojeg se veli da je „čovjek pravedan i svet” (Mk 6,20) te kraljevstvo nebesko koje apostol u Otkrivenju vidi kao „Sveti grad, novi Jeruzalem” (Otk 21,2). Sveti Pavao, govoreći o svetosti kršćanske osobe, kaže: „Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama” te odmah upozorava na posljedice nepoštivanja ove svetosti: „Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastit će njega Bog. Jer hram je Božji svet, a to ste vi” (1 Kor 3,16–17).
Međutim, na poseban način u Novom zavjetu je naglašena Kristova svetost koja je povezana s činjenicom da je Sin Božji. Anđeo Gabriel veli Mariji: „Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji” (Lk 1,35). Njegovu svetost ispovijeda čak i opsjednuti nečistim duhom u Kafarnaumu: „Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš? Znam tko si: Svetac Božji!” (Mk 1,24). S druge strane, Isus upravlja molitvu Ocu nebeskom za svoje učenike u dubokoj svijesti da je njegova svetost istovjetna Očevoj: „Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi” (Iv 17,11), ali i samoga sebe žrtvuje za njihovo posvećenje u istini: „I za njih posvećujem samog sebe da i oni budu posvećeni u istini” (Iv 17,19).
Za razliku od Staroga zavjeta, gdje se riječ svetac javljala samo u izuzetnim slučajevima, u Novom zavjetu ona zapravo označava sve kršćane. Najprije za one u Jeruzalemu kada se spominje Savao koji je „tolika zla učinio svetima u Jeruzalemu” (Dj 9,13), a kasnije i za sve vjernike, po Petrovim riječima koji za sestru Febu piše zajednici u Rimu: „Primite je u Gospodinu kako dolikuje svetima” (Rim 16,2). Stoga je sveopći poziv na svetost, po riječima sv. Pavla, temeljna zadaća svakoga kršćanina: „Doista, ovo je volja Božja: vaše posvećenje – da se suzdržavate od bludnosti, da svatko od vas zna svoje tijelo posjedovati u svetosti i poštovanju” (1 Sol 4,3–4). O ovom pozivu na svetost i njegovu ostvarenju svjedoči nebrojeno mnoštvo svetačkih likova kroz burnu povijest Crkve.
Na tragu svetosti iz svetopisamskih tekstova i svetačke tradicije kršćanstva opravdano je postaviti pitanje: Je li svetost zaboravljena riječ – ostatak nekih minulih vremena? Što je sa svetošću Božjega imena, ljudske osobe, svetim mjestima, predmetima i posvećenom vremenu? Kao da su danas spomenute kategorije svetoga svedene na čisto ljudsku razinu te tako pokidane granice između svetoga i profanoga. Nije li danas na djelu agresivna sekularna kampanja ukloniti iz ljudske svijesti sve što ima prizvuk svetosti?
Profaniranje svetoga
Analizirajući povijest Crkve u drugoj polovici posljednjega tisućljeća moglo bi se zaključiti sljedeće: Ako je Lutherova reformacija 1517. bila udar na Kristovu Crkvu, Francuska revolucija 1789. napad na otajstvo Krista, Oktobarska revolucija 1917. izravni napad na Boga, mogli bismo reći da u današnje vrijeme – uzmimo kao simboliku godinu 2017. u kojoj živimo – svjedočimo zadnjem i najrafiniranijem napadu Zloga koji udara na same temelje vjere: Božju svetost i sve što je sveto! Stječe se dojam da je današnje kršćanstvo – da se poslužim vojnom terminologijom – izloženo sveopćem napadu zla na svetinje.
Najgora od svega je posvemašnja sljepoća i uvjerenost današnjih kršćana – računajući i brojne pojedince u crkvenim krugovima – da se izravni napadi suvremene kulture smrti i s njom povezanoga kulta tijela na svetost života i ljudske osobe, tumače kao hvalevrijedna dostignuća liberalno osviještena čovjeka ili umjetnički izraz njegove prosvijetljenosti, lišene svih natruha mračnoga srednjovjekovlja. Tako se sveta mjesta bogoslužja pretvaraju u nakaradna zdanja grozote pustoši.
Jezivo je danas kročiti u brojne katoličke crkve kojima je, u povampirenom zanosu krivo shvaćenog aggiornamenta (posadašnjenje) isisana krv nadnaravne svetosti, pretvarajući ih tako u čudovišna mjesta bezbožne umjetnosti koja više ne služe proslavi Božje svetosti i njegove slave, nego postaju hramovi humanizma i poligoni za promociju samodopadnih umjetnika koji niti razmišljaju u kategorijama svetoga, niti ih svetost zanima, nego samo vlastiti probitak i slava. Stoga nije čudno da, ulazeći u ovakve razsvećene hramove, suvremeni kršćanin i ne osjeća da se nalazi na svetome mjestu, ne pada mu na pamet pasti na koljena zbog uzvišenosti prostora u kojem se nalazi, nego ih doživljava kao umjetnički atelje ili multifunkcionalni prostor za izvođenje raznih kulturnih događaja. Nije pretjerano reći da Crkva, gradeći danas ovakve obijeljene grobove ili unoseći u tradicionalne crkve suvremene novotarije, čini svojevrsni sancticid ili ekleziocid, dopuštajući na različite načina razaranje i ubijanje ideje svetoga u Crkvi.
Sjećam se lanjske posjete staroj gotičkoj crkvi u belgijskomu gradu Liègeu, promatrajući s nevjericom kako kroz crkvu defilira gospođa s ogromnim psom na povodcu, razgledavajući pritom postavku djela nekog umjetnika izloženih u crkvi. Nisam mogao u tom trenutku ne pomisliti na Isusov gnjev i istjerivanje trgovaca iz hrama koji su obeščastili sveto mjesto i zapitati se: Postoji li u ovoj crkvi uopće svetohranište, makar skriveno u nekom zapećku – kako to često biva – i vjeruje li još itko od posjetitelja da u njoj postoji nešto nadnaravno i sveto?
Ili primjer crkve u Zürichu u kojoj je najsvetiji prostor za meditiranje nad suvremenom umjetnošću vjernicima turistima postala kapelica ispred vitraja poznatog umjetnika Marca Chagalla, kojem su inače dane odriješene ruke da preuređuje u novovjekom duhu izvornu ljepotu brojnih romaničkih i gotičkih crkava na Zapadu. Ili nedavni primjer iz crkve u jednom njemačkom gradu gdje o zajednici Hrvata brine franjevac Bosne Srebrene: uskraćen mu je termin za krštenje djeteta jer su u to vrijeme organizirani Dani budističke molitve i crkva je prigodno bila ispunjenim kipićima poganskih božanstava, kadionicama i mirisnim štapićima! Primjera je bezbroj i svi svjedoče o pretvaranju hramova svetosti u mjesta idolopoklonstva u službi humanizma i međuvjerskoga dijaloga. Kako ovakve sablazni i svetogrđa dopušta mjesna Crkva? Odgovor na ovo pitanje traži sagledavanje sveopćega duhovnog stanja suvremene Crkve koja se pred pošasti modernizma doima prilično obezglavljeno, odričući se tradicije svetoga njegovane stoljećima i krivo se prilagođavajući kako bi se dodvorila modernom čovjeku.
(Anti)liturgija svetoga
Još žalosnije stanje je na području liturgije i svetih bogoštovnih čina. S pravom tradicionalni pokreti u Crkvi govore o horror misae, točnije o brojnim primjerima kada se sveta katolička liturgija pretvara u svojevrsni cirkus u kojem s neskrivenim oduševljenjem, kao u nekakvu modernističkom bunilu, sudjeluju brojni crkveni službenici različitih staleža! Tako nije nikakvo čudo vidjeti svećenike na Zapadu koji prerušeni u klaune ili s karnevalskim maskama predvode sveta misna otajstva, organiziraju misna slavlja za životinje, a u red mise, spajajući nespojivo, uklapaju profanu glazbu, plesove i različite novotarije. Da ne govorimo o odijevanju na misnim slavljima prigodom vjenčanja na našim prostorima, koji svjedoče o potpunom gubitku osjećaja „vjernika” za svetost mjesta i liturgijskih čina.
Uistinu je proročki nagovijestio Dom Prosper Guéranger – liturgijski reformator i obnovitelj Reda benediktinaca u Francuskoj iz 19. stoljeća – herezu koja udara na samu bit Crkve, pišući u svome djelu Institutions liturgiques jedno poglavlje pod naslovom: Antiliturgijska hereza i protestantska reforma XVI. stoljeća, gdje donosi 12 obilježja ove sekularne pobune protiv svete liturgije kao što su mržnja prema tradiciji i formulama bogoslužja, dokidanje ceremonija i formula koje izriču otajstva svetoga, isključivanje utjecanja Djevici Mariji i svecima ili razaranje svećeništva.
Na tragu spomenute suvremene hereze, odnosno posvemašnje protestantizacije Katoličke Crkve, jasno je da se najvažnija duhovna bitka danas vodi oko obrane svete božanske liturgije, svetih sakramenata i svetih mjesta bogoslužja kao povlaštenih znakova očitovanja Božje svetosti.
Strašno zvuče riječi velikoga franjevačkog propovjednika sv. Leonarda Portomauricijskog koji govori o onima koji obeščašćuju sveta mjesta i liturgiju: „Gdje ste, o Judo, Pilatu, Kajfo, pismoznanci i farizeji, gdje ste? Vi ste nevinašca u usporedbi s onima koji profaniraju svete crkve. Istina je da ste ga izdali, bičevali i razapeli na Golgoti, pred sudom, ali ne u predvorju Hrama i u Svetinji nad Svetinjama. Ali ovi ga oskvrnjuju i razapinju svakoga dana na oltaru oštreći čavle na posvećenom kamenu.” Isti svetac u jednoj svojoj propovijedi o svetosti kršćanskih crkava daje i zanimljiv – može se reći posve suvremen – razlog nestanka kršćana i njihovih crkava kroz povijest: „Gdje je nestalo sedam crkava u Maloj Aziji, koje bijahu poput sedam zvijezda? Gdje su tolike crkve u Africi, koje su mirisale svetošću pod vodstvom Augustina, Ciprijana i Valerijana? Gdje su tolike crkve u Njemačkoj, Engleskoj i na sjeveru? Ne vidimo li ih pretvorene u džamije, gostionice ili kazališta? Prepuštene su nevjernicima zbog tolikih svetogrđa u bogoslužju prema istinskom Bogu.”
Riječima ovoga sveca nema se što nadodati nego o njima ozbiljno promišljati i zapitati se: Je li krajnje vrijeme povratiti Svetome i svetinjama potrebno strahopoštovanje?
