Početna stranica » Sveti Ljudevit Montfortski (1673. – 1716.) – Ropstvo iz ljubavi

Sveti Ljudevit Montfortski (1673. – 1716.) – Ropstvo iz ljubavi

4 min

Riječi opisuju stvarnosti života. Kada ih izgovaramo, one raspiruju maštu, bude sjećanja, izazivaju razne emocije. Pojedine riječi su veoma bremenite značenjem da je u njima moguće osjetiti snagu akumuliranu tijekom dugih stoljeća ljudske povijesti. Jedna takva riječ je rob ili ropstvo. Ona je toliko negativno obojena da čim je samo čujemo, naše misli istoga trena lete prema njezinoj suštinskoj suprotnosti utjelovljenoj u riječi sloboda. Zašto je tako? Očito iz razloga što čovjek po svojoj biti čezne za životom u slobodi. Ta tko još želi biti robom? Unatoč tomu, analizirajući suvremeno društvo, ne možemo se oteti dojmu kako je današnji čovjek, u nesputanoj želji da bude posve slobodan, skliznuo u najgore oblike ropstva kojih nije ni sam svjestan. Ovakav uvod čini mi se prikladnim kako bih mogao progovoriti o jednom iznimnom svecu Katoličke Crkve čiji govor o ropstvu je protkan nekim uzvišenijim, neshvatljivim nitima ljubavi.

Kada je Karol Wojtyła, nakon što je izabran za Petrova nasljednika, za svoje papinsko geslo uzeo riječi „Totus tuus”, to nije bilo preveliko iznenađenje. Ovaj marijanski papa posvjedočit će kako su ga oduševile ove riječi potpunoga predanja dok je još kao mladić čitao Raspravu o pravoj pobožnosti Blaženoj Djevici Mariji, čuveno djelo sv. Ljudevita Montfortskog. Tko je bio ovaj svetac čijim tekstovima su se nadahnjivali i još uvijek nadahnjuju brojni katolički velikani i obični kršćanski puk?

Ljudevit je rođen kao drugo u obitelji od 18 djece. Kao dječak osjetio je duhovni poziv, a put do svećeništva bio je ispunjen istinskom glađu za duhovnim rastom. Njegov prijatelj iz sjemenišnih dana za Montforta veli da su „skoro sve knjige koje raspravljaju o duhovnom životu prošle kroz njegove ruke”. Ono što će postati njegov životni program u svećeničkom životu sam je opisao u pismu upućenom svom bivšem odgojitelju: „U sebi osjećam velik poticaj raditi na tome da naš Gospodin i njegova Majka budu ljubljeni. Tjera me da na jednostavan način tumačim katekizam siromašnim seoskim vjernicima i grešnike usmjeravam na štovanje Presvete Djevice.” Nakon ređenja započeo je raditi kao duhovnik u ubožnici te voditi pučke misije, ali u njemu je gorjela silna želja postati misionarom. Nakon hodočašća u Rim i audijencije kod pape koji mu preporučuje da ostane u domovini i radi na obnovi kršćanskoga duha, vraća se u Francusku s naslovom apostolskoga misionara. Ujedno mu je odobreno osnovati dvije redovničke zajednice, Družbu Marijinu za svećenike te Kćeri mudrosti za redovnice. Nakon povratka u Francusku on se u potpunosti posvećuje održavanju misija u brojnim francuskim gradovima, a ujedno s najbližim suradnicima priprema teren za razvoj i širenje spomenutih zajednica misionara i misionarki.

Veliki uspjeh i duhovni plodovi njegovih pučkih misija, kojih je održao preko dvije stotine, a u pojedinim mjestima trajale su i do 5 tjedana, ne duguju toliko zahvalnost nekim izvanjskim duhovnim sredstvima kao što su uglađene propovijedi ili svečane obnove krsnih zavjeta. Glavni razlog bio je njegov pokornički duh i neizmjerno štovanje i predanje Majci Božjoj. Tijekom održavanja misija svetac se djetinjom jednostavnošću radovao stvarnoj prisutnosti „Nebeske Majke”, kako ju je običavao nazivati.

Najveći doprinos kršćanskoj duhovnosti ovaj marijanski svetac ostavio je svojim pisanim djelima. Od važnijih treba spomenuti Pjesme, Pisma prijateljima Križa, Marijina tajna, a najpoznatije djelo je svakako Rasprava o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici Mariji. Najveća tajna kojom je obavijen ovaj spis jest što je nakon svečeve prerane smrti u 43. godini života jednostavno nestao. Kada je 108 godina kasnije otkriven, točnije 1842. godine,  ovaj predivan spis proširio se jako brzo po cijelom svijetu, postavši jednim od nezamjenjivih priručnika duhovnosti u životu budućih blaženika i svetaca. U čemu se sastoji posebnost i čudesna snaga ovoga spisa?

U ono vrijeme u narodu je već bila raširena marijanska pobožnost svojevrsnoga služenja ili robovanja Mariji, ali nedostajalo je jasno obrazloženje ove pobožnosti kao i postavljanje njezinih biblijsko-teoloških temelja. Sv. Ljudevit je to znao učiniti. Bitna odrednica ovoga spisa sastoji se u savjetu Marijinim štovateljima da se u potpunosti, poput roba, s ljubavlju predaju Blaženoj Djevici Mariji i po Mariji njezinu božanskom Sinu te da sve čine s Marijom, u Mariji i za Mariju. Pri tome je važno potpuno predanje samoga sebe i svega što netko posjeduje Blaženoj Djevici. Pretpostavku za ovaj nauk sv. Ljudevit nalazi u Marijinu stavu prema Božjem planu, u držanju ponizne službenice Božje u njezinu Fiat, u nasljedovanju Krista koji se bez pridržaja predao svojoj djevičanskoj Majci po otajstvu Utjelovljenja.

Na koncu još jedna misao bl. kardinala Stepinca o ovome svecu: „Budite apostoli slave Marijine nasljedujući sv. Ljudevita Montfortskog i bit ćete pobjednici u ovom boju koji nadilazi ljudske snage.”