Smješten nedaleko od gore Tabor s koje se pružao prekrasan pogled na Galilejsku dolinu, Nazaret je bio mirno i pitomo mjesto. Priljubljene jedna uz drugu, kuće su se izdaleka doimale poput bijeloga ljiljana te mu putnici namjernici i trgovci mirodijama nadjenuše ime, prozvavši ga cvijetom. Bilo je to sretno mjesto.
* * *
Dan je započeo uobičajeno. Već pri prvim zrakama sunca iz omanje kuće u pokrajnjoj uličici počeli su dopirati zvuci struganja blanje, a zatim i kuckanje čekića.
„Josip je već započeo s poslom, uistinu vrijedan čovjek”, govorahu ljudi. Josip je bio tesar i u mjestu su ga manje-više svi poznavali i poštovali. Najviše zbog njegove mirne naravi i velikodušnosti jer je radio i za one za koje je znao kako mu nikada neće moći platiti.
„Ja propasti neću zbog toga što nekome bez plaće napravim vrata ili prozor. Najvažnije je da njima ne upada kiša i ne puše vjetar. Mene će Svevišnji već nagraditi”, znao je reći. Jednako takva je bila i njegova Marija, zasigurno najljepša žena koja je ikada hodala Judejom i čovjek nije mogao a da joj se ne divi dok bi razgovarao s njom. Za svakoga je imala lijepu riječ, svakoga prosjaka pozvala bi u kuću na okrepu, spremivši mu nešto i za put.
Njihov sin Isus još je odmalena radio uz oca u radionici te je vrlo brzo i sam postao vješt majstor. Ljudi govorahu kako je lijep na majku, a zbog vedrine koju je širio oko sebe bio je rado viđen u svom mjestu.
Slijedeći primjer svojih roditelja i on je svima pretjecao u pomoć. Marti, siromašnoj udovici i majci kljastoga dječaka Daniela više je puta pomogao odnijeti posude s vodom od glavnoga bunara na trgu do njihove kuće. Starcu Zakeju pomogao je pronaći magarca kada je iz štale pobjegao u polje, susjedu Abielu čiji su se sinovi Benjamin i Nataniel družili s njime, prenijeti žito u žitnicu… Takvih primjera je bilo koliko ti srce ište.
I baš kao što je Josip i predviđao, Bog je tu njihovu velikodušnost uvijek nagrađivao tako što je u njegovoj radionici uvijek bilo posla, a hrane na stolu nikada nije manjkalo.
* * *
Te tople ljetne večeri nakon što je završio s poslom i oprao ruke, Josip je ušao u blagovaonicu u trenu kad im je Marija iznosila večeru. Miris svježe pečenoga kruha i ribe učas je preplavio cijelu kuću. Pogledavši ju, zadovoljno je opustio svoje snažne mišnice.
Iz njegova lica istodobno su isijavali i umor i zadovoljstvo. Isus i on upravo su bili završili veliki dugački stol i sjedalice koje je naručio carinik Bartolomej. Ujutro su ih jedino još kolima imali odvesti carinikovoj kući.
Iz radionice su pak i nadalje dopirali zvuci obrade drva. To je Isus dovršavao magarčića malome Danielu. Otkako ga je započeo prije dugih mjesec dana, u radionici bi kadikad ostajao i do kasno u noć. I Josip i Marija jednako su znali koliko ga je radovao taj posao.
Daniel je s majkom živio nedaleko od njih. Od rođenja je imao kraću lijevu nogu zbog čega nije mogao hodati bez štapa, i osim Isusa koji ga je posjećivao kad bi za to imao vremena, jedini prijatelj bio mu je mali crni pas koji mu je na njegovu veliku žalost nedavno bio uginuo. Isusu je bilo jako žao kad je vidio koliko je Daniel tužan. Stoga je odlučio pokušati ga nekako razveseliti.
Marija je prišla prozoru i otvorivši ga širom, pogledala vani. Nebo je bilo vedro, a zalazeće sunce ostavljalo je iza sebe jarko crveni trag. Na ulici skoro nikoga, tek jedna kola nakrcana žitom sporo su odmicala za ugao.
„Isuse, večera je gotova, dođi da se ne ohladi”, zovnu ga ona. Zaista, trenutak kasnije uniđe on ozarena lica.
„I kako ide posao?” upita ga mati sa zanimanjem. Isus se najprije samo nasmiješi, ali ne mogavši se suzdržati provali oduševljeno: „Upravo sam ga dovršio! Morate ga doći vidjeti!” Rekavši to odbrza u radionicu.
U kutku otkrije im platnom prekrivenoga magarčića za ljuljanje. Marija je istom zasuzila. S velikim živim očima bio je baš poput onoga koji ju je na svojim leđima nosio u Betlehem u kojemu je rodila Isusa.
„Što ti kažeš, oče, već si vidio kako ga radim, ali ništa nisi rekao…”
„Ma, sine, tko je i sumnjao u tebe, samo sam ti davao slobodu i to što si napravio je izvanredno. Predivan je. Čak si i visinu pogodio, upravo za Daniela”, u dahu je izgovorio Josip privinuvši ih nježno oboje uz sebe.
Te večeri dugo je Isus ostao uz prozor zagledan u zvjezdano nebo zamišljajući Danielovo lice kad jutrom ispred svojih vrata opazi magarčića.
(Bože Bilobrk)
