Svaka pojava na svijetu ima uzrok, sve je to pouzdano objašnjeno, a priroda se ponaša u skladu s matematičkim proračunima.
Znanstvena metoda ima jednu sržnu osobinu i jednu ključnu prednost. Znanstvena metoda zahtijeva da se svaka pojava može ponovno proučiti, a zbog toga je u stanju predviđati događaje. Ako se ispune određeni uvjeti, dogodit će se nešto određeno – i tako uvijek, bez iznimke. Na taj način znamo da voda vrije na stotinu stupnjeva, znamo kada će doći do pomrčine Sunca, znamo da se bjesnoća prevenira cijepljenjem. U prilog znanstvenoj metodi govore brojni tehnički uređaji koje svakodnevno koristimo s pouzdanjem: kada stavim ključ u bravu automobila, on će upaliti; kada se spojim na internet, otvori mi se Google; kada pritisnem prekidač, svjetlo se upali ili ugasi – ne ponekad, ne uglavnom, nego baš svaki put. Prirodni zakoni djeluju predvidljivo, što znači da je svemir poput navijenoga sata. Međutim, ako svijet zamislimo kao sat koji je urar sastavio i navio, dolazimo do čudnoga zaključka: Svemir ima stvoritelja, ali on se ne može miješati u njegov tijek. Kako piše u Knjizi Postanka: Bog je stvorio svijet, a potom se pošao odmoriti.
Svemir kao sat
Mnogi ljudi doista tako misle, ako već ne misle da je sat nastao sam od sebe, pa će se mehanički vrtjeti dok mu se zupčanici ne potroše. Da svijet nije sat koji posve poznajemo, otkrilo se u 20. stoljeću i u mikro – i u makrosvijetu. Znanstvenici koji promatraju sićušno ustanovili su da se subatomske čestice ponašaju hirovito i da je nemoguće ustanoviti istovremeno i njihovu brzinu i položaj; za razliku od svakodnevne predvidljive fizike, ravnaju se po načelu neodređenosti. Astrofizičari su u međuvremenu došli do saznanja da čak 85 % mase svemira čini tamna materija o kojoj ništa ne znamo, a da tamna materija i tamna energija zajedno čine čak 95 % svemirske mase i energije – što znači da poznati fizikalni zakoni objašnjavaju samo 5 % svemira.
Čuda su one stvari koje Bog izveo izvan prirodnoga reda stvari; ona su čudesna u sebi, a ne samo zato što netko ne bi znao njihov uzrok
Da bismo znali što je čudo, moramo znati što je prirodno, a baš se za prirodno pokazalo da je puno fantastičnije nego smo u stanju zamisliti. Isusovac Josip Ćurić, profesor filozofije, dao je jednom živopisan primjer: kada bi atomske čestice što čine ciglu odjednom zatitrale sve u istom smjeru, umjesto da titraju nasumce, cigla bi sama od sebe poskočila više metara u zrak, a u tom ne bi bilo ništa čudesno – događaj bi bio posve prirodan. Za razmišljanje o čudu, dakle, potrebno je uzeti u obzir mogućnosti prirode, a baš njih nismo uvijek svjesni, a u nekim su nam slučajevima i posve nepoznate.
Čudo svaki mjesec
Zbog svega su toga neki mislioci posve odbacivali mogućnost čuda – Thomas Jefferson smatrao je da je nemoguće prekršiti prirodni zakon, a Spinoza i David Hume da je nemoguće poznavati sve zakone prirode pa zato ne možemo isključiti mogućnost da je naše „čudo” izazvao neki još nepoznat zakon. Čudom, nadalje, možemo nazvati i neki događaj koji je vrlo malo vjerojatan, a dogodio nam se; no on je bio samo malo vjerojatan, a ne i nemoguć. Britanski matematičar J. E. Littleton čak je izračunao da se svakom čovjeku barem jednom mjesečno dogodi nešto za što je vjerojatnost jedan naprema milijun – „čudo”.
Dodatni problem predstavlja naša vjera u uzroke i posljedice – prirodni zakoni opisuju događaje u njihovu slijedu, onako kako se odvijaju, te su u tome istiniti, opći, jednostavni, apsolutni i nepromjenjivi; jednostavno vrijede uvijek i svugdje (barem u naših 5 % svemira). Međutim, mi ne znamo točno kako su uzrok i posljedica povezani. Mi vidimo da je temperatura vode dosegla stotinu stupnjeva i da u tom trenutku voda počne ključati, pa iz toga zaključujemo da je voda zaključala zbog temperature, ali to zapravo nije točno: voda je zaključala nakon što je temperatura dosegnula stotinu stupnjeva. Prirodni zakoni uvijek opisuju događaje u prirodi na sljedeći način: ako bi se dogodilo ovo, onda bi se dogodilo ovo. Ali mi ne znamo pouzdano da će voda zbilja zavreti svaki put kad je stavimo na štednjak. Nema ništa u znanosti što bi sprečavalo vodu da ostane mirna i spokojna na stotinu stupnjeva – a mi bismo to jamačno doživjeli kao čudo.
Tri vrste čuda
Toma Akvinski unio je red u sve o čemu je pisao pa i u čuda. On je uočio da se ljudi čude prirodnim stvarima kad im ne poznaju uzrok – pa se tako astronom ne čudi pomrčini, a onaj koji astronomiju ne poznaje, čudi joj se veoma. Stoga su čuda one stvari koje Bog izveo izvan prirodnoga reda stvari; ona su čudesna u sebi, a ne samo zato što netko ne bi znao njihov uzrok. Čuda najnižega ranga su ona koja je Bog izveo koristeći prirodu, kao kad netko ozdravi naravnim slijedom stvari; čuda višega ranga ona su koja priroda može učiniti, ali ne toga stupnja, kao kad slijep progleda; a čuda najvišega ranga su ona kad Bog učini nešto što je prirodi nemoguće, kad se more razdvoji ili Sunce stane.
Francuski filozof Descartes mislio je da se čovjek sastoji od duha i tijela – a tako i mi uglavnom mislimo danas – s tim da nije jasno kako bi duh bio povezan s tijelom. Zbog toga je prevladalo materijalističko tumačenje čovjeka: duha zapravo i nema, sav se razumni život sastoji od električnih impulsa i kemijskih reakcija – koje su, dakako, podvrgnute prirodnim zakonima. Ne samo da se ništa čudesno ne može pojaviti u svijetu, ništa čudesno ne može se pojaviti ni u duhu, iz jednostavnoga razloga što duh ne postoji.
Čudo mora biti čudno
Francuski racionalistički filozof Nicolas Malebranche iz 17. stoljeća, svećenik oratorijanac, ponudio je drugo objašnjenje i prirodnih zakona i čuda, zvano okazionalizam. Nije jedini koji je tako mislio, ali je najpoznatiji. Njegova je ideja jednostavna i posve u skladu s onim što je Isus rekao u Evanđelju po Ivanu (5,17): „Moj Otac neprestano radi.” Po okazionalistima Bog neprestano odlučuje o svemu u svijetu, iz trena u tren; svijet nije stvoren jednom zauvijek, nego se neprestano stvara svake milisekunde; ne postoje uzroci i posljedice, ne postoje prirodni zakoni, ne postoje čuda – postoji jedino Božja volja po kojoj sve neprestano postaje.
Čudo je sasvim prirodno jer ga je stvorio isti Bog koji je stvorio i prirodu. Ono je jedinstveni izraz Božje ljubavi i stvaralačke snage. Tražimo ga u iznimnom, a očituje se u običnom; nije nikad tamo gdje ga očekujemo; ne primjećujemo ga jer je posvudašnje; ne možemo ga niti opisati niti ponoviti jer ga Bog daje stalno iznova; ni s čim ga ne možemo usporediti. Čudo se tako pokazuje čudnijim nego bismo pomislili. Ne postoji ništa osim čuda.
