I tako, odjednom te prožme svečan i gotovo mističan osjećaj kako nisi središte svijeta i kako sve teče bilo s tobom ali bi isto tako i bez sjene tvoga bića. Ne znaš otkud i zašto se sam od sebe pojavi, ali si posve siguran da je oduvijek postojao i da je taj osjećaj sve što ti je ustvari nedostajalo. Zato te ne začudi niti ti zasmeta spoznaja kako nisi važan samo kao jedinka nego si također kao cjeline dio bitan i to kao kiši kapljica, cvijetu latica, stablu grana, čovjeku duša.
Bez obzira na to što si bez pokrića naučenih teorija ili iskustva proživljenih memorija, cijeloga te obuzme jedinstven doživljaj ukupnosti i navezanosti svega stvorenoga, i vidljivoga i nevidljivoga, pa tada, i samo tada, bez ikakve sumnje osjetiš kako se usamljena planinska jelka beskrajno raduje i Bogu zahvaljuje što postojiš i što joj društvo tvoriš, bez obzira na to što si joj prišao tek da bi malo odmora u njezinu hladu pronašao. Da, to je onaj, blagoslovom plodonosan, kratkotrajni bljesak svjesnosti kojim tako jasno i trajno spoznaš da sve ima svoju vrijednost u sebi, a da ta vrijednost uopće ne ovisi o bilo čijem pa ni o tvom sudu i o tvojoj procjeni.
Tekst je objavljen u knjizi “Kraljevstvo za osmijeh”. Kliknite ovdje i nabavite svoj primjerak.
