Za razliku od svojih židovskih i poganskih susjeda, prvi kršćani nisu imali posebne bogoštovne prostore. Od Kristova nauka do gradnje prve kršćanske crkve prošla su i dva stoljeća. To su prvi kršćani objašnjavali Isusovim riječima da je on sam i hram i dom Božji (usp. Iv 2,13-22), u kojemu prebiva punina božanstva (Kol 2,9). Slično su i vjernici hram Božji, jer Duh Božji prebiva u njima (usp. 1 Kor 3,16). Mjesto okupljanja kršćanske zajednice dakle nije od velikoga značaja. Važno je da se u zajednici vjernika sluša Božja riječ i da se slavi spomen-gozba Isusova. A različita su mjesta na kojima se to može dogoditi. Prvi kršćani okupljali su se tako u privatnim kućama ili pak u pećinama.
Do danas je svako mjesto na kojemu se okuplja vjernička zajednica liturgijski ili bogoštovni prostor. U uvodnom slovu Rimskoga misala tako stoji kako se za slavlje euharistije narod Božji okuplja u crkvi. Ako nije dostupna crkva, može biti odabran neki drugi prostor koji omogućuje dostojanstveno slavlje (235). Pritom svaki odgovarajući stol može poslužiti kao oltar (260).
S tim u vezi, kao oltar za misno slavlje može poslužiti i neki stol uz bolesnički krevet u bolničkoj sobi. U kontekstu pastorala na godišnjem odmoru ili u pastoralu mladih, vrlo su omiljena misna slavlja na otvorenomu. Pa i misna slavlja uz apostolski pohod slave se uglavnom na velikim nogometnim stadionima, hipodromima ili na rimskomu Trgu sv. Petra. Sveti Pavao naglasio je da je za ispravno slavlje Večere Gospodnje (svete mise) potreban središnji i odlučujući kriterij: Kršćanski bogoštovni čin mora u svemu odražavati da se događa u ime Isusa i prema njegovu praliku. A to se može postići u katedralama i crkvama jednako kao i na poljanama i šumama, ili u pećinama i kriptama.
