Početna stranica » Sv. Jeronim: Strastveno zaljubljen u Sveto pismo

Sv. Jeronim: Strastveno zaljubljen u Sveto pismo

4 min

Sveti Jeronim posvetio se izučavanju Božje riječi i njezinu prevođenju i tumačenju, obrani vjere, borbi protiv krivovjerja i poticanju monaha na savršenstvo

Sv. Jeronim – crk­veni otac, pisac, bibličar, naučitelj Crk­ve, prevoditelj evanđelja i Starog zavjeta na latinski jezik, u svoje je vrijeme bio najznamenitiji čovjek podrijetlom s hrvatske strane Jadrana i jedan od najučenijih ljudi svoga vremena.

Kao nijedan njegov suvremenik, ovaj naš zemljak, onodobni Hrvat u svijetu, učenjak i svetac govorio je, pisao i čitao grčki, latinski, hebrejski, čitao aramejski, govorio sirijski i poznavao arapski. Bio je pustinjak, papin tajnik, propali kandidat za papu, duhovni vođa, prevoditelj Biblije, pisac biblijskih komentara, djela protiv krivovjeraca, brojnih pisama i propovijedi, osnivač samostana, primatelj hodočasnika. Provodio je isposnički život družeći se vječito s knjigom da bi na kraju umro sam. Burnog života i „teškog i raspaljivog karaktera što mu ga je dala priroda” („Oprosti mi, Gospodine, jer sam Dalmatinac!”), svađalica s kim god je trebalo pa čak i s bivšim prijateljem Rufinom, te sv. Augustinom kojemu se nije svidio njegov prijevod evanđelja. Jeronim ide u krug najizvrsnijih naučitelja Crk­ve. Tamo ga je krajem 13. st. uvrstio papa Bonifacije VIII. skupa sa sv. Ambrozijem, sv. Augustinom i sv. Grgurom Velikim. Njih četvoricu uobičajilo se vremenom nazivati velikim crk­venim ocima i velikim naučiteljima Zapadne Crk­ve.

Rođen je u krš­ćanskoj obitelji 347. godine u gradu Stridonu, u rimskoj provinciji Dalmaciji, negdje na granici s Panonijom. Kao mogući lokaliteti Stridona najčeš­će se spominju okolica Akvileje i Emone (Ljubljane), hrvatski Trsat te slovenska Ilirska Bistrica na sjeveru kao i Grahovo Polje (BiH). Prema nekim novijim istraživanjima Stridon bi mogao biti današnja Štrigova (lat. Stridonium, mađ. Stridóvár, njem. Stridau) u Međimurju.

Na školovanje u Rim Jerko je stigao s 12 godina. Kao govornik ilirskog jezika kod Donata uči latinski, grčki, govorništvo i književnost. Nakon što ga je papa Liberije 366. krstio, svoj teološki i duhovni rast nastavlja u Trieru i Akvileji u kojima se upoznaje s monaštvom i zagrijava za isposnički život. Oko 373. započinje put u Jeruzalem, no zbog lošeg zdravlja prekida ga u Antiohiji (Sirija). Tamo sluša predavanja Apolinara iz Laodiceje i usavršava grčki jezik. Naskoro odlazi u pustinju Kalcidu u kojoj ostaje tri godine. U samoći, „u društvu škorpija i divljih zvijeri”, žestoko trapeći svoje tijelo, dozrijeva u duhovnom smislu. Pri tome tako dobro ovladava i hebrejskim jezikom da mu se suvremenici počinju diviti zbog te njegove sposobnosti služenja s tri jezika.

Poslije svećeničkog ređenja 379. u Antiohiji na koje je, znajući da mu je zvanje biti pustinjak, pristao uz uvjet da ga se ne obavezuje na svećeničku službu u jednom mjestu, odlazi u Carigrad 380. kako bi kod biskupa Grgura Nazijanskog izučavao Sveto pismo. Saznavši za njegovu učenost, papa Damaz ga 382. poziva u Rim za tajnika sinode da bi ga po njezinu okončanju zadržao i kao osobnog tajnika. Osim toga, povjerava mu zadaću da s grčkog pripremi bolji prijevod Novog zavjeta na latinski jezik. Dvije godine kasnije, kada papa umire, Jeronim ne biva izabran za novog papu kako se to zbog njegovih kvaliteta moglo očekivati. Razlog tomu je bila njegova omraženost kod uglednih Rimljana i svećenstva kao i klevete koje su o njemu kružile Rimom.

Domalo odlazi zauvijek iz Rima u smjeru Betlehema kamo se 386. nastanjuje u spilji Isusovog rođenja. Do kraja života posvećuje se izučavanju Božje riječi i njezinu prevođenju i tumačenju, obrani vjere, borbi protiv krivovjerja, poticanju monaha na savršenstvo, pisanju rasprava, propovijedi i pisama te odgoju učenika u klasičnoj i krš­ćanskoj kulturi, živeći duhom pokore, molitve i razmatranja Svetog pisma. Umro je u svojoj ćeliji 30. rujna 419. ili 420. Zemni ostatci nalaze mu se u Bazilici sv. Marije Velike u Rimu.


Do Jeronimovog rada na latinskoj Bibliji došlo je tako što je u 4. st. na zapadu Rimskog Carstva grčki jezik izgubio bitku s latinskim. Sve manje ljudi je razumjelo jezik na kojem je bilo i Sveto pismo pa se pojavila potreba za latinskim prijevodom. Budući da dotadašnji prijevodi nisu bili kvalitetni, a Stari zavjet je bio preveden ne s izvornog hebrejskog nego s grčkog, Jeronima je zapalo da popravi te prijevode da bi se oni mogli koristiti u bogoštovlju. Uz evanđelja Jeronim je tako pripremio i psalme te nekoliko knjiga Starog zavjeta. U Svetoj zemlji kasnije je preveo veći dio knjiga Starog zavjeta s izvornog hebrejskog pa čak i kaldejskog. Tako je nastao poznati prijevod Biblije na latinski – Vulgata, dragocjeno djelo za Crk­vu i zapadnu kulturu, koje će u 16. st. Tridentski sabor proglasiti autentičnim.