Početna stranica » Sv. Gemma Galgani (1878-1903) – Uronjena u Krista Raspetoga

Sv. Gemma Galgani (1878-1903) – Uronjena u Krista Raspetoga

135 pregleda

Čežnja za Pričesti bila je tako snažna da joj je srce žestoko udaralo te ne bi mogla spavati cijelu noć.

Već godinama, pišući za Svjetlo riječi, ulazim u živote različitih svetaca koji su tako jedinstveni i neponovljivi u ljepoti najraznovrsnijih darova. I uvijek iznova iznenađuje ta raskoš Božje milosti koja se očituje u pojedinim dušama, kao i njihova goruća želja za svetošću. Ovih dana, čitajući životopis sv. Gemme Galgani, osjećam divljenje prema ovoj neobičnoj ženi, dragulju mistike novijega doba, ali ujedno i vlastitu nesavršenost u nasljedovanju Krista. Iz bogate riznice njezinoga života u Kristu potrudit ću se izvući nekoliko svetačkih bisera.

Davno je sv. Augustin naglasio da su prve tri stepenice svetosti sazdane od jedne jedine kreposti – poniznosti. Njome se nepogrešivo kuša evanđeoska savršenost. Poniznost ove djevojke kao da je zbunjivala čak i njezine duhovnike. Sami svjedoče da je poniznošću bila prožeta do zadnjih dubina svoga bića. Rame uz rame s poniznošću išla je i njezina poslušnost. Svoju vlastitu volju povjerila je onima koji su je vodili tako da sebi nije ostavila ništa. Doslovno je shvaćala Isusove riječi: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe.” (Mt 16,24). U savršenoj poslušnosti nikada se nije protivila zapovijedi ili želji svojih bližnjih.

Nadalje, svim srcem trudila se biti samozatajnom, a prema svemu što nije bilo kreposno i savršeno osjećala je ravnodušnost. Budno je pazila na svoja sjetila koristeći svaki trenutak za suzbijanje neurednih sklonosti srca i sjetila. Plod toga mrtvljenja bila je takva čistoća srca o kojoj može samo sanjati svaka žena. Čisto i nevino srce u njoj je razvilo oprezan duh te je, unatoč svojoj djetinjoj jednostavnosti, nepogrešivo uočavala svaku opasnost i grešnu priliku. Znala je reći: „Ovdje Isus ne smije biti, dakle, Gemma, bježimo!” A jedan od najljepših plodova što ga je ova svetica ubrala na drvu križa i samozataje jest čistoća tijela. Taj dragulj blistao je takvim sjajem da je imala vanjštinu smrtnoga anđela.

Jedna od najmučnijih epizoda u njezinu životu bile su neprestane kušnje i zlostavljanja Zloga koje je morala trpjeti cijeloga života. Đavao, bijesan zbog uzaludnoga nastojanja da prodre u njezino čisto srce, koristio je sva svoja umijeća nanoseći joj strašnu patnju po bestidnim prizorima koje je stavljao u njezine misli. Velika utjeha, kroz ove teške trenutke, bila je izvanredna milost vidljive prisutnosti njezinoga anđela čuvara.

Ako se ukratko sažme Gemmin život može se reći da je on bio satkan od tri temeljne pobožnosti, itekako znakovite za današnje vrijeme: pobožnosti prema Raspetom Gospodinu, prema Svetoj Euharistiji te konačno prema Majci Božjoj.

Glede prve pobožnosti, treba reći da je sv. Gemma bila uronjena u more patnje. Trpjela je već od ranoga djetinjstva: bolest i smrt majke, bolna operacija noge, gubitak cijele imovine, proživljavanje Isusove muke. Patnju je prihvaćala nadljudskom hrabrošću i s ljubavlju prema Isusu. Trpjeti za Isusa i Njega ljubiti bio je ideal njezina života. Običavala je govoriti: „Neka ide tko hoće na brdo Tabor, ja ostajem s Isusom na Kalvariji!” A u tom beskraju patnje Gospodin ju je obasuo tolikim mističnim darovima, rijetko viđenim u povijesti Crkve: ukazanjima, razgovorima, viđenjima, znakovima, stigmama i velikim trpljenjem za grešnike. Ljubav prema Raspetome posve je ispunjala njezino srce i poticala je na neopisive žrtve. Svakoga petka trpjela je boli Isusove muke, a zadnje dvije godine života, pošto je položila zavjet djevičanstva, bila je obilježena Svetim Ranama. Teško će današnji vjernici, željni Krista bez Getsemanija i Golgote, shvatiti kako je ova hrabra žena mogla od Gospodina tražiti milost da joj oduzme svaku ljudsku utjehu. S Isusom je i umrla tako: razapeta u moru tjeskoba i sumnji.

Njezin odnos prema Euharistiji nama, naviknutima na tu veliku tajnu Isusove prisutnosti, može izgledati itekako čudan, ali on je uistinu onakav kakav bi trebao biti u životu svakog kršćanina: ona se Euharistijom doslovno hranila i osjećala kako nebeski kruh ispunjava slatkom sitosti njenu dušu tako da je zapravo živjela nebeskim životom na zemlji! U svojim ekstazama Euharistiju naziva „rajskom akademijom, gdje se uči ljubiti”. „Učitelj je Isus, a nauka njegovo tijelo i krv”, govorila je. Čežnja za Pričesti bila je tako snažna da joj je srce žestoko udaralo te ne bi mogla spavati cijelu noć. Pripravljajući se na Pričest govorila je: „Radi se o spajanju dvaju krajnosti: Boga koji je sve i stvora koji je ništa. Boga koji je svjetlost i stvora koji je tama. Boga koji je svjetlost i stvora koji je grijeh. Može li se ovdje dovoljno pripraviti?” Ležeći bolesna, strašno je trpjela što ne može ići na pričest. Zaklinjala je Gospodina za sto puta teže fizičke boli, samo neka je ne ostavi bez životnog kruha.

Treća pobožnost ulijevala joj je hrabrost i pouzdanje. Od djetinje dobi na čast Bezgrešnoj Djevici molila je klečeći sklopljenih ruku tri Zdravo Marije. Svu iscrpljenu, nekoliko dana prije smrti, kada nije mogla ni stajati, pronašli su je u sobi kako klečeći moli ovu molitvu.