Početna stranica » Sv. Alojzije Arione (1872–1940) – Apostol zaboravljenih

Sv. Alojzije Arione (1872–1940) – Apostol zaboravljenih

3 min

U svim svojim karitativnim i apostolskim djelatnostima on je jednostavno gledao na samo dvije stvari: Božju slavu i spasenje duša

Riječi iz Djela apostolskih: “Ljudima koji su svoje živote izložili za ime Gospodina našega Isusa Krista” (Dj 15,26), izabrao je papa Ivan Pavao II. u svome govoru kao najprikladnije da opišu svetca kojega je 16. svibnja 2004. uvrstio u zbor svetih. Sv. Alojzije Orione, svetac našega vremena koji je za života osnovao četiri kongregacije i čije srce je bilo toliko zapaljeno ljubavlju prema Bogu i bližnjemu zaslužuje da ga ukratko upoznamo.

Rođen od poštenih i skromnih roditelja već kao dijete u srcu je razvio osjećaj za patnju bližnjega. Školovanje je započeo najprije kod Male braće, ali je zbog bolesti morao napustiti njihov samostan, a kasnije ulazi u oratorij don Bosca gdje ostaje tri godine. Karizma ovoga svetca duboko je obilježila njegov kasniji rad s mladima. Nakon salezijanske družbe ulazi u sjemenište i započinje studij bogoslovije. Pred kraj studija umire mu otac. Ne želeći troškovima opteretiti svoju majku nastanjuje se u malom sobičku iznad crk­ve i pomaže u sakristiji da zaradi za daljnje školovanje. Već tu započinje rad s mladima. Okuplja ih i predaje im vjeronauk. Njihov broj raste i ubrzo ih je preko stotinu. Uzdajući se u Božju providnost ubrzo otvara prvi oratorij, a zatim i školu za siromašne dječake u bivšem samostanu sv. Klare. Nakon ređenja zajedno s njima slavi svoju prvu svetu misu. Tako je započela prva kongregacija koju je osnovao: Sinovi božanske providnosti. Ubrzo nakon toga osniva i Male misionarke milosrđa, zatim Isposnike božanske providnosti i Sestre od Svetootajstva kojima su mogli pristupiti i slijepci.

Geslo njegova djelovanja bilo je: “Naša ljubav ne poznaje zatvorena vrata”. Skuplja siročad diljem Italije i upućuje ih u ustanove koje je osnivao. Na poseban način se angažirao u pomaganju siročadi nakon dva razorna potresa koja su pogodila Italiju, onoga u Messini 1908. i Marsici 1915., ali i tijekom Prvog svjetskog rata. Želio je pomagati svima na putu do Boga i biti živi odsjaj Isusove ljubavi. Tomu svjedoči njegova rečenica: “Duše neznatnih, siromašnih, grešnih, odbačenih, buntovnih, ponosnih, pohlepnih, umišljenih, izgubljenih, ožaloš­ćenih – Krist ima ljubavi za sve ove duše. On je umro za sve njih. Sve ih želi imati u svojim rukama i pritisnuti ih na probodeno Srce.”

Neumoran je u svome djelovanju. Po nutarnjem nadahnuću svoje sinove i kćeri šalje u misije u Latinsku Ameriku i Palestinu. I sam dva puta putuje u Argentinu gdje osniva škole, poljoprivredna naselja, župne domove za siročad i ubožnice. Posvuda potiče održavanje pučkih misija, procesija i hodočaš­ća. Poznavatelji ovoga svetca vele da je njegova praktično usmjerena duhovnost imala korijenje u benediktinskom pravilu “Ora et labora”, franjevačkoj ljubavi prema Kristovu križu, brizi za najteže bolesnike u duhu Josipa Benedikta Cottolenga i na koncu u apostolskom radu s omladinom njegovog učitelja Don Bosca.

U svim svojim karitativnim i apostolskim djelatnostima on je jednostavno gledao na samo dvije stvari: Božju slavu i spasenje duša. Pritom je dopuštao da u svemu bude vođen Duhom Svetim koji mu je pokazivao put kojim je trebalo ići. Živeći siromašno poput Krista i vršeći različite oblike pokore, nastojao je svima biti primjer evanđeoskog života. Na poseban način, uostalom kao i svi svetci, gajio je pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji te promicao vjernost i poslušnost Svetom Ocu.

Don Orione umire 12. ožujka 1940. Njegove posljednje riječi bile su: Isuse, Isuse! Sahranjen je u kripti Gospina svetišta u Tortoni koje je izgrađeno njegovim zalaganjem. Dvadeset pet godina nakon smrti otvoren je njegov grob i utvrđeno je da je tijelo u potpunosti sačuvano.

Prilikom njegova proglašenja blaženim 26. listopada 1980. godine, papa Ivan Pavao II. opisao je njegov život “besprijekornim i izvornim izričajem krš­ćanske ljubavi s posebnim osjećajem za trpeće, zapostavljene i beznadne”.