Divno je biti dijete. Ne mislim pri tom nužno na biološku dob čovjeka. Mislim prije svega na sposobnost uočavanja, doživljavanja lijepoga. Trenutka. Mislim na moć vjere, bez zadrške i rezerve. Bez sumnje. Barem ponekad. I u prekrasnu moć vjernog prisjećanja istog.
Pitao me danas sin sjećam li se one duge? Pogledam ga zatečeno. On počne pričati, a ja se sjećati šetnje od prije par godina…
Kiša je upravo prestala ili barem prestajala i odlučili smo izaći vani. Preskakivali smo lokvice ili namjerno hodali posred njih. Uživali u mokroj i čistoj ulici, mokrim i čistim kućama i rijetkim prolaznicima. Onda smo ugledali dugu. Prelijepu, šarenu i jasnu. Blistala je ispred nas i djelovala blizu, na dohvat ruke! Pitala sam ga želi li protrčati ispod duge. Zar je trebalo pitati? Trčali smo za tren, smijali se, uvjereni da samo što nismo…
Lagala bih kad bih rekla da smo i protrčali. On tvrdi da jesmo. Neka mu bude. Još kaže da se sjeća sitnih kapljica po rukama, po odjeći, na kojima se zrcalila duga. Kad ih diraš rukom, nastavio je, nema boje, samo vlažan trag… Smijala sam se dok mi je prepričavao. Istovremeno se i sjećala, koliko se tada tome čudio. Evo i danas mu je tako živa, tako cijela ta šarena, mokra slika… Nastavili smo hodati jedno pored drugog. Trudila sam se razmišljati o toj našoj dugi. I stvarno, taj dan mi se sve jasnije vraćao u sjećanje u vidu iskrzanih sličica.
Prekrasni trenuci naiđu, sami od sebe. Ne budeš spreman, niti je moguće biti. Koliko god puta pokušavao uhvatiti u kadar ovakav bljesak ljepote, sačuvati ga tehnički zauvijek, zadržati, nikad ne uspije!
Baš kad sam skoro i sama osjetila one kapljice vlage u zraku i na rukama, on je nastavio – A sjećaš se onog svjetla kad je skoro Bog mogao sići s neba? Malo je reći da sam ostala zatečena! Stajala sam i gledala ga bez riječi. Pa jedva do duge dođoh, kakvo svjetlo? On opet poče pričati, a ja se sjećati…
Zbilja, i tada je bilo neko tmurno kišno, oblačno vrijeme. Nas dvoje opet vani. U jednom je trenutku snop sunčeva svjetla pronašao put, probio debele, teške oblake, provukao se ravno i prolio do zemlje. I to baš negdje ispred nas. Činilo se, doista, da je svjetlo, toliko različito od sivila oblaka oko njega, toliko gusto, čvrsto i sigurno da si bez ikakvog problema mogao sebi predočiti kako On sam po njemu s neba silazi i pred nas staje u svom punom sjaju i veličini, kao u najljepšem filmu.
Prilazili smo ne skidajući pogled. Činilo se kao da je u međuvremenu prošla cijela vječnost, a istovremeno i samo jedan tren. Baš tada, teški oblaci su prekrili, zaključali, pukotinu u nebu i čarobni trenutak je nestao, zauvijek… Prekratko je trajala jedinstvena, savršena mogućnost trenutnog spajanja neba i zemlje. Biti dijete, ponavljam, koje vidi, osjeća, pamti, vjeruje, srcem… Ima li većeg blagoslova?
Prekrasni trenuci naiđu, sami od sebe. Ne budeš spreman, niti je moguće biti. Koliko god puta pokušavao uhvatiti u kadar ovakav bljesak ljepote, sačuvati ga tehnički zauvijek, zadržati, nikad ne uspije! Baš nikad, niti jedno čudo tehnike ne može uhvatiti sve boje, niti svu svjetlost u punom sjaju, onu toplinu. Baš nikad ne uspije snimak, niti približan samom trenutku…
Vjerujem da za sve postoji objašnjenje pa ga marljivo pokušavam pronaći i ovdje. Pronaći barem približno opravdanje za ovu „nepravdu“, kako se učini ovaj čas. Kad se određeni trenutak može ponoviti, prikazati, više puta jednako uvjerljivo, gubi na svojoj ljepoti i privlačnosti.
Nasuprot tome, ovako neuhvatljiv i slobodan on ostaje čežnja. Ostaje drago sjećanje koje se dijeli samo tada i samo s tom osobom. Povezuje zauvijek. Jer ga nikada i nikome nakon toga nećeš moći riječima dovoljno stvarno dočarati. Upravo životna nepredvidljivost i vrlo nepravilna raspoređenost ovakvih nestvarnih, jedinstvenih trenutaka dovoljan je poticaj da se i kad je situacija teška i nebo neprozirno, masno i sivo, izdrži. Izgura. Uvijek postoji onaj netko malen ili velik, koji će te kao i obično, precizno poslan od onoga koji je „skoro mogao sići“, podsjetiti da si i ti prelijepi dio nečijeg života i sjećanja. Da bi netko bio puno siromašniji bez tebe, upravo kao i ti bez njega.
I da, unatoč svemu, nitko ti ne može oteti uživanje u dugi sa ili bez trčanja ispod nje. Bez obzira na pri tom zamišljenu ili zaboravljenu želju. Baš nitko ne može spriječiti da se svjetlosni krug spusti ispred tebe upravo u trenutku kad od kiše i kišobrana turobnih boja niti vlastite noge više ne vidiš. I samom ti tada postane jasno kojim veličanstvenim čudom se krećeš strmim ulicama života?! I bude to uvijek nekako u zadnji čas. Ali bude. Uvijek.
Samo treba sačuvati ono dijete u sebi, vjeru da je baš sve moguće i da sve ima svoj kraj, posebno loši oblačni dani, pa i kad traju tjednima, godinama, čini ti se.
Zato, širom otvori oči dok se krećeš ulicama života i sve lijepo i posebno obavezno podijeli s onim pored sebe. Nikad ne znaš kada će ti, u pravi trenutak, stići njegovo vjerno zapamćeno i opet oživljeno sjećanje.
A trebat´ će ti, sigurno. Dug je život.
