Svetkovina Isusova rođenja naviješta svijetu prelijepu vijest: Bog nije zaboravio čovjeka. U svojoj spasenjskoj ljubavi i u vjernosti svojim obećanjima Bog dolazi osobno potražiti Adama. Sišao je u srce povijesti svijeta i čovjeka kako bi se osobno s njim susreo i kako bi mu još jedanput – uplašenom, beznadnom i ranjenom – na njegovo pitanje: „Bože moj, gdje si?” odgovorio: „Evo me! Ovdje sam za tebe i s tobom!”
Maleno i krhko dijete koje se rađa u betlehemskoj štalici Božje je definitivno „da” svijetu i čovjeku. Bog je odlučio ljubiti „ovaj” svijet i „ovoga” čovjeka bez kajanja i bez promjene mišljenja. To nam je jasno izrekao i nedvojbeno potvrdio rođenjem svoga Sina u kojemu je zagrlio i poljubio paloga čovjeka, vraćajući mu dostojanstvo djeteta Božjega i uvodeći ga u puninu života.
Svjesni da nema istinskoga susreta bez autentičnoga susretanja, u ovom promišljanju o Božiću u svjetlu novozavjetnih izvješća o Isusovu rođenju želimo poći ususret Novorođenomu i svoje srce, svoj dom i svoj život učiniti Betlehemom – mjestom rođenja Isusa Krista i mjestom susreta Boga i čovjeka.
No da bi se taj susret uistinu dogodio i da bi se Riječ ovoga Božića utjelovila i u našemu srcu i u našemu životu, potrebno je iznova otkriti ljepotu i posebnost onih koje Sveto pismo naziva „Božjim siromasima” (ʽănāwîm YHWH), pružajući nam u njima primjere istinskih tražitelja Boga koji su u otvorenosti i jednostavnosti srca iščekivali njegov dolazak i koji su znali prepoznati njegov spasenjski dolazak u svakodnevnim događajima svojega života. U izvješću o Isusovu rođenju (Lk 2,1-14) naglašavajući povijest Rimskoga Carstva izričitim navođenjem cara Augusta i Kvirinija, upravitelja Sirije, Luka pruža svojim čitateljima teologiju povijesti prikazujući Isusa kao ispunjenje Izraelovih mesijanskih iščekivanja i iščekivanja cijeloga čovječanstva. Lukino evanđelje ne započinje slučajno Jeruzalemom i Djela apostolska, koja je također napisao Luka, ne završavaju slučajno Pavlovim dolaskom u Rim. Dijete koje se rađa u Betlehemu daje smisao povijesti cjelokupnoga čovječanstva, preobražavajući, kako će reći Origen u prelijepoj božićnoj homiliji, popis stanovništva u knjigu života.
Mozaik Božjih siromaha
Josip koji polazi na put zajedno sa svojom zaručnicom Marijom koja bijaše trudna, nije lutalica bez smisla i cilja. Putovanje nazaretske obitelji uklapa se u puno širi božanski naum u kojemu je svaki vapaj uslišan i svaka suza blagoslovljena. Namjerno evanđelist Luka zaustavlja svoj pogled na siromašnoj nazaretskoj obitelji, u čijoj se pozadini nalazi Rimsko Carstvo sa svojim vladarima i saveznicima. Božji hod počiva na putovima siromaha. Susret Boga i čovjeka događa se u jednostavnom, otvorenom i dobrom srcu Božjih siromaha: Zaharije, Elizabete, starca Šimuna, proročice Ane, Josipa i Marije koji iščekuju spasenje od Gospodina, a ne od snažnih moćnika ovoga svijeta.
U tom mozaiku Božjih siromaha posebno se zrcali Marija koju s obzirom na ulogu koju joj je Bog povjerio u povijesti spasenja možemo nazvati predstavnicom Božjih siromaha. Marijino siromaštvo očitovat će se već u trenutku anđelova navještenja Isusova rođenja (Lk 1,6-38). Za razliku od Zaharije, kojemu je bila povjerena posebna služba u Hramu, Marija nije kći svećenika, ne pripada Aronovoj obitelji, ne vrši nikakvu značajnu službu, nije joj pridan nikakav počasni naslov i ne potječe iz svetoga grada Jeruzalema. Naprotiv, Marija je djevojka koja živi u svojoj kući, u nepoznatom i neznatnom Nazaretu koji se nigdje ne spominje u Starom zavjetu, a koji postaje mjesto Božjega spasenjskog pohoda i njegova nauma ljubavi. Nadalje, Marijin susret s Bogom ne događa se za važne liturgijske službe kao u slučaju Zaharije (usp. Lk 1,5-25), niti u privilegiranom mjestu poput Hrama, nego u kući. Bog ulazi u Marijin život ne na izvanredan način, u posebnom trenutku i na posebnom mjestu, nego u svakodnevici i u sasvim uobičajenim događajima njezina života. U toj jednostavnosti i neznatnosti doma i srca Marija će reći svoje „da” Božjem spasenjskom naumu. Interpretirajući Marijin odgovor anđelu: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi” (Lk 1,38), Silvano Fausti će reći: „’Da’ sluškinje prihvaća vječno Božje ‘da’ čovjeku.”
U vjeri rođenoj u odlučnom „da” Božjoj dobrohotnosti, Marija odlazi k Elizabeti, preobražavajući svoj život u trajni hvalospjev Božjoj ljubavi, od koje je i sama bila preobražena, postajući tako predstavnica Božjih siromaha. U susretu s Elizabetom Marija pjeva svoj Veliča (Lk 1,46-55) slaveći i blagoslivljajući Boga zbog velikih spasenjskih djela. Proglašavajući Božju ljubav prema siromasima i djela koja su se ostvarila zahvaljujući njegovu spasenjskom pohodu, Marija prenosi Božju nazočnost u središte svojega naroda. U hvalospjevu Veliča Marija ne slavi veličinu dominantnoga Boga koji čovjeka ponižava, nego Boga koji svojom moći i svojom bezgraničnom i bezuvjetnom ljubavlju spašava čovjeka. Riječ je o velikim djelima koja je Bog učinio u povijesti svoga izabranog naroda, o djelima koja sada ispunjava u Mariji i o djelima koja će u budućnosti učiniti za slabe, potlačene, siromašne, neznatne, gladne… (usp. Lk 1,49-54).
Čovjekovo spasenjsko „danas”
Marija ne odvaja samu sebe od ostalih jer je milost Božji besplatan i univerzalan dar. Štoviše, ona predstavlja Božju blagohotnost i dobrotu prema svome narodu jer na uzvišen način utjelovljuje duh Božjih siromaha, preko kojih Bog ispunjava svoj spasenjski naum. Drugim riječima, Marija predstavlja sve siromahe koje je Bog učinio dionicima punine svoga spasenjskog nauma ljubavi koji obuhvaća svakoga čovjeka. Jedinstven i nezamjenjiv subjekt povijesti spasenja, opisane pomoću sedam glagola u drugom dijelu Veliča (Lk 1,51-55), uvijek je Bog. Međutim, i Marija postaje protagonistica ako se, u vlastitom siromaštvu i poniznosti te preobražena milošću, stavila na raspolaganje Bogu i njegovoj volji, postajući majka Isusa, Sina Svevišnjega, u kojemu će Bog ispuniti svoje djelo spasenja.
Prema Lukinu izvješću (2,1-21) u Isusovu rođenju Bog ispunjava svoje obećanje, a Marijin „da” postaje čovjekovo spasenjsko „danas”. Bog susreće čovjeka u njegovu „danas” sa svim njegovim pozitivnostima i negativnostima, ljepotama i poteškoćama, sigurnostima i strahovima, umiranjima i nadanjima. Lukin prikaz Isusova rođenja vrlo je sažet. Marija je sama, bez roditelja i susjeda koji se, zajedno s njom, raduju novorođenomu. U Lukinu izvješću ne nalazimo ništa poetskoga ni idiličnoga. Na pozornici velikoga rimskog imperija mjesto zauzima povijest jedne obitelji, posebice povijest djeteta koje se rađa bez posebnoga značenja na putu hodočasnika i trgovaca. Povijest spasenja ispunjava se u svakodnevnim životnim događajima.
Poput Marije i pastiri susreću Boga u svojemu „danas”. U noći pod vedrim nebom dok su čuvali stražu kod svojih stada primili su radosni navještaj: „Danas vam se u gradu Davidovu rodio spasitelj – Krist, Gospodin” (Lk 2,11). I pastiri su Božji siromasi koji poput Marije, poslušni anđelovoj riječi, dopuštaju da ih Riječ nosi, vjeruju i odlaze u Betlehem navješćujući Radosnu vijest spasenja. Pastiri su paradigma onih koji poput Marije u svakodnevici svojega života, u svojemu „danas”, prepoznaju Božji spasenjski dolazak i koji radosno otvaraju vrata svojega srca za osobni susret s njim.
U spasenjskom „danas” ispunjenom u Isusovu rođenju otkrivamo još jednu važnu značajku Božića kao susreta Boga i čovjeka: utjelovljenje Riječi u čovjekovu srcu. Marija koja je prethodno otvorila svoje srce Božjoj riječi, sada, u spasenjskom „danas” pohranjuje sve te događaje prebirući ih u svome srcu: „I pohite te pronađu Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama. Pošto sve pogledaše, ispripovjediše sve što im bijaše rečeno o tom djetetu. A svi koji su to čuli divili se tome što su im pripovijedali pastiri. Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu.” (Lk 2,16-19). U opisu Marijina stava pred navještajem pastira, Luka upotrebljava grčki glagol symballō koji bismo mogli prevesti „staviti zajedno”. Marija je, dakle, pohranjivala sve te događaje u svome srcu ne na način da je o njima jednostavno razmišljala, nego ih je sve brižno čuvala u svome srcu, tražeći njihov smisao.
Za razliku od čovjeka koji općenito razdvaja stvari i događaje, jer je u mogućnosti vidjeti samo dio a ne sveukupnost stvarnosti, istine i smisla, Luka prikazuje Mariju kao čuvaricu Riječi koja je sposobna gledati stvarnost i istinu u njihovoj cjelovitosti, tj. u mudrosti srca koje nikada ne gubi iz vida Božju nazočnost i istinitost njegove riječi. Iako je riječ o događajima neshvatljivim ljudskome razumu, koje je teško držati zajedno, Marija, uzdajući se u potpunosti u Boga, pohranjuje i čuva u svome srcu Božju riječ, jednako kao i ljudske događaje, omogućujući im zajednički rast i sazrijevanje. Tako Marija, kao istinska učenica, u svjetlu spasenjskoga „danas”, utjelovljujući Riječ u svom životu, shvaća da sve ima smisao i da je sve milost.
Svjetlo novoga života i nade
I ovoga Božića Bog nam iznova dolazi ususret, u našemu „danas”, želeći se utjeloviti u našemu srcu i u našemu životu. No taj je susret moguć samo ako poput Marije otvorimo vrata svojega srca i svojega doma za ulazak Božje riječi. Božji ulazak u Marijin dom, u svakodnevici njezina života, jasno nam govori da je povijest čovjeka sa svim trpljenjima, izdajama, razočaranjima, poteškoćama, nesigurnostima… postala povijest Boga koji je iz ljubavi prema svijetu i čovjeku postao čovjekom u tijelu Djevice Marije. Unatoč strahu, nerazumijevanju, nejasnoćama i neizvjesnostima koje prate svaki čovjekov put vjere i utjelovljenja Riječi, Marija nas uči otvoriti vrata, prihvatiti i poslušati Riječ, te dopustiti da nas milost i ljubav preobraze, ne zaboravljajući pritom da je svako naše „danas” trenutak Božjega spasenjskog dolaska.
U tom susretu Boga i čovjeka potrebno je, dakle, gledati svijet i život pogledom koji spaja i interpretirati događaje u mudrosti srca s povjerenjem u Boga. Poput Marije, slaveći Isusovo rođenje, pohranimo zajedno u svome srcu Božju riječ i ljudske događaje bez obzira na to koliko neshvatljivi i teški bili, dopuštajući im zajednički rast, u dubokoj svijesti kako u Božjem spasenjskom naumu ljubavi sve ima svoj smisao, jer sve je milost.
Osobni susret s Bogom u betlehemskoj štalici našega srca pretočimo u svoj Veliča, u prelijepi hvalospjev Božjoj ljubavi i dobroti, velikodušnosti i dobrohotnosti, svjedočeći ga osobnim zauzimanjem za siromašne, odbačene, marginalizirane… jednom riječju za sve Božje siromahe koje ćemo i ovoga Božića susresti na svojemu životnom putu, posebice one koji će doći i pokucati na vrata našega srca i našega doma tražeći, poput mudraca s Istoka, Novorođenoga kralja. Neka naše srce, ispunjeno radošću Isusova rođenja i rasvijetljeno svjetlom novoga života i nade, bude zvijezda vodilja na mračnom nebu života braće i sestara koji ga iskrena srca traže i koji čeznu za osobnim susretom s Njim kako bi Božić nama i svakom čovjeku doista bio milosni i spasenjski susret ljubavi Boga i čovjeka.
