Mjesto radnje Trg bana Josipa Jelačića, ispred jedne banke, vrijeme radnje ’90 i neke. Čekala sam brata da podigne novce koje su nam roditelji poslali za sljedeći mjesec. U novčaniku ni kuna, studentski standard, zna se. Priđe mi žena, prosjakinja s djetetom u naručju, jedna od mnogih s istom pričom: „Gospođo, gospođo, samo da nešto pitam, samo kunu, djetetu za mlijeko…“, i uporno obilazi oko mene i gura ispruženu ruku.
„Nemam, ženo, nemam,“ kažem i odmičem se od nje.
„Gospođo, što si tak’a, daj mi kunu!“
Iznervirano ponavljam da nemam i mičem se neuspješno. Žena ne odustaje, poteže me, naživciram se i kažem: „Ženo, da me sad za noge uhvatiš i istreseš, ništa ne bi ispalo, lijepo ti kažem – nemam!“
Na to će ona bijesno: „Dabogda ti ne imala, dabogda ti ne vidjela, dabogda ti sreća kukala!“ Okrenem se prema njoj, ljuta i povrijeđena, i kažem: „Znaš što? Dabogda TI ne imala, dabogda TI ne vidjela, dabogda TEBI sreća kukala!!“
Zatečena pogleda u mene, ispsova me i ode govoreći: „A lude žene…“
Kako se sjetih ove priče?
Jutros naiđem na članak s pitanjem o tome jesmo li ikad razmislili zašto prosjakinjama djeca na krilu uvijek spavaju? Autor članka istraživao i navodi da ta djeca najčešće i nisu njihova, da su uglavnom unajmljena (!) za sitne novce i opijena čime god da bi mirovala i da ih ne bi „smetala“ u poslu…!
Ostavljam na stranu ovom prilikom zašto su i na koji način ta nesretna djeca dovedena u tu situaciju i razmišljam o mnoštvu humanitarnih i „humanitarnih“ akcija u današnje vrijeme popraćenih u medijima svih vrsta – tipa „na smrt bolesni“, „izlječivi, ali trebaju vašu donaciju“, „srušeno“, „izgorjelo“, „ugroženo“, „napušteno“, ostavljeno… Ono ljudsko u nama pokreće nas da činimo čuda, pomažemo i spašavamo kad već neće onaj kome je to svrha i zadatak. Ljudi preuzimaju poslove države zauzete nekim „važnijim“ problemima.
Ljudi kriju lica u strahu od slučajnog pogleda susjeda ili poznanika dok sa stotinu puta upotrijebljenom vrećicom i plastičnom posudom u njoj čekaju svoj možda jedini obrok dnevno, a koji će možda još i s nekim kod kuće podijeliti, s nekim tko nije mogao ni doći.
S druge strane, koji je to filter, koji je način da čovjek vidi, zbilja ugleda i bude siguran kome treba stvarno pomoći i kamo odu sredstva dana, uplaćena, donirana u navedenu svrhu? Koje je to mjerilo, skala, koji „aršin“ kojim se isto može izmjeriti, ocijeniti, pa dati, darovati od sebe, dio sebe? Kako uskladiti iskrenu želju, potrebu sa strahom da nas netko iskorištava u najniže svrhe? Tko to ima pravo igrati se osjećajima drugih ljudi na najpodliji način i pri tome biti dobro medijski popraćen? Kako u moru jada i potreba u današnje vrijeme osjetiti pravu? Sve je dorađeno, „fotošopirano“, ciljano… Dobro, ne baš sve… Međutim, imam dojam da oni koji stvarno trebaju, koji stvarno trpe i zaslužuju ostaju u osami svojih tegoba, sakriveni od javnosti, ponosni u svome jadu, maleni prema kontejneru iz kojeg vade boce pod okriljem noći, jer „moćnici“ i tog segmenta ljudskog jada stvaraju monopol i nad tim istim kontejnerima i brane ga svim sredstvima, jednako okrutnim kao i način na koji su stekli premoć…
Sve su duži redovi pred pučkim kuhinjama. Ljudi kriju lica u strahu od slučajnog pogleda susjeda ili poznanika dok sa stotinu puta upotrjebljenom vrećicom i plastičnom posudom u njoj čekaju svoj možda jedini obrok dnevno, a koji će možda još i s nekim kod kuće podijeliti, s nekim tko nije mogao ni doći.
Potječem iz kraja gdje su prosjaci i prosjačenje nekad bili „čestit“ obiteljski zanat, ponos kuće zasnovan na broju „šćapa“ koji iz nje kreću, zanat više zasnovan na inteligenciji ljudi gladnoga kraja i nadmudrivanju sa „konkurencijom“, državnim organima, vješto oslikan i u TV seriji. Ovi današnji prosjaci „bez zanata“, oni s ljutom mukom, kao i oni bez nje, zbijeni su u guste nerazlučive redove ljudske tuge, proizvodi vremena.
Kako onda umiriti sebe, svoje srce i savjest, ljudsku iskonsku potrebu pomaganja bližnjemu, često i mnogo veću i širu od stvarnih mogućnosti? Dati. Svakako dati, ali pokušati pronaći one osamljene, tihe i šutljive, sakrivene u osami, iz sredine ove priče, poznate svakome od nas u susjedstvu, kvartu, obitelji i dati, pružiti, učiniti izravno, pazeći pri tome da ih se ne ponizi, jednostavno ostaviti „ispred vrata“ i otići te biti zahvalan Bogu što dajemo, što pružamo i…, što nismo na njihovom mjestu.
