Početna stranica » Smrt (anti)fašizma?

Smrt (anti)fašizma?

6 min

Nikolaj Berdjajev je u svojoj knjizi Filozofija nejednakosti prije sto godina tvrdio kako su nacije povijesne tvorevine koje su, međutim, ukorijenjene u dubinu ljudske prirode i ljudskoga bića.  Ljudima „apstraktnoga sociološkog poimanja” (komunistima) predbacivao je nesposobnost shvaćanja tajne nacionalnoga bića.

Revolucionarni internacionalizam bio je za njega „dosljedna religija smrti” jer kida vezu s vremenom, uništava sjećanje na prošlost i pretke, ne priznaje nadgrobne spomenike i, uime budućnosti, guta prošlost. Nacionalna svijest i duh nacije za njega su „sila koja štiti istinski život” i ne dopušta da se konkretno čovječanstvo zamijeni apstraktnim svečovještvom, tom tlapnjom humanističkoga pacifizma, liberalnoga kozmopolitizma i slobodnoga zidarstva. Svjestan je Berdjajev i toga kako je nacionalizam naroda Europe njegova vremena u svojim korijenima lažan i kako je nužno potrebno „religijsko ozdravljenje osnova naše nacionalne svijesti”.

Hereza nacionalnoga boga

Ipak, suvremenomu čitatelju moraju neobično djelovati Berdjajevljeve pozitivne izjave o duhu nacije i nacionalnoj svijesti. Neobično najprije zbog toga što je današnji trend gledati negativno na sve što ima veze s nacionalnim kao što to na primjer čini popularni autor Yuval Noah Harari koji dolazi upravo do suprotnih zaključaka o nacionalnoj svijesti od Berdjajeva. Harari smatra pogrješnim smatrati nacije nečim prirodnim, dijelom ljudske prirode i biologije čovjeka. Nacionalizam je za njega relikt iz prošlosti, a njegovo ponovno buđenje u pojedinim zemljama Europe i svijeta smatra nekim oblikom eskapizma pred trima velikim globalnim izazovima: opasnosti od atomarnoga rata, ekološkoga kolapsa i tehnološke disrupcije.

Religije Harari optužuje da Boga stavljaju u službu nacije i tako dijele čovječanstvo u neprijateljske logore te dovodi do toga da se ne možemo ispravno suočiti s ta tri izazova globalnoga svijeta. I istina je da religija koja se preusko veže s nacionalnim izobliči svoje vlastito biće. Papa Pio XI. je 1937. godine u enciklici na njemačkome jeziku Mit brennender Sorge napisao kako „samo površni duhovi mogu podleći krivovjerju nacionalnoga boga”. Danas smo, nažalost, svjedoci kako su u Crkvi u Hrvata postojali i postoje mnogi takvi površni duhovi. Vidimo to iz činjenice povlačenja pučke religije u hrvatskome narodu. Dok je Katolička Crkva igrala glavnu ulogu u očuvanju i jačanju narodnoga opstanka i narodne istovjetnosti u otporu komunističkoj univerzalističkoj ideologiji, crkve su bile itekako posjećene.

U pravu je bio Željko Mardešić kada je tvrdio kako „odmah na početku valja bez ikakvog dvoumljenja ustvrditi kako se u hrvatskom društvu pučka religija gotovo isključivo… iskazivala… kao sredstvo društvene integracije naroda u njegovu nastojanju da sačuva i očuva svoj nacionalni identitet u prilikama prijetnji i grožnji od strane upravo neprijatelja tog identiteta. Tu pučka religija zapravo služi kao posebni govor odbijanja i oporbe postojećem poretku. Posrijedi je neka vrsta uporabe religije u čisto političke svrhe i ciljeve. Kroz nju se sažimlje sve nezadovoljstvo i nepriličnost stanja podređenih slojeva, bilo u klasnom obliku, kao u Latinskoj Americi, bilo u nacionalnom obliku, kao u bivšim komunističkim zemljama. Svugdje gdje je nepravda, religija postaje znakom neprihvaćanja te nepravde. S obzirom da još ne funkcioniraju demokratski mehanizmi iskazivanja volje naroda, jedino se onda na velikim religijskim skupovima pučke masovnosti mogu slobodno izreći  temeljni zahtjevi obespravljena naroda” (Ž. Mardešić, Rascjep u svetome). Iako je legitimno da Crkva bude „znak neprihvaćanja nepravde”, ipak je vrlo opasno ostati pri pogledu na Crkvu samo na tome i potpuno previdjeti božansku dimenziju Crkve te njezinu vrijednost vidjeti samo ondje gdje je ona u službi nacije. Tko Crkvu tako promatra, taj će je napustiti u onome trenutku kada profunkcioniraju demokratski mehanizmi i nacija dođe do svoje samostalnosti.

Trenutak emancipacije nacije tada postaje onim što je sakrament krizme među katolicima danas – svečani trenutak „istupa iz Crkve”. Može se činiti paradoksalnim da je vladavina nacionalnih stranaka u Hrvatskoj „predstavljala za Katoličku Crkvu veću prijetnju nego što je to bio prethodni komunistički režim, ali zagrljaj države je uvijek bio veća opasnost za Crkvu negoli progon od strane države. Kada je prvi postkomunistički režim u Hrvatskoj nudio Crkvi povlastice, činio je to ne iz vjerskog nadahnuća, nego zato što mu je bila potrebna podrška Crkve” (Branimir Anzulović, „Mit o nebeskoj Srbiji”).

Smrt (anti)fašizmu!?

Slogan Smrt fašizmu – sloboda narodu! postao je popularan nakon što ga je partizan Stjepan Filipović, s užetom oko vrata na vješalima, prkosno uzdižući ruke, izrekao 1942. godine u Valjevu. Što je to fašizam?, pita se Erik von Kuehnelt-Leddihn, i naglašava kako je nedopustivo izraz „fašizam” koristiti za njemački nacionalsocijalizam, a još manje za opisivanje konzervativne desnice. Mussolinijevi učitelji bijahu prema njegovoj vlastitoj izjavi Georges Sorel, Charles Pegy, Hubert Lagardelle, Friedrich Nietzsche, ali ne i konzervativni desničar Joseph de Maistre. Zato je nastrani desničar Julius Evola fašizam i promatrao kao ljevičarski pokret koji nema nikakve veze s pravom desnicom.

Pa i Mussolinijev biograf Renzo de Felice naglasio je lijevo usmjerenje fašizma. Poznato je, osim toga, kako se Mussolini u svojim člancima izjasnio protiv konzervativizma. Može se čak reći kako je modernitet u Italiju ušao dolaskom Mussolinija na vlast. Značajan je u tome smislu i jedan povijesni događaj iz 1945. godine kada su komunistički partizani kod mjesta Dongo zarobili Mussolinija. Njemu, osnivaču Talijanske Socijalne Republike, predbacivali su glasno vičući: Zašto si izdao socijalizam?! Prije negoli je postao „Duce” fašizma, Benito je bio „Duce” revolucije. Lenjin i Mussolini, tvrdi Francois Furet, imaju istu političku pozadinu – revolucionarni socijalizam. Prije 1914. godine zastupao je Benito neoblankvističku (Auguste Blanqui) verziju marksizma.

Ono što je na fašizmu stvarno novo nije njegovo mobiliziranje protiv komunizma, već stvaranje revolucionarne desnice. Nije stoga opravdano fašizam promatrati kao negaciju komunizma ili proturevoluciju. Budući da se i sam smatra revolucijom, fašizam se ne može gledati kao neku konzervativnu desnu reakciju na revoluciju. Fašizam je nacionalna revolucija, dok je socijalizam internacionalna. Nakon što je izgubio fascinaciju koju je za sebe crpio iz krize zapadnjačkoga kapitalizma, staljinistički komunizam u antifašizmu pronalazi svoj novi politički okvir. Parazitski uskače u antifašističku oporbu i preuzima je za sebe. Na taj način su komunisti uskočili u ulogu demokratskih junaka protiv diktature. Nova zastava pod kojom se okupljaju komunistički aktivisti je zastava demokratskoga antifašizma. Antifašizam kao novi oblik demokracije omogućava demokratima i komunistima da si pruže ruku suradnje. „Putem antifašizma komunisti su postali demokrati, a da nisu morali odstupiti od svojih uvjerenja”, kaže F. Furet.

Od tada nadalje svaki antikomunizam postaje predstupanj fašizma. Staljinu Hitler služi „ne samo za to da bi sanirao koncept demokratskoga komunizma, već i za to da bi kriminalizirao demokratski antikomunizam” (F. Furet). Tako se događa reintegracija komunizma u demokratski poredak, o čemu su u novije vrijeme vrlo uvjerljivo pisali Ryszard Legutko i Vladimir Palko. Komunistička partija je antifašizam učinila svojim sinonimom. Zato se danas i događa u svjetskoj politici da su demokrati prokomunisti jer su antifašisti. Bivši komunist F. Furet nas uvjerava: „Kako bi antifašizam mogao preživjeti, morao je i ‘fašizam’ preživjeti svoj faktički poraz i propast. Europska javnost u redovitim vremenskim razmacima uvijek nanovo uskrisava utvaru fašizma kako bi ujedinila antifašiste kojima očito manjka konkretnih ciljeva.” Ti novi konkretni ciljevi antifašizma nose danas različita imena: „Black lives matter”, „Me too movement”, „Fridays for future” itd. Svi koji su protiv takvih pokreta ili izražavaju svoje neslaganje i kritiku, automatski su fašisti. Stoga, nije bio u pravu partizan Stjepan Filipović sa svojom parolom: Smrt fašizmu! Umre li, naime, fašizam konačno, što će onda njegov „krvni srodnik” komunizam, tj. antifašizam (po modernoj samodefiniciji komunizma), raditi?