Koju god knjigu iz biblioteke Antibarbarus uzmem u ruke – počevši od Norberta Eliasa (O procesu civilizacije), preko Jacquesa Le Goffa, Fernanda Braudela, Pierrea Chauneua, Jean-Claudea Kaufmanna i istaknutih pjesnika, pisaca, sociologa (Jeana Baudrillarda, Ralfa Dahrendorfa) do Radoslava Katičića (Illyricum mythologicum), Slobodana P. Novaka (Povijest hrvatske književnosti), Nikole Viskovića (Čovjek i stablo) i Žarka Paića (Politika identiteta) – svaka proširuje i produbljuje prostor ljudske slobode i zagovara bezuvjetno poštovanje svakoga čovjeka, cjelokupne prirode, svakoga bića u svemiru (N. Visković) te kulturu kao proces čovjekova usavršavanja sebe i svijeta (Ž. Paić).
Što je Bertija pokretalo na takav predan rad za slobodu čovjeka i čovječanstva? To naprosto ostaje tajna koju mi pokušavamo odgonetnuti. Koju god knjigu je uredio i objavio, mogao je čovjek u razgovoru doznati zašto je ta knjiga važna. Svaku je objavljenu knjigu toliko dobro istražio i doživio da je bilo dostatno samo postaviti pravo pitanje i razgovor bi se tada razvijao strastveno sve do kraja, a to znači do naše izmorenosti. Iz prijateljstva sam ga zvao Židovom, a pod time sam mislio na njegov angažman za slobodu i na njegovu pripadnost tisućama i tisućama Židova (spominjem samo Isusa, Marxa, Einsteina, Freuda, mislioce Frankfurtske škole i Hannu Arendt) koji su, svaki u svom odsječku vremena, zastupali slobodu svakoga čovjeka i cijeloga čovječanstva.
Da se Bertijev angažman za slobodu čovjeka i čovječanstva ostvarivao prvenstveno u njegovoj slobodi mišljenja, svjedoči i sljedeći događaj. Berti je u svojoj biblioteci Antibarbarus 2005. godine objavio knjigu Žarka Paića pod naslovom Politika identiteta: kultura kao nova ideologija. Međunarodni forum Bosna organizirao je predstavljanje te knjige u Sarajevu 26. svibnja 2006. u hotelu Holiday Inn. Na predstavljanju knjige govorili su Nirman Moranjak-Bamburać (pokoj njezinoj dobroj duši!, koja je nekoliko mjeseci nakon toga preminula), Berti, autor knjige Paić i ja. Nakon predstavljanja upriličen je kratki domjenak u hotelskom prostoru. Poslije toga Berti, Žarko i ja smo otišli na večeru u restoran Kula kod sarajevskoga aerodroma. U restoranu smo se zadržali dva-tri sata, a zatim razgovor nastavili u razgovornici Franjevačke teologije u Sarajevu do tri sata poslije ponoći. U tom su razgovoru stalno na tapetu bila bitna pitanja ljudskoga postojanja na zemlji; pitanje života i smrti te pitanje smisla našega postojanja. Berti i Paić su vrlo načitani i vrhunski obrazovani ljudi i teško je naći autora kojega oni ne poznaju. Obojica su svjesni da se smisao obrazovanja sastoji u tome da nas vodi u samostalno i slobodno mišljenje, što su te večeri i pokazivali na zadivljujući način. Razgovarati o bitnim pitanjima kao o svojim duboko osobnim pitanjima toliko predano kao Berti i Žarko, zaista je doživljaj koji potvrđuje da istinska sloboda misli vodi u darežljivost i velikodušnost – u slobodu od tuđega i od vlastitoga egoizma te da je sloboda nedjeljiva: ili smo svi slobodni ili nitko nije slobodan. Sjetili smo se i Nikole Šopa koji je rekao otprilike ovako: koliko slobode oduzmeš drugome, toliko je oduzmeš i samome sebi, i to u istom trenutku.
Iz te svoje slobode misli i govora, koja izvire iz slobode njegove savjesti, Berti je pristupao svakoj knjizi u svojoj biblioteci kao posebnom i neponovljivom biću. Poštovao je dostojanstvo svake knjige, što se očitovalo u njegovoj brizi za izgled knjige i njezinih slova te izbjegavanje bilo kakve pogreške u tekstu (o čemu svjedoči njegova biblioteka Titivillus), osobito dostojanstvo misli sadržanih u knjizi jer nas samo slobodne misli oslobađaju.
Kada se povela riječ o slobodi, Berti nije priznavao neutralnost. Kako biti neutralan (ravnodušan) prema slobodi ljudskoga bića? Biti ravnodušan prema slobodi, koja je bit ljudskoga bića, za Bertija je značilo gaziti ljudsku slobodu i zagovarati tlačenje čovjeka. Sve što činimo na zemlji uvećava ili umanjuje slobodu. Trećega rješenja u tome nema (tertium non datur). Ravnodušnost prema slobodi vodi u razaranje tuđe i vlastite slobode. Osjećaj za slobodu i dostojanstvo drugoga čovjeka Berti je osobito posvjedočio primanjem izbjeglica u svoj stan za vrijeme posljednjega rata u Bosni i Hercegovini. Kod njega je, dakle, sloboda prelazila u darežljivost i velikodušnost, što sam osobno doživio u svakom susretu s njime. Znao je koliko volim knjige pa mi ih je nesebično poklanjao. U Zagrebu mi nije dao platiti ni knjigu ni piće u gostionici.
Blagdan slobode
Iz Bertijeve slobode misli izvirala je njegova sloboda govora koju je prakticirao na svakome mjestu. Ja sam prevodio neke autore na naš jezik i pisao o njima studije, a on mi te spomenute večeri (naše posljednje zajedničke večeri) reče: „Napiši mi jednu svoju knjigu!” Time je želio reći da napišem knjigu na svoj način, u kojoj ću pisati ja kao ja, u kojoj ću potpuno stajati iza svojih misli. Znao je Berti da je u pravom smislu slobodan samo onaj čovjek koji može kazati svoju vlastitu riječ. Iz slobode misli proizlazi sloboda riječi i te se dvije slobode uzajamno pretpostavljaju i uključuju, razvijaju i ostvaruju.
Tijekom razgovora spomenute večeri složili smo se, premda je ta misao na stanovit način prisutna i kod Karla Marxa, da su tlačitelji jednako neslobodni – jednako otuđeni od vlastite biti – kao i potlačeni. Zbog toga je potrebno oslobođenje i potlačenih i tlačitelja. U nas je na Balkanu uobičajeno biti „slobodan” na tuđi račun, ali to se ne može nazivati slobodom, nego njezinim ukidanjem. Tako smo u razgovoru došli do pojma ideologije (o kojoj je Žarko izvrsno pisao), o pretvaranju cijele kulture – uključujući i religiju – u ideologiju, i to ne samo kod nas, nego i diljem svijeta. Posljednje pitanje u razgovoru bilo je pitanje smrti. Znakovito je da su nekoliko mjeseci nakon te večeri Nirman i Berti preminuli. Očekujući vlastitu smrt, Žarko je zaželio da mu dođem na sprovod, a ja sam mu odgovorio da je on mlađi od mene pa neka on dođe na moj sprovod.
Razgovori s Bertijem bili su blagdani slobode na kojima čovjek izgubi osjećaj za prostor i vrijeme. Prolazili su sati i sati, a da mi to nismo zamjećivali. Ti doživljaji slobode misli, ti poetski trenuci davali su nam snage za ostvarivanje slobode u proznom (svakidašnjem) životu.
Post scriptum
Ostao sam ljut na Bertija jer je najprije „dopustio” da ga duboko zavolim kao prijatelja, a onda je jednostavno otišao. Racionalno gledano, to što tvrdim smiješno je i za mene, ali ja naprosto tako osjećam. Ljubav se ne može racionalizirati, tj. ne može se svesti na racionalno mišljenje.
