Ako se želite s kime naći u samome središtu njemačkoga grada Münchena, najjednostavnije je dogovoriti susret na poznatome Marienplatzu u centru grada. To je glavni i najljepši trg bavarske prijestolnice. Vrlo vjerojatno se rijetko zapitamo kako je koje mjesto dobilo svoje ime. Kao katolik i Hrvat koji već mnogo godina živi u Bavarskoj i zanima se za povijest i katoličku vjeru, postavio sam si upravo to pitanje o poznatome Marienplatzu. Nije tajna kako je Bavarska bila i donekle ostala katolička zemlja. Znamo to iz povijesti i iz običaja do kojih mnogi Bavarci i dandanas brižno drže. Šetajući i nekakvom naizgled nebitnom stazom, može se svako malo pored ceste naići na krasne križeve, kipove Djevice Marije i svetaca ili na kapelice o kojima se još uvijek netko brine.
Ali, vratimo se iz provincije u grad. U München. Poznato je kako se bavarski knez Maximillian za vrijeme Tridesetogodišnjega rata zavjetovao Blaženoj Djevici Mariji da će učiniti pobožno djelo ako Šveđani, koji su od 1632. godine sve dublje prodirali i razarali bavarski teritorij, ne osvoje i ne unište barem gradove Landshut i München. Budući da su ta dva grada doista ostala pošteđena, Maximilian je dao sagraditi Marijin stup (Mariensäule) u centru Münchena i službeno posvetitio čitavu zemlju Mariji koju se otada naziva Zaštitnicom Bavarske (Patrona Bavariae). Tako je dakle već spomenuti Trg, nad kojim Marija budno bdije, dobio svoje ime.
Velik znak na nebu
Posveta Mariji u katoličkoj je tradiciji već dugo praksa. Tako je mađarski kralj sv. Stjepan imenovao Mariju kraljicom Mađarske (Regina Hungariae), Portugal se još u 12. stoljeću nazivao Marijiniom, a u 17. stoljeću mnoge su druge europske zemlje poput Francuske, Austrije i Poljske bile posvećene Mariji. Velika pobjeda nad Turcima u bitci kod Lepanta 1571. godine pripisuje se Mariji od Pobjede (Maria de Victoria), koja je kasnije postala Gospa od Ružarja. U teškim povijesnim trenucima ona je bila zagovornica i zaštitnica mnogih zemalja, a to i mi jako dobro znamo iz vlastite povijesti.
Te misli o posveti Mariji dovode me do jednoga drugoga događaja kojega se spominjemo ove godine, povodom njegove stote obljetnice. Riječ je o ukazanju Blažene Djevice Marije u Fatimi, 13. svibnja 1917. godine. Osim ovogodišnje jubilarne obljetnice ukazanja, zaintrigirali su me i neki drugi zanimljivi događaji toga nadnevka. Naime, upravo 13. svibnja 1917. godine u Bavarskoj se prvi put slavio od tadašnjega Pape službeno odobreni blagdan Zaštitnice Bavarske (Patrona Bavariae). Također, mons. Eugenio Pacelli, koji je za apostolskog nuncija u Njemačkoj imenovan 20. travnja 1917. godine, a kasnije postao papa Pio XII., toga 13. svibnja 1917. godine pomazan je za biskupa. Upravo u tome trenutku u Fatimi se objavljuje Blažena Djevica Marija malenim pastirima. Zaista zanimljiv splet slučajnosti, ako one uopće postoje! Možda bi katolik to smio nazvati nekom vrstom Providnosti.
U Fatimi se Marija objavljuje djeci i traži da se Gospodinu prikazuju žrtve kao zadovoljština za mnoge grijehe kojima se Boga vrijeđa, da se čini zadovoljština za psovke Bezgrešnomu Srcu Marijinu, da se moli krunica sa zazivom: O, moj Isuse… Gospa zahtijeva i da se ljudi obrate kako se ne bio dogodio novi, još strašniji rat. Ali i u Fatimi je, pored potrebe zadovoljštine za grijehe ljudi, središnja poruka ipak posveta. Ona govori:
Kad jedne noći ugledate nepoznatu svjetlost, znajte da je to veliki znak koji vam Bog šalje, da će kazniti svijet zbog njegovih zločina ratovima, glađu i progonstvima Crkve i Svetoga Oca. Kako bi se spriječio rat, dolazim ja da tražim posvetu Rusije mome Bezgrešnomu Srcu i pričest prvih subota kao nakanu. Ako poslušate moje zahtjeve, Rusija će se obratiti i bit će mir. Ako ne, proširit će se zablude širom svijeta, izazivat će ratove i progonstva Crkve. Dobri će biti mučeni, Sveti Otac će mnogo trpjeti. Mnogi će narodi biti uništeni… Na kraju, moje će Bezgrešno Srce trijumfirati. Sveti će Otac posvetiti Rusiju, koja će se obratiti, i mir će neko vrijeme vladati na svijetu.
Oko ovih riječi su se vodile i do danas se vode velike rasprave. Je li to Blažena Djevica zaista rekla? Što je mislila pod posvetom? Što se krije iza Treće fatimske tajne? Je li se ovo proročanstvo ispunilo ili se odnosi na budućnost? Bitno je najprije znati kako su spisi o Fatimi zapravo sjećanja vidjelice Lucije. Pisani su od 1935. do 1942. godine. Treba reći kako ona isprva nije imala potrebu u javnosti mnogo govoriti o samim ukazanjima pa ni u najužemu krugu nije mnogo govorila o tome. Takav je bio dogovor dječice jer se radilo o tajnama i vrijeme još nije bilo došlo za objavu.
Dvije različite Fatime?
Ubrzo nakon smrti Jacinte i Francisca Lucia odlazi u samostan i tako se sklanja od mnoštva znatiželjnika, ali i onih koji su je grdili i ismijavali. Možda uopće ne bi ni zapisala događaje da nije bilo poticaja njezina biskupa i samoga Pape. Čak i tada joj je teško padalo sve objaviti, što je lako vidljivo iz spisa. No, upravo iz razloga postpovijesnoga pisanja, isusovac Edouard Dhanis 1945. godine postavlja pitanje može li se vidjelicu Luciju smatrati vjerodostojnim povijesnim svjedokom.
Njegova teza glasi kako postoje dvije različite povijesti Fatime. Prva je ona prava, stara povijest kad se Marija ukazala i tražila molitvu i pokoru, dok je druga nastala iz Lucijina pera, od 1935. godine nadalje. U tu novu povijest on između ostaloga ubraja ukazanje anđela malenim pastirima 1916. godine, viziju pakla i posvetu Rusije Bezgrešnomu Srcu Marijinu. Dhanis pripisuje te prikaze „duševno-mističnomu”“ stanju Lucije i time pokušava umanjiti njihovu vjerodostojnost i obvezivost.
Njegovu tezu ubrzo mnogi teolozi preuzimaju kao gotovu činjenicu. Tako Karl Rahner u svojoj knjizi Vizije i proročanstva postavlja pitanje o smislu objavljivanja tajni jednoj osobi, kao i o njihovu čuvanju do ispunjenja. Slično kao Dhanis i Rahner prihvaća jedan dio Fatime, dok proročki aspekt Fatimske poruke u potpunosti negira. Kao dokaz služi se mnogim proročanstvima blaženika i svetaca iz prijašnjih vremena koja se navodno nisu ispunila.
Veliki kritičar Dhanisa i njemu sličnih bio je jedan drugi isusovac – Luís Gonzaga da Fonseca. On je bio žestoki zagovornik autentičnosti Fatimske poruke kako je Lucija zapisala. Izdao je poznatu knjigu Marija govori svijetu i slovio je za jednoga od najvećih poznavatelja događaja u Fatimi. Sve u svemu, gotovo svi teolozi se slažu kako se Marija 1917. godine ukazivala djeci. Također, ni Dhanis ni Rahner nisu mogli tvrditi da se 13. listopada 1917. godine nije dogodilo čudo Sunca jer mu je nazočilo više desetaka tisuća svjedoka. Nerijetki su odmah nakon toga i čudesno ozdravili što ni modernistički nastrojeni teolozi nisu mogli opovrgnuti. Ujesen 1950. godine papa Pio XII. doživio je nekoliko puta osobno čudo Sunca u Vatikanu. Već 31. listopada 1942. godine on je posvetio svijet Bezgrešnomu Srcu Marijinu. Za Fatimu je govorio: Fatimska poruka je najveći Božji zahvat po Mariji u povijesti Crkve i čovječanstva od smrti apostola. Zbog tzv. čuda Sunca Fatimsku Gospu se ubrzo identificiralo sa tekstom iz Ivanova Otkrivenja, gdje on govori o ženi zaodjenutoj suncem.
Posveta Bezgrešnomu Srcu Marijinu
Ovdje se ponovno vraćam na temu posvete. Marija je obećala ponovno doći i zatražiti posvetu Rusije. To se i dogodilo 13. lipnja 1929. godine kada je prilikom objave Luciji u španjolskom gradu Tuyju tražila da Sveti Otac u zajedništvu sa svim biskupima svijeta posveti Rusiju Bezgrešnomu Srcu Marijinu. Posveta Rusije pape Pija XII. 1942. godine po mnogima je bila nevaljana, jer se tražila zasebna i eksplicitna posveta. Istima nije ni njegova posveta Rusije od 7. srpnja 1952. godine valjana, jer nisu u njoj sudjelovali biskupi.
Nakon atentata na papu Ivana Pavla II., na dan ukazanja u Fatimi, 13. svibnja 1981. godine, pitanje posvete Rusije je ponovo oživjelo. Istoga nadnevka 1982. godine Papa odlazi u Fatimu i zahvaljuje Gospi za čudotvornu zaštitu. U posveti od 25. ožujka 1984. godine papa Ivan Pavao II., slično kao i Pio XII., ne spominje izravno Rusiju, već posvećuje cijeli svijet Bezgrešnomu Srcu Marijinu. Na kraju samo dodaje: Prosvijetli pogotovo one narode za koje Ti puna pouzdanja očekuješ našu posvetu. Kasnije se doznalo kako je Papa u početku htio spomenuti Rusiju, ali nakon savjetovanja sa svojim suradnicima ipak je odustao, vjerojatno kako bi izbjegao veće nesuglasice s Pravoslavnom Crkvom i Sovjetima.
Iako je u početku Lucija tvrdila kako posveta i dalje nije valjana, kasnije ju je prihvatila kao zadovoljavajuću. Vremena su se ubrzo promijenila, Berlinski zid je pao, a komunizam je u Europi naizgled brojio posljednje dane. Pod zabludama Rusije se najviše mislilo na marksističku ideologiju koja je podrazumijevala između ostaloga ateizam, razne oblike destrukcije obitelji ili rodnu ideologiju. Danas vidimo kako su plodovi te ideologije ponajviše pustili svoje korijene na Zapadu. Podjednako smo bili svjedoci masovnoga prelaska marksista u redove liberalnih demokrata koji danas u ime slobode provode gotovo istu ideologiju samo pod drugom kapom. Nije stoga zabranjeno postaviti pitanje jesu li te zablude Rusije doista nestale s padom komunizma ili one i dalje žive pod okriljem liberalnoga Zapada.
Fatimske tajne
Kada su Jacinta i Francisco 13. svibnja 2000. godine proglašeni blaženima, najavljeno je i objavljivanje posljednje Fatimske tajne (ili posljednjega – trećega – dijela Fatimske tajne) koju je Lucija poslala Vatikanu još za vrijeme Drugoga svjetskog rata. U njoj se opisuje vizija Pape kojega na jednome brijegu ubijaju vojnici. Prilikom objave teksta kardinal Angelo Sodano izjavljuje kako izgleda da događaji opisani u Trećoj fatimskoj tajni pripadaju prošlosti. Atentatom na Papu i padom komunizma bi proročki karakter Fatime trebao biti ispunjen i iscrpljen.
Mnogi međutim nisu bili zadovoljni tumačenjem kako se proročanstvo Fatime u potpunosti ispunilo. Tvrdnju da je proročki karakter Fatimskih tajni stvar prošlosti i potpuno iscrpljen osporio je i Joseph Ratzinger, kasnije kao papa Benedikt XVI., izjavom u Fatimi 2010. godine: Tko misli kako je proročanska zadaća Fatime dovršena, vara se.
Posljednja vremena?
Istaknuo bih još jedan eventualni aspekt Fatime, eshatološki. Pozvani smo bdjeti i prepoznavati znakove vremena budući da ne znamo ni dana ni časa. Ako pogledamo oko sebe, vidimo kako je kršćanska vjera danas još ugroženija negoli u vrijeme svjetskoga komunizma. Tematika posljednjih vremena sastavni je dio kršćanske tradicije. Stoga nikako nije naodmet približiti se i iz toga kuta porukama Fatime. Zanimljive misli o tome donosi sv. Ljudevit Montfortski koji kaže kako je Marija prethodila prvomu Isusovu dolasku i kako će tako prethoditi u slavi i njegovu drugomu dolasku.
Bivši regensburški biskup Rudolf Graber u jednoj je propovijedi postavio kritičko pitanje nije li se taj Marijin dolazak već dogodio, pogotovo ako se uzmu u obzir poruke iz Lurda, Fatime i ostalih Marijinih svetišta. Pokušajmo se stoga u ovome Gospinu mjesecu svibnju, u kojemu se obilježava jubilarna 100. obljetnica ukazanja u Fatimi, posvetiti kroz molitvu i krunice i ne gubiti nadu i uzdanje, jer Fatima nam poručuje da možemo biti sigurni kako civilizacija ljubavi i života ipak može pobijediti civilizaciju smrti i kulturu mržnje, ako doista surađujemo s Bogom.
Nikola Pavičić ovako opisuje civilizaciju ljubavi: Civilizacija ljubavi znači širok pojam i zahtjevan program. Obuhvaća sve što je na nebu i na zemlji: i čovjeka, i društvo, i strukture, i vjeru, i tijelo, i duh, i životinjski i biljni svijet. Grijeh protiv ljubavi je najveći grijeh; dapače, svaki je grijeh ubijanje ljubavi, i svi smo se ogriješili o ljubav. Najveća je čovjekova tragedija povezana s ljubavlju, tj. kad on izabere krivi predmet svoje ljubavi. Ne pita se da li ljubimo ili ne ljubimo, jer svi ljubimo, nego se pita što ljubimo. Ljubav je dar koji roditelji traže od djece, muž od žene, susjed od susjeda, država od podanika, itd. Počnimo dakle od ljubavi i s ljubavlju, prvenstveno od one ljubavi koja je sišla s neba; koja je jedina istinita, i od koje je čovječanstvo počelo prije 2000 godina, i za kojom uvijek plače kad je izgubi.
Kada u Fatimi Marija obećava da će na kraju njezino Bezgrešno Srce trijumfirati, što nam drugo hoće time reći nego da će civilizacija ljubavi i života upravo po Mariji pobijediti? Sveti Augustin je rekao kako je Marija prije začela srcem, a tek onda tijelom. Najprije je u srcu pristala, a onda se dogodilo u tijelu utjelovljenje. Ako je tvoje srce, biblijski govoreći, neobrezano, kameno, tvrdo, onda se barem posveti Bezgrješnome Srcu Marijinu – pa će ono trijumfirati.
