Sveti Antun Nguyễn Hữu Quỳnh (1768.-1840.) – Bio je vojnik, muž, otac, liječnik, filantrop, kateheta i mučenik. Tijekom svoje liječničke karijere besplatno je liječio siromašne, a njegova velikodušnost je osobito bila vidljiva u njezi bolesnih tijekom epidemije kolere i plaćanja potrebnih lijekova. Sve to potaknulo je tadašnjega biskupa da ga imenuje katehetom i voditeljem vjerskoga života u vrijeme odsustva svećenika. Ovaj, svetac uhićen u 72-oj godini svoga života, nastavio se baviti medicinom i u zatvoru, propisivao je lijekove, liječio progonjene službenike i ostale zatvorenike. U trenutku kada su ga odlučili pogubiti, zahvalio je Bogu na daru mučeništva.
Sveta Marija Bertilla Boscardin ( 1888-1922 ) – Ovo je svetica koja nije uživala osobiti ugled. Ismijavali su je članovi njezine obitelji, kolege iz razreda pa čak i njezin župnik. Sve to zbog njezine vjere u dobro. Međutim, njezini nadređeni otkrili su kako je ona, iako nepismena, bila sjajna medicinska sestra. Djeca koja su inače bila gotovo divlja od straha, pred njom bi se smirila. Bila je hrabra i ljubazna, svima dostupna kada je trebalo pružiti pomoć. Kada su zračni napadi tijekom Prvoga svjetskoga rata prijetili ovoj bolnici, Marija je inzistirala da ostane s pacijentima koji se ne mogu kretati i koji su primorani ostati u bolnici. Četiri mjeseca nakon toga imenovana je nadzornicom svoga odjela u bolnici. Unatoč osudama i ljubomori drugih liječnika i medicinskih sestara, ona je revno služila i obavljala svoj poziv sve dok nije u 34-oj godini umrla od raka.
Bl. Liduina Meneguzzi (1901-1941) – Bila je salezijanska medicinska sestra u etiopskoj bolnici. Od trenutka kada je preuzela ovu dužnost, ljudi svih rasa i religija su je voljeli. Kada su započela bombardiranja tijekom Drugoga svjetskoga rata, njezino je ime bilo na usnama svih pacijenata. Tijekom jednoga od najgorih bombardiranja, kada se cijelo medicinsko osoblje razbježalo i skrilo, Meneguzzi je nosila ranjene u sklonište, krstila umiruću djecu i pomagala umirućim kršćanima. Iako je preživjela bombardiranja, bl. Liduina umrla je od posljedica raka daleko ranije nego je rat završio.
Bl. Artemide Zatti (1880-1951) – Bio je talijanski farmaceut i liječnik. Iako nije imao diplomu, uspješno je vodio ljekarnu i uspio otvoriti bolnicu u kojoj je počeo njegovati pacijente. Bolnicu je u potpunosti uredio i opremio najsuvremenijom opremom svoga vremena, a vozeći se biciklom po gradu, tražio je donacije. Na kraju je Artemide stekao diplomu farmaceuta, a svakoga je dana ustajao u 4:30 sati ujutro kako bi proveo vrijeme u molitvi, vozio se biciklom kako bi posjetio bolesne, a jednako je tako svima bio uvijek dostupan, pa i onima koji su ga zvali u kasne noćne sate. Dok je vodio bolnicu, cijelo je vrijeme bio i njezin glavni administrator.
Sluga Božji Takashi Nagai (1908-1951) – Služio je kao kirurg u kinesko-japanskom ratu što ga je naučilo snalaženju i efikasnosti u poslu usred kaosa. Nakon rata završio je medicinsku obuku i postao radiolog. Tijekom zračnih napada na Nagasaki poslali su ga da liječi ranjene. Nagai je 9. kolovoza 1945. godine, nakon udara atomske bombe izjurio na ulice i danima služio tisućama teško ranjenih ljudi, još uvijek ne znajući da je njegova supruga u jeku svih tih zbivanja ubijena. Sam Nagai je na kraju preminuo od posljedica trovanja zračenjem.
Bl. Maria Troncatti (1883.-1969.) – Bila je časna sestra koja je tijekom Prvoga svjetskoga rata djelovala kao medicinska sestra u Italiji svakodnevno se brinući za ranjene vojnike. Nedugo zatim poslana je u Ekvador gdje ju je odmah pri dolasku dočekala teška operacija jedne žene. I ovdje, gdje su životni uvjeti iznimno teški, ova časna i medicinska sestra pokazala se iznimno uspješnom, te je, nakon što je zadobila povjerenje ljudi, sljedećih 45 godina evangelizirala ovim područjem pružajući medicinsku skrb i obučavajući medicinske sestre.
Giuseppe Ambrosoli (1923. – 1987.) – Bio je talijanski svećenik koji je kao misionar poslan u Ugandu. Tamo je započeo izgradnju bolnice nakon što je vlastitim rukama iskopao njezine temelje, a nakon toga je osobno nadzirao sve daljnje radove na njoj. Osim toga izgradio je i školu za primalje, a u Europu je često dolazio radi dodatne obuke, usavršavanja i prikupljanja potrebnih sredstava. Njegov rad u Ugandi uskoro je zadesio veliki nedostatak sredstava, ali i nedostatak krvi za liječenje bolesnih. Sam Ambrosolo darovao je krv kad god je bio u mogućnosti, a njegova je izdržljivost bila zapanjujuća jer je radio do iznemoglosti. Umro je u 63-oj godini života, a blaženim bi trebao biti proglašen u studenom ove godine.
