Katarina Jagelović, iz poljske kraljevske kuće, bila je žena finskoga vojvode Ivana Vaze. Švedski kralj Erih uhvatio je njezina muža, osudio ga kao veleizdajnika i bacio u tamnicu.
Jednoga dana pojavi se Katarina pred kraljem Erihom:
– Veličanstvo, ja sam došla moliti za milost da mi dopustite da sa svojim mužem živim u Vašoj tamnici.
– Znate li da Vaš muž nikada više neće ugledati svjetlo dana? – pitao je iznenađeni kralj.
– Znam, veličanstvo.
– Znate li da on više nije vojvoda, nego veleizdajnik?
– Znam, veličanstvo, ali on je i kao veleizdajnik moj muž!
– Nakon njegove izdaje Vas više ne veže obećanje. Vi ste sad slobodni!
– Nisam slobodna, veličanstvo!
Katarina skine svoj vjenčani prsten s ruke i pruži ga kralju: – Čitajte!
Kralj pročita. Natpis s nutarnje strane prstena glasio je latinski: Mors sola – to jest: samo smrt. Dopustio joj je. Ona je sa svojim mužem ostala u tamnici 17 godina. Tada je kralj Erih umro, a njezin muž skupa s njom pušten je na slobodu.
Ona je shvatila Kristovu riječ: „Što je Bog sastavio, čovjek neka ne rastavlja.“ Zajednica života ne znači zajednicu lijepoga života, nego zajednicu u boli i radosti, u zdravlju i bolesti, i sreći i nesreći… Samo smrt!
