„Kako li samo jadan mora biti unutarnji život čovjeka bez evanđelja! A danas ljudi poduzimaju sve da unište našu jedinu utjehu”, ističe John Henry Newman u svome djelu Misli o kršćanskoj vjeri. Danas je pojedinac „nezadovoljan stvarima takvima kakve jesu, u žudnji za promjenom promjene radi, kao da promjena sama po sebi mora biti olakšanjem” upozorava ovaj iznimni autor, najglasovitiji obraćenik 19. stoljeća (1801. – 1890.), koji je još nazivan i „Augustinom modernoga svijeta”.
U stalnom traganju za nečim novim, čovjek zaboravlja živjeti kvalitetno u vremenu koje mu je darovano. Pokušava iznaći neke nove putove i načine ne bi li ispunio unutarnji nemir. U vrijeme Božića najbolje se osjeća to lutanje i rastrzanost. Neznanje o blagdanu koji je pred nama tjera ga da čovjeka postavi unutar svih zbivanja i nastavi putom svakojakih ispraznosti. Sveprisutno šarenilo, svjetlila i buka, čine da odluta od korijena i da se preda izazovima koji ga tek tren ispune, ali ubrzo opet nastavi mahnito posrtati pod navalom raznih podražaja. Nikako da pronađe mir i da se skrasi u duši, nesvjestan svoje vrijednosti u očima Onoga koji ga je stvorio. „…Poznato je da vanjski svijet čovjeku nije dovoljan i on traži neko utočište, prisnije, skrivenije, čistije, mirnije i postojanije”, ističe Newman. Koliko sve što činimo, vidimo ili stvaramo u predbožićno vrijeme povezujemo s Istinom koja je došla na ovaj svijet pokazuju izvanjski elementi koji nesmiljeno pohode svako mjesto, svaki dom. Zaboravimo se tijekom blagdanskih druženja pa se omakne i kakva psovka, pođu priče o politici, čuju se i grube riječi, a djeca gledaju i čude se. Na vjeronauku su im govorili o dolasku Isusa kao maloga djeteta, o miru koji on donosi, o anđelima, pastirima, a ovdje vide odrasle kako posrću, pjene se i prijete. Često bude i naglih napuštanja zajedničkoga objeda i odbijanja pomirenja i ponovnoga druženja. Zaboravlja se ona Pavlova „ili jeli, ili pili, ili drugo što činili, sve na slavu Božju činite” (1 Kor 10,31). Marija Montessori kazuje da je dijete s vjerskoga gledišta najmoćnije biće na zemlji. „Bez sumnje postoji komunikacija između njega i Stvoritelja, on je njegovo najočitije djelo. Možemo reći da je najreligioznije biće u ljudskom svijetu dijete.”
Iznevjerena očekivanja
Podrazumijevamo vjerske blagdane i sve ono što ih okružuje. Ne mislimo da bismo trebali porazmisliti o svome životu i načinu odnosa prema drugima, etičnosti nekih postupaka, odgovornosti za svoje ponašanje i potrebe ispravljanja nepravdi. „Prirodna je religioznost samo pokazatelj da je nešto započelo, nju je potrebno dopunjavati… Ona se temelji na osjećaju grijeha; ona prepoznaje bolest i u potrazi je za lijekom, ali ga nije u stanju pronaći”, kazuje Newman. Mi često od materijalnih stvari, posla ili drugih ljudi očekujemo da nam daju ono što ne mogu, čemu nisu dorasli ili nisu vični, te se onda silno razočaravamo i nastojimo stvarati nova prijateljstva i odnose koji će slično završiti. „Očekivati od bilo koga ili čega nešto što samo Bog može dati, u biblijskoj predaji ima točno određen naziv: idolopoklonstvo”, upozorava Jacques Philippe u knjizi 9 dana za radost u molitvi. Ljudi se često klanjaju poslu, karijeri, uspjehu, bogatstvu, slavi, drugim ljudima, raznim užicima ili brendovima, naivno očekujući zadovoljstvo i spokoj. Na kraju dana, opet praznina zjapi i tjera na ponovna lutanja i potragu za nedostižnim. „Idolopoklonstvo nam uvijek oduzima dio naše slobode. Idoli nas uvijek razočaraju. Bog nas nikada ne će razočarati”, ponavlja Philippe.
Božić je prilika da iz skrivenih kutaka svojega života izvučemo sjećanja na djetinjstvo, na ljubav, toplinu i draga lica. Biti ponovno dijete čin je hrabrosti i dobre volje, jer kako Montessori ističe: „Dijete je obdareno neslućenim sposobnostima i inteligencijom. Njegovo je srce osjetljivo na pravednost, pa se za njega kaže, kao što je rekao Emerson, da je Mesija koji se uvijek vraća među pale ljude kako bi ih odveo u kraljevstvo nebesko.” Opustiti se u krugu najbližih i zadovoljno sklopiti knjigu koja podsjeća na vlastiti život, vlastite propuste, ali i postignuća, upravo je hrabrost i često nedostižnost današnjega vremena. Newman kazuje da „…živjeti ovozemaljski život znači mijenjati se, a biti savršen znači da si se već puno puta promijenio”. Stalna prisutnost Božića u srcu pojedinca čini ga boljom osobom, oplemenjuje sve što radi i donosi stostruke plodove. Iako se nekad ne osjećamo prihvaćeno, pogotovo kad čitamo o progonjenim kršćanima po svijetu, sjetimo se sv. Augustina koji veli da Onaj koji me stvorio zna i što će sa mnom. „…Progonjenost je, značajka Crkve, možda najstarija od sviju”, podsjeća Newman.
Kristova prisutnost
Vrijeme u kojemu živimo je izazovno, ponekad i prijeteće, ali mi imamo zaštitu i nadu. Ne trebamo se bojati, nego nastaviti putom kojim smo vođeni i na kojemu katkad posrnemo i padnemo. Hrabro ustati naš je zadatak jer nas čeka netko tko je za nas podnio muku Križa i koji se nije libio ljubiti nas i u najvećim kušnjama i izazovima boli ili gubitka. Newman nas hrabri: „Osjećajmo… sa sigurnošću… to da se, koliko god bili veliki nemiri ovog sadašnjeg vijeka i premda oni koji ne vjeruju traže i ne nalaze, još uvijek Ilijin Gospod Bog objavljuje malenima i poniznima, smjernima u umu i čistima u srcu. Kristova prisutnost još je uvijek među nama, unatoč našim brojnim grijesima i grijesima našega naroda.” Nada je u malenome Djetetu koje nam svake godine razgaljuje srca i nameće zajedništvo i kad mi to ne bismo htjeli. Unosi red u naš život i dovodi nas jedne k drugima. Mi ne možemo reći ne tom malom biću koje je snažnije od svih ratova i svih (ne)sloboda i nemira koji se oko njega okreću. „Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena”, Iv 3,19-22.
I ovoga Božića, kao i svih dosad, osjetit ćemo toplinu prisutnosti djeteta Isusa koje zaiskri poput zvijezde ili odbljeska mjesečeva svjetla u studenoj noći. U bjelini smrznutoga snijega, kad se i dah ledi, odsjaj bliskoga svjetla topi usamljena srca i ona se odijevaju u zajedništvo s drugima, barem tada i barem u toj noći, koja je tiha i sveta. Ne može čovjek biti sam u blagoslovu Božića, jer sve oko njega pršti od nebeskoga slavlja i prisutnosti Onoga koji nam se daruje u malenosti i siromaštvu, ali i velikom bogatstvu ljubavi. „Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu”, Iv 3,17. Maleno Dijete koje doziva čovječanstvo u svoje okrilje i dijeli s njim svoje slamnate jaslice, razgaljuje umorne duše. I ako stignu mudraci ovoga svijeta i ponizno se poklone, Ono će raširiti ruke i prigrliti svijet pozivajući na obraćenje i ljubav, da nitko ne propadne i ne žeđa više. Neka nam ovaj Božić donese puno svjetla i mudrosti srca da mognemo u slavi djeteta Božjega mirno usnuti svoj nedosanjani san. Jer: „Zašto nam je Bog darovao Riječ? Jer smo tolike neznalice!”, pojašnjava Newman.
