Početna stranica » Rok trajanja

Rok trajanja

135 pregleda

Naš životi su dva rukavca iste rijeke. Teku jedno vrijeme usporedo, podržavajući se bez riječi, odmjeravajući se ispod oka. Zatim se spoje u snagu kojoj je sve moguće. Nakon nekog vremena se opet razdvoje, nastave teći svaki za sebe skrećući pogled. Da se više nikad ne spoje…Ili ipak….

Vlastitom željom ili potrebom ljudi se rješavaju, odriču osobnih predmeta. Mogu, tj. moraju bez njih – preseljenje, zamjena novim, veliko pospremanje. Danas, uglavnom i sve češ­će iz egzistencijalnih razloga.

Pravu, živu, sliku grada, društva i trenutka u kojem živimo, dobijemo odlaskom na lokalnu improviziranu tržnicu za prodaju rabljenih predmeta – “buvljak”.

Kupci koji tamo dolaze? Mladi ljudi, sa svojim viđenjem temeljnih vrijednosti i željom za različitom pojavnosti, koji traže drukčije, osobnije predmete. Zatim, lovci na vrijedne primjerke starih razglednica, knjiga, oružja, slika… Slijede promatrači koji ne znaju kako utrošiti prijepodne, osiromašeni građani, “umjetnici”, roditelji s djecom u potrazi za nečim…

Prodavači su, prvenstveno, umirovljenici u iznošenim “YASSA” jaknama, kojima svaki zarađeni iznos predstavlja izuzetno važan doprinos u preživljavanju dana; obitelji koje donesu brda predmeta koji im više ne trebaju, a treba nabaviti neke druge; zatim razni nakupci, preprodavači krame, individualci koji žele živjeti po svome, bez društvenih okvira…

Nijeme priče leže pomno složene (kad im već životi nisu) na njihovim štandovima, uglavnom ceradama i dekama, posutim dijamantima jutarnje rose.

Odjeća i obuća šarolika izgleda i stanja. Usisavač “Rudi Čajevec”, odmah do prepoznatljive brončane biste, nekad isticane i cvijećem čaš­ćene, pogleda uperenog u knjige i znakovlje nekog drugog sustava, uvjerenja, u svim oblicima. Novi i zahrđali alat, posuđe, stripovi, torbe, koturaljke, rezervni dijelovi nečega… Suvenire svih vrsta, oblika i porijekla, nemoguće je pogledom obuhvatiti – školjke, gondole, tapiserije i keramičke zidne tanjure… Pogled klizne i zadrži se neplanirano na nekad strastveno skupljanim značkama, za koje današnjoj djeci nije jasno čemu je to uopće služilo?! Nepotpune i iscrtane slikovnice, spretno ručno izrađene igračke, predmeti stari po barem nekoliko desetljeća, okviri su nečijeg davnog djetinjstva…

Rijetki se odnosi, s vremenskim odmakom i u međuvremenu stečenim iskustvom, nastavljaju zreliji i stabilniji, ostvarujući tako davno predodređenu im svrhu, ali nažalost i ranije im zapisani kratki rok trajanja. Ljudi se nikad toliko ne promijene.

Posebno pritisnu dušu razglednice, uvjerenja, zahvalnice, savijene crno-bijele fotografije u limenoj kutiji sa naslikanim makovima ili one uvećane, u okviru, naglašavajući tako važnost koju su nekad imale za svoje vlasnike. Slike su to iz života nepoznatih ljudi, uglavnom nasmiješenih, u školskoj klupi, na vjenčanju, obitelji namještane, snimljene i pomno retuširane u fotografskom studiju, druženja i prigode. Vire, onako uokvireni i zaustavljeni, u neke, njima, isto tako nepoznate ljude.

Zašto netko uopće kupi tuđu fotografiju? Zbog okvira? A fotografija? Jednostavno se baci?! Što se dogodi da takav predmet završi na štandu? Točnije, što se dogodilo s ljudima kojima je bio važan? Zapravo, kakvi smo to mi, “njihovi”, nakon njih, kojima ti predmeti nemaju nikakvo značenje? Na koji način određujemo kada nešto ili netko prestaje biti važan?

Ipak, najpotrošniji, najskloniji habanju, su sami ljudi, njihovi interesi i vrednovanja, sjećanja… Baš kao i međusobni, satkani, komplicirani odnosi, koji se kriju u pozadini tih istih slika… Obiteljski, prijateljski, susjedski, kolegijalni, ljubavni… Odnosi koji su postojali u jednom “vagonu” životne kompozicije. Bili svjedoci i sudionici različitih trenutaka, odluka i trajanja. Što to razdvoji ljudske živote zauvijek? Zbog čega potrošimo, prerastemo jedni druge? Jednostavno, ispijemo odnos do kraja, shvatimo da smo prazni, da se više nema što reći…

Naš životi su dva rukavca iste rijeke. Teku jedno vrijeme usporedo, podržavajući se bez riječi, odmjeravajući se ispod oka. Zatim se spoje u snagu kojoj je sve moguće. Nakon nekog vremena se opet razdvoje, nastave teći svaki za sebe skrećući pogled. Da se više nikad ne spoje…

Ili ipak….

Od pravog smisla ovakvih susreta i razdvajanja, još teže je razumjeti povratak nekih ljudi u naše živote. Uglavnom iznenada, bez posebnog povoda. Upravo onako kao što su jednom i otišli.

Pošto je život ipak simetrija, ravnoteža, dio su, vjerojatno, nedovršene, nezaključene priče. Ponovni susret, uglavnom ugodan, podsjećanje na zajedničke poznanike i događaje, sažetak osobnih činjenica i promijenjenih okolnosti proteklih godina, desetljeća… Najava ponovnog, skorog druženja, kojeg, uglavnom, ne bude nikada. Ako i budemo time razočarani, tješit ćemo se mišlju – da je vrijedilo ne bi niti bilo ranije prekinuto. Valjda je bolje tako. S druge, pak, strane, baš svaki odnos nas kleše kao osobu, što uglavnom ima svoju cijenu. Nekad i previsoku, ali tek vrijeme će pokazati…

Rijetki se odnosi, s vremenskim odmakom i u međuvremenu stečenim iskustvom, nastavljaju zreliji i stabilniji, ostvarujući tako davno predodređenu im svrhu, ali nažalost i ranije im zapisani kratki rok trajanja. Ljudi se nikad toliko ne promijene.

Treba ipak prihvatiti neplanirani susret. Dozvoliti ljudima da uđu ili se vrate u naše živote, opet postanu dio njih, ako je ostalo nejasno zbog čega su to uopće prestali biti. Ako ništa drugo, zatvorit ćemo jednu priču, biti bogatiji za jedno iskustvo, jedan zaključak, čak i ako zaboli, a uglavnom hoće.

I tako je daleko bolje, nego ostati samo uvećana crno-bijela fotografija na vlažnom štandu života, pogleda uprtog u sivo nebo i nepoznate, uglavnom hladne, oči slučajnog prolaznika.

Zar ne?