Generalizacije ove vrste možda su neumjesne, no sasvim uvjetno bi se moglo reći kako je razlika između Hercegovaca i Bosanaca zapravo razlika između rodoljuba i domoljuba. Prvi su rado sreću i novac tražili u inozemstvu. Odvajali su se od svog krševitog zavičaja i gradili ljepšu budućnost u Frankfurtu, Münchenu i Hamburgu, ali nikada nisu zaboravljali svoj hrvatski rod, grb, gangu i zastavu. Njihova djeca često više ne znaju materinski jezik, ali ih očevi uče da su Hrvati. No, oni se po pravilu ne vraćaju u svoj zavičaj, a ako ponovno i dođu u okrilje svog jezika i roda, tada to učine u Zagrebu.
S druge strane, Bosanci su u neusporedivo manjem broju odlazili trbuhom za kruhom, a kada su to i činili, obično su inzistirali na povratku i na svetosti kućnog praga. Ljepote bosanskih planina, sela u visinama, iznad rudnika ugljena i dolina zlatonosnih rijeka nisu blijedile u njihovim očima i rađale su onu tihu čežnju koju će finiji ljudi skloni definiranju svakoga stanja, nazvati melankoličnom nostalgijom. Bosanci se teško opraštaju od iluzije koju nosi zavičaj. Oni su domoljubi čak i onda kada su negdje daleko i kada je mjesto njihove identifikacije sasvim neizvjesno u vremenu i prostoru. Magičnost bosanskih crkava i samostana nije samo u njihovoj starini, niti u vjerskoj poruci, nego je i u činjenici da su ta mjesta za ljude koji su odrastali u njihovoj sjeni toposi opsesivne identifikacije. Sve ljepote talijanske sakralne arhitekture gotovo su neznatne u usporedbi s onim što vide oči Jajčana kada danas zamišljaju crkvicu svetog Ive.
Hercegovci nisu ostali bez Hercegovine, a Bosanci su ostali bez velikog dijela Bosne. Hercegovci su kao kod kuće na potezu od Čitluka do Frankfurta, a Bosanci često više ne znaju kamo ih njihove tužne glave nose. Te dvije pokrajine čine jednu zemlju koja će bez obzira na sve političke dogovore i sva kartografska i vojna silovanja uvijek ostati jedna zemlja, no njihovi se stanovnici danas počinju razlikovati više nego ikad u svojoj povijesti. Rodoljubi se busaju u prsa za sve ono što su učinili za svoj narod, a domoljubi su ostali bez svojih domova i u velikoj mjeri – bez svoje domovine.
Bosna je protekle četiri godine, između ostalog, postala zemljom posljednjih putovanja. Putuju Bosanci u Gašince i u stotinu i jedan izbjeglički centar u Hrvatskoj, putuju u Čapljinu i Stolac gdje (kažu, privremeno) naseljavaju tuđe domove, putuju preko mora i oceana, potpisuju imigrantske papire koji ih zaklinju da više nikad ne pomisle na Bosnu i da postanu Amerikanci i Kanađani, Australci i Južnoafrikanci. Putuju bez žala i sućuti onih koji ostaju. Svejedno jesu li ti njihova roda ili jednoga od druga dva roda njihovoga svijeta. U trenucima bahatosti i trijumfalističkoga zanosa njihovi im rodoljubni suplemenjaci poručuju kako su sami krivi jer nisu znali obraniti svoje domove. Govore im baš tako, i to mora ostati zabilježeno. Kada su očajni posavski Bosanci pokušavali demonstrirati pred hrvatskom Saborom, jedan im je Hercegovac poručio kako to čine uzalud jer se sudbina Posavine nije rješavala u Daytonu, nego 1992. između Dervente i Bosanskoga Broda. Bez obzira što je ova rečenica zapravo prijesna laž, važnije je što ona nosi nešto što baš nije svojstveno rodoljubima – potpunu odsutnost solidarnosti s jednim dijelom roda.
Svaki povijesni događaj i svaka katastrofa mogu pod određenim uvjetima biti sanirani, promijenjeni, pretvoreni u nešto drugo, bolje i ljepše. No, kada se povijest i katastrofe događaju u politički primitivnim i nezrelim društvima kakva su naša, tada se čini kako su neke stvari ovjerene za sva vremena i kako popravka nema. Tako je i s putujućim Bosancima. Naivno bi bilo vjerovati kako će se oni vraćati iz Amerike i Kanade i kako će, pogotovu poslije svoga strašnog iskustva, zamijeniti goli život za ljepotu doma i rodnog kraja. Netko će, naravno, ostati i u Bosni. Netko će se iz Hrvatske vratiti kući, a možda će se i oni zlosretni Kakanjci iz Stoca zaputiti u Kakanj.
Bosanska pjesma pjeva kako je svaka tuđa zemlja tuga golema. Tuđa je zemlja otrov za jednu vrstu ljudi koja se ne uspijeva prilagoditi svijetu onakvom kakav on jest, niti činjenici da se sve pod kapom nebeskom mijenja, a stalan je samo život koji jednako možeš odživjeti i u Franfurtu. Stalno je, naravno, i ime majke, premda i njezin jezik možeš zaboraviti. Jedan me je prijatelj gotovo sa suzama u očima upozorio na scenu sa jednog svehrvatskog kongresa kada je kamera prikazala sudionike koji su imali slušalice na ušima jer im je prevoditelj na engleski prevodio hrvatske rečenice. Prijatelju sam odgovorio kako za tu stvar nemam previše razumijevanja i kako mislim da su Hrvati samo ljudi koji govore hrvatskim jezikom. Uvjerenje u tim stvarima ne igra previše jaku ulogu.
