U našoj zapadnoj kulturi kazalište je u velikoj krizi. O tom govore i svjedoče mnogi relevantni kritičari umjetnosti. Razlog te krize stoji u činjenici da se često u modernom kazalištu pozitivne vrijednosti izruguju, budući da je zdrava duhovnost (Bog i onaj red koji on personificira) gotovo protjerana iz kazališta, te se ono pretvara u nekakav egzibicionizam. Sve do 19. stoljeća kazalište je afirmiralo vjeru, a nakon toga počinje razlaz između vjere i kazališta pa i drugih umjetnosti. Cilj umjetnosti postala je kritika društva i promocija apsolutne slobode čovjeka pojedinca kao središta svijeta kritizirajući tradicionalne vrednote a napose Crkvu. Ta kritika je postala kritizerstvo, a moderna etika i estetika su sve samo ne ono što te riječi uistinu označavaju. U aktualnom trenutku u kojem živimo čini se da je više nego ikad potrebno afirmativno kazalište, koje će nas podsjetiti na istinske vrijednosti, pa čak i vjersko kazalište, koje modernoj Crkvi može uvelike pomoći u njezinoj evangelizaciji.
146
