Ljudska prava glavni su temelj današnje liberalne demokracije. Uzrečica „ljudska prava” toliko se uvriježila da se danas smatra nečim najnormalnijim u svakodnevnom žargonu građana. I u Hrvatskoj ljudska prava postala su gotovo vrsta sekularne religije. U političkoj areni, u visokom školstvu, a i u hrvatskim medijima na floskulu ljudskih prava gleda se kao na svetinju, kao na nešto bogomdano, kao na nešto što se uopće ne smije kritički analizirati.
Tko definira ljudska prava? Ima li osoba koja sumnja ili odbacuje uzrečicu ljudska prava pravo na svoja prava? Prije pedeset godina izraz ljudska prava gotovo se nije koristio u jugoslavenskoj javnosti, a prije sto godina rijetko da je bilo tko znao u Europi što znače ljudska prava. Tada ta jezična floskula ni njezina pravna ili politička pozadina nije još bila razrađena, niti je bila u modi.
U načelu, svaka dominantna ideja postaje dogma, ovisno od povijesnoga trenutka. Danas je upravo to slučaj s uzrečicom „ljudska prava” koja mora biti presvučena plaštem znanosti te stoga i neupitnosti. Političari i akademici govore danas o tzv. znanstvenoj ili neupitnoj utemeljenosti ljudskih prava ili pak o „znanstvenoj primijeni cjepiva protiv korone”. Također, ima pojedinaca koji kritiziraju kršćanske ili islamske vjerske postavke ili pak kritiziraju donedavne komunističke ili fašističke ideje. Nekad popularne teološke i ideološke ideje nisu više tabu upravo stoga što one više nisu dio dominante ideologije u današnjem liberalnom sustavu. No u ljudska prava, koja čine glavnu okosnicu liberalnoga sustava, svatko mora vjerovati.
Politika i ljudska prava
Ljudska prava podrazumijevaju univerzalna prava svakoga pojedinca, bez obzira na njegova stvarna pozitivna prava zemlje u kojoj taj pojedinac živi. Dakle, ljudska prava imaju normativni karakter – što govori i činjenica da moraju biti obvezno zacrtana u zakonodavstvu tzv. liberalno-demokratskih zemalja uključujući i hrvatsko zakonodavstvo. Po tom obrascu ljudska prava su prirodna i urođena prava svakoga čovjeka. Ona su naddržavna te zbog toga neotuđiva i „vječna” prava.
Primjena ljudskih prava nespojiva su s političkim sustavom koji na prvo mjesto stavlja zajednicu, tj. prava nacionalnih manjina ili staleške razlike ili prava naroda. Tvrditi suprotno smatra se retrogradnim, autoritarnim, zaostalim i primitivnim. Ono što je bitno navesti je tko i kako definira ljudska prava – a ne brojne apstraktne teorije o jednakosti i slobodi ljudi. Moderna liberalna društva svrstavaju danas kritičare ljudskih prava u antiliberalne i antidemokratske pojedince.
Početkom Francuske revolucije 1789. godine francuski revolucionari koji su svrgnuli monarhiju donose Deklaraciju o pravima čovjeka i građana koja kaže u svom prvom članku da se „ljudi rađaju i žive slobodno i da su jednaki u pravima”. Desetak godina ranije Američka deklaracija neovisnosti iz 1776. godine kaže: „Mi držimo ove istine samorazumljivim: svi su ljudi stvoreni jednakima i obdareni od svojega Tvorca određenim neotuđivim pravima, među kojima su život, sloboda i potraga za srećom.” Univerzalna Deklaracija o ljudskim pravima iz 1948. g. u članku 1. kaže: „Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i sviješću i trebaju jedni prema drugima postupati u duhu bratstva.”
Gore navedene deklaracije pisane su apstraktnim jezikom. One govore vrlo općenito i nigdje ne spominju o kojim je ljudima i o kojem je čovjeku riječ. O Palestincima? O Židovima? O Srbima? O Hrvatima? Kako pojedinci tih naroda tumače svoja ljudska prava? O nacionalnim pravima nema ni riječi u navedenim deklaracijama. Prvi zaključak je da su deklaracije o ljudskim pravima doslovce samo deklarativne naravi. Po svojoj prirodi one ne govore o pravima zajednice, bilo da je to etnička, plemenska, nacionalna ili bilo kakva druga zajednica. Joseph de Maistre, teoretičar kontrarevolucije davno, neposredno nakon Francuske revolucije, pisao je: „Vidio sam Nijemca, Poljaka i Perzijanca, ali priznajem da čovjeka nikada nisam sreo.”
No, kada je riječ o prizivanju i pozivanju na tzv. prirodna prava kao osnovicu za donošenja ljudskih prava – upravo je ta priroda prilično nemilosrdna. Neki čovjek se rodi lijep i pametan, neko ćosav, netko se rodi priglup, netko u teškoj neimaštini, netko u bogatstvu. Neko ima urođenu bolest dijabetesa, a netko ima urođenu obiteljsku sklonost prema sitnoj pljački, kokošarenju i financijskom kalkuliranju. Silne deklaracije o ljudskim pravima ništa ne govore o hereditarnim različitostima ljudi niti o velikim razlikama među narodima. No ako se uzme u obzir da se ljudi ne samo fizički nego i psihički razlikuju, tada je teško reći da svi ljudi na svijetu imaju urođena ista ljudska prava ili da moraju imati ista prava.
Ljudska prava, o kojima je danas riječ, vrijede formalno za sve ljude, bilo za starosjedioce Hrvate koji žive u Lici bilo za afroazijske migrante koji u blizini ilegalno prelaze granicu. Upravo ta apstraktna ljudska prava najviše danas koriste kapitalističkoj superklasi kojoj su narodi i granice samo dodatna glavobolja za njezin kapital i protok jeftine radne snage. Tu vidimo paradoks liberalnoga kapitalizma. Tvrdnja ili, još gore, prisila da svi ljudi moraju imati ista ljudska prava ne znači apsolutno ništa za čovjeka bez novca ili bez posla. Osim što potiču njegovu mržnju i jal prema čovjeku koji bolje živi od njega i koji ima više materijalnih dobara.
Navedimo nekoliko primjera glede kontradiktornosti ljudskih prava. Država, pogotovo ako je država velesila, u ime ljudskih prava može opravdati svoje zločine, upravo stoga jer njoj borba za ljudska prava daje pravno pokriće za zločine koja ona ne zove zločinom nego floskulama poput „mjere demokratizacije” ili „borba protiv terorista”. Politički protivnik više nije čovjek: njega se kriminalizira riječima poput „monstrum”, „terorist”, „ustaša” ili „fašist”. Uzmimo primjer savezničkoga bombardiranja njemačkih gradova tijekom Drugoga svjetskog rata. Upravo u ime ljudskih prava njemačkoga protivnika proglašavalo se monstrumom i spodobom – koji ne ulazi u kategoriju ljudi, te stoga on nema pravo na ljudska prava. On se mora znači fizički likvidirati ili ušutkati, budući da spodobe i monstrumi ne mogu biti ljudi. I komunistički partizani imali su čistu savjest nakon Drugoga svjetskog rata prilikom likvidacija mase Hrvata na Križnom putu. Po shvaćanju jugoslavenskih komunista, ljude koje su komunistički partizani ubijali nisu bili ljudi već neljudske kreature koje je trebalo likvidirati. Jugoslavenski komunisti nisu mogli imati nikakvu grižnju savjesti iz jednostavnoga razloga što su samo sebe stavljali u kategoriju ljudi i humanosti, za razliku od svojih poraženih protivnika koje su izbacili iz kategorije ljudi i humanosti i stavili u kategoriju općega zla. U studiju političke psihologije takav stav zove se demoniziranje, sotoniziranje, kriminaliziranje i patologiziranje protivnika – praksa koja ujedno daje pravno pokriće pobjedničkoj strani da vrši masovna ubojstva. Na istim demonološkim načelima, tj. općem kriminaliziranju Hrvata, komunistička JNA i pobunjeni Srbi u Hrvatskoj, tijekom nedavnoga Domovinskog rata, opravdavali su svoju palež i ubojstva Hrvata. Ljudska prava, koliko god na prvi pogled daju romantičnu i humanitarnu sliku, za disidenta, ili za heretika ili narod koji kritizira vladajući sustav, mogu često imati vrlo loše posljedice.
