Knjiga Postanka (16,1-15 i 21,1-21) pripovijeda o odnosu Sare i Hagare, dviju različitih žena koje, svaka na svoj način, proživljavaju vrlo dramatičnu situaciju međusobna sukoba prouzročena rađanjem njihovih sinova. No riječ je i o ženama koje su žrtve kulture i društva svojega vremena. U tom sukobu u kojemu obje djeluju prema ondašnjim kulturnim i društvenim normama dolazi do izražaja različit čovjekov i Božji pogled na drugoga i drukčijeg.
Sarina i Hagarina različitost
U Sarinu i Hagarinu odnosu od samoga početka uočljiva je nacionalna, društvena i osobna različitost: Sara je Izraelka, a Hagara Egipćanka; Sara je Abrahamova žena, a Hagara je Sarina sluškinja; Sara je neplodna, a Hagara plodna. U toj različitosti obje reagiraju prema kulturnim i društvenim normama svojega vremena. Tako Sara koja bijaše nerotkinja, unatoč obećanju koje je Bog više puta dao Abrahamu, vjeruje da može i treba sama pronaći izlaz iz svoje situacije. Prema praksi drevnoga Bliskog istoka koju potvrđuje i Hamurabijev zakonik sastavljen između 1755. i 1750. god. pr. Kr., Sara daje Abrahamu svoju sluškinju Hagaru za ženu da joj rodi dijete: „I reče Saraja Abramu: ʻVidiš, Jahve me učinio nerotkinjom. Hajde k mojoj sluškinji, možda ću imati djece’.” (Post 16,2). Biblijski pisac nastavlja pripovijest informirajući čitatelja o Abrahamovu besprigovornom i poslušnom ispunjenju Sarine molbe. Čudno je da se ni Abraham ne sjeća Božjega obećanja i da je tako lako pribjegao ljudskim rješenjima. U Sarinu, a u konačnici i u Abrahamovu odnosu prema Hagari, zanimljivo je uočiti da ju u cijelom izvješću nikada ne oslovljavaju osobnim imenom, nego ju identificiraju prema njezinu društvenom statusu. Tako Sara kada govori o Hagari upotrebljava izraz „moja sluškinja”, a Abraham „tvoja sluškinja”. U svjetlu toga malog, ali nimalo beznačajnoga, literarnog detalja možemo zaključiti da je Hagara objekt, osoba bez imena i bez lica.
Sarin pogled koji razdvaja
Ono što joj je društvo oduzelo priroda joj je vratila. Hagara je začela i od tada se njezin odnos prema gospodarici promijenio: „A kad je vidjela da je začela s prezirom je gledala na svoju gospodaricu.” (Post 16,4). Pred Hagarinim ponosom i prijezirnim pogledom Sara se iznova obraća Abrahamu: „Nepravda što se meni nanosi tvoja je krivnja! Prepustila sam svoju sluškinju tvome zagrljaju, ali otkako opazi da je zanijela, s prezirom na me gleda. Jahve sudio i meni i tebi!” (Post 16,5). „Tvoja je sluškinja u tvojoj ruci: kako ti se čini da je dobro, tako prema njoj postupi!” (Post 16,6) Abrahamov je odgovor kojim Hagaru prepušta u ruke njezine gospodarice. U njihovim očima ona je i dalje samo sluškinja s kojom mogu postupati kako žele, jer je moć u njihovim rukama. Abrahamova reakcija je iznova iznenađujuća. Mogli su novonastalu situaciju riješiti dijalogom. No ni Sara ni Abraham ne upućuju joj nijednu riječ. Štoviše, Abraham je u potpunosti predaje u Sarine ruke što joj daje priliku za osvetu. Osjećaj nadmoći i ponosa s Hagarine strane i osjećaj ljubomore i zavisti sa Sarine strane dovest će do vrlo negativnoga Sarina djelovanja zbog čega će Hagara biti primorana pobjeći: „Saraja postupi prema njoj tako loše da ona od nje pobježe.” (Post 16,6). Hebrejski glagol ʽnh kojim autor opisuje Sarino djelovanje u Svetome pismu upotrebljava se i za ugnjetavanje Izraelaca u Egiptu. Mnogo je načina na koje možemo negirati drugoga i drukčijega: ubiti ga kao što je Kajin ubio Abela, prodati ga kao što su braća prodala Josipa, mučiti ga tako da sam ode kao što je Sara učinila Hagari. Budući da je riječ o sluškinji, Sara kao gospodarica mogla je primijeniti određene kazne za njezino neprimjereno ophođenje prema njoj. Drevni Zakonik Ur-Namma, napisan na sumerskom jeziku oko 2100. – 2050. god. pr. Kr. propisuje kaznu prema sluškinji koja je imala smjelosti izjednačiti se sa svojom gospodaricom uputivši joj i prijezirne riječi: za kaznu si je trebala utrljati na usta znatnu količinu soli. U ovom izvješću uočavamo Sarin pogled koji razdvaja i koji se temelji na pitanju: „Tko je veći?” Pitanje je to zajedničko čovjeku svakoga mjesta i vremena koje će postaviti i Isusovi učenici na putu prema Jeruzalemu (usp. Mk 9,34). Različitost je i ovdje dovela do sukoba, natjecanja, uspoređivanja i do prekida odnosa: Sara gubi svoju sluškinju, Abraham majku svoga prvorođenca, a Hagara obitelj u kojoj je bila primljena.
Božji pogled koji spaja
U pustinji u kojoj je pobjegla od svoje gospodarice Sare nalazi ju Anđeo Gospodnji, tj. Bog sam. U tom susretu, u kojemu prvi put Hagara biva nazvana osobnim imenom, zrcali se Božji pogled na drugoga i drukčijega. Za razliku od Sarina pogleda ili/ili koji razdvaja i koji podiže zidove ljubomore, mržnje i podjela Božji je pogled i/i, pogled koji spaja pronalazeći uvijek i za svakoga drugi put. Anđeo zapovijeda Hagari da se vrati svojoj gospodarici i da joj se pokori. Teško je razumjeti ovu Božju zapovijed i autor ne daje pojašnjenje. No važno je uočiti da se Hagara ne vraća ista, jer Bog joj daje obećanje slično onomu koje je dao Abrahamu: „Tvoje ću potomstvo silno umnožiti; od mnoštva se neće moći ni prebrojiti.” (Post 16,10). Hagara će se vratiti i podložiti svojoj gospodarici osnažena iskustvom susreta s Bogom koji je vidio i čuo njezin vapaj. Ime djeteta stalno će joj dozivati u sjećanje da je Bog čuo njezin vapaj (Jišmael znači „Bog čuje”). Pred neshvatljivim Božjim putovima Hagara ne može učiniti drugo nego uskliknuti: „Ti si El Roi – Svevid Bog” (Post 16,13). Obećanje koje je Bog dao Abrahamu ostaje, ali u Božjem pogledu koji spaja postoji i drugo obećanje za sluškinju Hagaru i za njezina sina Jišmaela. Božji pogled koji spaja posebno će doći do izražaja nakon rođenja sina Izaka kada će Sara, vidjevši Jišmaela gdje se igra s Izakom, reći Abrahamu: „Otjeraj tu sluškinju i njezina sina, jer sin sluškinje ne smije biti baštinik s mojim sinom – s Izakom!” (Post 21,10). Sarina odluka je neopravdana, plod je apsolutne i proizvoljne moći i egoističnih proračuna, jer prema Hamurabijevu zakoniku sinovi sluškinje, ako ih je gospodar priznao, mogli su dijeliti baštinu zajedno sa zakonitim nasljednicima. Abrahama kojemu nije bila mila Sarina molba, jer je i Jišmael bio njegov sin, Bog ohrabruje riječima: „Nemoj se uznemirivati zbog dječaka i zbog svoje sluškinje; sve što ti kaže Sara poslušaj, jer će Izakovo potomstvo tebi ovjekovječiti ime. I od sina tvoje sluškinje podići ću velik narod, jer je tvoj potomak.” (Post 21,12-13). Dva se obećanja međusobno ne poništavaju. U Božjem pogledu mogu živjeti zajedno. Bog prihvaća granicu samo zbog većeg zla koje može nastati iz ljudske bezosjećajnosti i sljepoće srca koje ne može gledati „s onu stranu”. U susretu sa smrću u pustinji Beer Šebe Bog iznova pohađa Hagaru, naziva ju njezinim imenom, obnavlja joj obećanje i otvara oči. Hagara vidi studenac, vidi život! Tako pustinja mjesto napuštenosti i smrti, straha i očaja, žeđi i gladi postaje mjesto dolaska Boga ljubavi i života koji čuje vapaj malenih i nemoćnih i koji intervenira spašavajući njihov život i otvarajući pred njima novi put. Božje obećanje počinje se ispunjavati ondje gdje završavaju mukotrpne borbe za vlast i moć i gdje drugoga i drukčijega gledamo Božjim pogledom u kojemu svatko ima svoje lice i svoje ime. U svjetlu Božjega pogleda koji spaja različitost otvara nove putove objave Božjega spasenjskog dolaska i nove mogućnosti ispunjenja Božjih spasenjskih obećanja.
