Početna stranica » Rajko Bundalo: Božji smo svjedoci

Rajko Bundalo: Božji smo svjedoci

14 min

No, pošten čovjek ne može bez poštenja. Tako pošten umjetnik svojoj publici može ponuditi samo ono najbolje što ima u sebi. Iz njegova djela zrači ta dobrota koja godi svima i najbrže ozdravlja društvene odnose.

Rajko Bundalo rođen je 1949. godine u selu Hašani. Završio je studij glume na Akademiji kazališne umjetnosti u Zagrebu. Radio je kao stalni član glumačkog ansambla Zagrebačkog kazališta mladih. Kao obraćenik gostovao je na mnogim tribinama i bio voditelj duhovnih obnova, te je pisac deset rado čitanih knjiga duhovnoga sadržaja. Oženjen je i otac šestero djece.

Poštovani gospodine Bundalo! Imate iskustvo milosti obraćenja. Što nam možete reći o svomu životu prije i poslije obraćenja?

Dok god nisam doživio Kristovu spasonosnu ljubav, bio sam sličan lončiću u zapuštenoj kuhinji kojom vlada smrad i paučina. Sm sam sebi bio nalik vrijednom lončiću u koji je svijet – kad god bih pred njim bio malo otklopljen – ulijevao neke smrtonosne otrove; iluzije, zablude, laži, psovke, krađe, klevete i svađe, svetogrđa, bešćutni blud, nasilje, bogohule, pa i do tada nepoznate novotarije u koje se zalijeću svi. Rušile me iznenada do najgore bijede, da poželim u njoj samouništenje ne bi li se tim užasnim činom okončala moja agonija. Sve češće sam u toj kuhinji bio razočaran i od mnogih podlo izranjen. No, kad me je silom uskrsnuća dotaknuo Krist, zablistao sam postojanom radošću i mirom. Od vremena te moje sržne preobrazbe sve jasnije i na vrijeme razlikujem zloću svijeta od slabašnih duša u njemu, koje nisu od mene ni bolje ni gore. Svima nama treba isti spas. Morao sam proći sav zemaljski put da upoznam staze propasti na koje se više ne vraćam.

Tko te može spasiti?

Izrazi okultnoga danas nisu iskorijenjeni pa ljudi često traže vidovnjake i gatare za proricanje sudbine. Zašto ljudi traže savjet od proricatelja budućnosti i koji je odnos suvremenoga čovjeka i praznovjerja uopće?

Zlorabljenjem slobodne volje koju nam je Bog darovao na putu naše težnje za onim što je najbolje i slobodnoga životnoga izbora pojavljuje se Neprijatelj (Sotona, otac laži i ubojica ljudi od početka, kako ga je Isus nazvao po onome što nam može dati). Prerušen je pred nama u anđela Svjetla, kada smo u miru, ili lažnoga spasitelja kada nas stigne nevolja – koju nam je pripravio već od onoga trena čim mu malo pažnju povjerimo.

Čim se netko dadne zavesti, u njemu je već otrovni zadah Sotonine smrtonosne laži. Ali ima i onih drugih, koji pravi Život ne traže jer su zadovoljni užitkom u grijehu. Ti bijednici varaju nerazborite duše da se domognu njihova spola, novca i imanja pa im nude praznovjerje, iluzije, maštu i demonska čudesa dok ih ne oštete.

No, ima i gorih od prethodnih. To su oni smrtnici što ih samodopadna uznositost naginje k većem javnom ugledu i slavi. Od puste želje da ih ljudi obožavaju, dok umišljaju da su možda božanskoga podrijetla – da posjeduju nadnaravne moći, Sotona ih zavodi da istražuju njegove takozvane duboke tajne, sile ili, kako kažu u novije vrijeme, energije, kako bi to zvučalo tobože znanstveno. A zapravo ih tako opsjeda.

Evo zašto ih je danas više nego ikad prije? Nakon iznenadnoga raspada humanizma, racionalizma i ateizma – toga demonskog trojstva propasti, koje nije usrećilo svoje zaluđene sljedbenike, mnoge duše u ovom vremenu, koje – bez osobne krivice – nisu upoznale istinitoga Boga, kao pojas za spašavanje u poplavi raznih nevolja traže nadnaravnu pomoć jer je ovo vrijeme neizdrživo, beznadno i krajnje opasno. Tim traženjem oni zapravo Boga već nesvjesno slute i priznaju za jedinoga mogućega svoga spasitelja. Kako su im i humanizam i racionalizam i ateizam od rođenja klevetali nepoznatu Crkvu i nepoznatoga njezina Boga, ne preostaje im drugo nego posegnuti za magijom koja im se nudi kao ulaz u duhovni svijet gdje bi možda mogli naći Svemogućega. Zato te silno ojađene duše, i kad lutaju, zapravo svim svojim srcem traže jedinoga pravog Spasitelja. Zato one nisu dostojne osude pa ih sveti ne osuđuju.

U praznovjerne zahvate mnogo vjeruju ateisti, tj. oni koji – kako tvrde – ništa ne vjeruju. Koji je glavni razlog da čovjek koji je izgubio vjeru u Boga traži pomoć od privjesaka i mrtvih predmeta koji navodno donose sreću, ili pak od vidovnjaka i gatara?

To da ateisti posežu za praznovjerjem jasan je dokaz da je čovjek u svojoj biti duhovno biće. Da je izvor i središnja snaga njegove stvaralačke aktivnosti, odnosno da sve njegove odluke iz kojih će poteći sva njegova vidljiva i nevidljiva djela ovise o nadahnuću, koje nije ni sastavni ni autonomni dio ljudske naravi. Njegovoj nevidljivoj duši nadahnuće stiže iz nevidljivoga svijeta duhova. Otud riječ nadahnuće – nad nama neki duh koji nam nudi neki savjet i potiče nas ili nas prisiljava na neki oblik djelovanja.

Da ne nađu srcem Boga, Sotona je pred mnoge poslao sve demone i opsjednute, sve demonske vjere i obrede staroga i novoga poganstva. Dakako uz pomoć Judina novca i batina – iliti tako skupoga globalnoga terorizma, da se duše Bogu ne vrate, nego da se ulove u okultne mreže i prijevarna čudesa, kako bi s njime ipak poslije Božjega suda završili u paklu. No, Bog zna da magičari mnoge neće zadovoljiti ni svojom cijenom ni svojom ponudom. Zbog toga ih čeka poput rasipnoga sina na povratku iz očaja i bijede u kojoj se svinje hrane bolje od njega. Jer svinje mogu bez duhovnoga svetog obroka, a pravi čovjek bez njega ne može.

Seoske gatare i narodne vidovnjake danas sve više zamjenjuje horoskop u dnevnom tisku, medijima i internetskim portalima. Koje je Vaše mišljenje o horoskopu?

Kad kršćanska vjerna duša pristane na bilo koji oblik magije, makar iz puste znatiželje, zloduhu je stalo da ju što prije uništi kako bi preduhitrio njezino obraćenje. Dugim riječima, da uništi njezin povratak pod svemoguću zaštitu svetih sakramenata. Prije svega svete ispovijedi i svete pričesti. Zato krštene duše u ovome svijetu u prekršaju prve zapovijedi gore stradaju od onih koje nisu otkupljene. Ove druge zloduh ne napada, već im u svjetovnom smislu čak i ugađa da mu budu mamci koji će mu zarobiti mnoge duše iz svoga okruženja. I nesvjesno one su mu misionari pogubnoga okultizma. Ugađa im u ovome svijetu da ih do smrti zadrži u grijehu.

Malo prije preminuća ovako mi je kazao jedan obraćenik, bivši magičar i progonitelj Crkve: „Zapamti, riječ alternativa – koju danas po svem svijetu spominju i budi oprezan. To je drugo ime za magiju; da se kršćani ne dosjete. Iz iskustva to mu mogu vjerovati. Ako te ne spasi Stvoritelj, tko te drugi može spasiti?!

Braniti obitelj

Obitelj je temeljna jedinica svakoga društva. Koji su izazovi suvremene kršćanske obitelji? Kako je moguće svetost kršćanske obitelji zaštititi pred sve češćim napadima na njezinu bit?

Kršćanska obitelj nije u krizi, nego je sa svih strana „interdisciplinarno” napadnuta od pandemonije okultizma i praznovjerja. Istina o čovjeku je jednostavna. I od pamtivijeka je tako očita da rađanjem samu sebe dokazuje.

Davno su nekada svi narodi dosadašnje povijesti čovječanstva, bez obzira na tradicionalna religijska usmjerenja, znali i prihvaćali pojam čovjeka u tjelesnom obličju i smislu muška i ženska, a u osobnoj duhovnoj srži i zajedničkom roditeljskom poslanju oca i majke. Svako novorođenče to prihvaća i bez toga ne može. Rastavi se roditeljskoga braka nitko od njih nikad nije veselio. Nadalje, svi nevini mladići i sve nevine djevojke, kad im dođe vrijeme komplementarne spolne zrelosti, neodoljivo čeznu za zajedničkim domom i potomstvom, odnosno za doživotnim življenjem u dvoje. Doslovce na bračnom pragu svi odreda govore isto: „Jedini moj!” „Jedina moja!” „Zauvijek tvoj!” „Zauvijek tvoja!” U žaru te iste nevine Stvoriteljeve ljubavi u njima, koja ih je povezala u jedno i pozvala u brak tako silno da se svome braku raduju i hrle pa silno žude da što prije ugledaju čudo svoga djeteta koje je iz njih dvoje stvoreno. Nesretni su kad nemaju djece.

Braniti obitelj prije svega znači čvrsto stajati u toj istini pa o primljenim Božjim blagoslovima svjedočiti javno. Oko te istine nema kompromisa ni s kakvim lažima što se danas silom nameću jer odmah nakon laži dolazi ubojstvo. Ne samo na osobnoj, bračnoj i obiteljskoj razini nego on lažima danas do nestanka već ubija i najveće kršćanske narode. Onoga trena kad se narod dragovoljno prestane rađati, on je već ubijen. A do te tragedije vodi nevjera.

Prema tome, što li drugo može značiti surovo nametanje seksualne revolucije – koja dokida i sam pojam čovjeka (muška, ženska, oca i majke) – nego ubojstvo svih naroda i smrt cijeloga čovječanstva što nestaje u seksu i krvi, tim duhovnim idolima u bubnjanju suludoga podzemlja na čije su obrede pomodarstvom mladi ucijenjeni. Eto, to je završna faza ljudske povijesti nakon koje može stići još jedino Božji sud.

Iz svega rečenoga nameće nam se ono apostolsko pitanje: „Tko se onda može spasiti?” – na koje im Isus odgovara: „Ljudima je to nemoguće, ali Bogu je sve moguće.” Pitamo se kako. I na to je dao odgovor baš za ovo doba povijesti: „Tko ustraje do svršetka, bit će spašen.” Zauzmi se za spas svoje duše, svoga braka i svoga potomstva, bez obzira kakvi su ti ukućani pa će se Bog smilovati tebi, ali i njima, zato što su tvoji. Točno kako stoji u 102. Psalmu: „Djeca će tvojih slugu živjeti u miru i potomstvo će njihovo trajati pred tobom.”

Blagoslivljajte Boga svaki dan i posvećujte mu sebe i sve svoje. Čuvajte praštanjem i njegujte strpljenjem vaše brakove pa će vam opstati i rane će vam biti iscijeljene. Ne ogorčujte svoju djecu da ne klonu duhom pa vam u starosti neće okrenuti leđa. Ne zapuštajte,  već hranite razgovorom i dobrotom umnažajte svoja prijateljstva da po njima vas Duh Gospodnji vodi u pobjede. I nadasve brižno čuvajte u svom srcu mir jer u njemu je Bog. U njemu je sve.

Mnogi roditelji osjećaju neku vrstu straha pred budućnošću i svjesno odabiru da više ne žele rađati djecu. Zaboravljamo li koliki blagoslov uživaju obitelji s brojnom djecom? Kako nadahnuti u roditeljima svijest da se njihov život nastavlja u vlastitoj djeci?

Moj mi župnik jednom reče: „Ovih dana na blagoslovu kuća i obitelji mnogi mi se ispričavaju govoreći isto: ‘Velečasni, rado bismo imali više djece da imamo bolje uvjete života.’” Onaj, koji stvara uvjete nastanka čovjeka, stvara i uvjete njegova opstanka.

Slično i ja, kad sam u molitvi za promjenu dotrajaloga krovišta zamolio da mi Bog pomogne učiniti najbolje za budućnost moje djece kojima će nakon nas ova kuća pripasti, pohodi me smirujuća riječ: „Neće vaša djeca živjeti od tvojih kvadrata, nego od moje milosti. Tvoja će kuća biti najveća u ovome gradu – kuća duhovna. Promijeni krovište i ne čini više.” Na pitanje mogu li još samo iznova napraviti dotrajalo spremište i dovršiti izlaz s vratima na tavan – „Možeš!” – oglasi se opet blagi Očev glas. I bilo je tako. Neočekivano s mnogih strana prispješe mi darovi tako da me skoro ništa ovaj zahvat nije koštao. I vrijeme je u te dane s kraja zimskoga listopada i početka prosinca bilo predivno. Jednom inženjeru građevine što mi reče: „Nemoj biti lud. Nitko normalan u ovo doba godine ne raskriva krov. To ti nije pametno.” – odgovorih: „Ako htjedne Bog, bit će lijepo vrijeme. A ne htjedne li, neću graditi.” A na kraju gradnje usplahirena od čuđenja susjeda mi reče: „Susjed, imali ste ludu sreću!” Ne gospođo ludu sreću, nego vjeru u Boga – tako joj uzvratih, radostan zbog njezina čuda na mom krovu što ga joj je priredio Bog.

Kolika je važnost molitve za iscjeljenje obiteljskoga stabla?

Isus ne želi povrijediti dar slobodne volje. Radi spasa onih za koje Ocu reče da ne znaju što čine kad tvrdoglavo ustraju u grijehu, pozvao je ljude u svoju muku da kao dio tijela njihova u kojem su griješili, priznate im grijeh pred Bogom i zajedno s Isusom tražite im spas. Vaša muka ne dolazi od Boga, nego od njih. Našom i Isusovom patnjom na zajedničkom križnom putu njihove će duše biti otete paklu, a mi ćemo biti suotkupitelji ljudskoga roda. Kada trpimo i molimo za njih, Isusovo srce kuca u nama.

U suvremenim vjerničkim obiteljima sve je manje zajedništva: u molitvi, razgovoru, sustolništvu, tako da se njezini članovi sve više udaljuju jedni od drugih. Kamo vodi ova „samoživost”, koju danas u iskustvu ima sve više ljudi?

Tko god srce okrene od Boga k onome koji je u svijetu, s njim se mora tako dogoditi. Njemu nema druge nego ostati bez svega sve do smrtne opasnosti ne bi li mu se duša bar tada gorkim pokajanjem okrenula k Bogu. Po milosrđu koje će ga i u taj zadnji čas rado spasiti, tek tada će u suzama spoznati istinu od koga je srce okrenuo kad je sreću tražio u svijetu. No, nađe li se samo jedna Bogu vjerna duša među nevjernima u kući, duša koja ljubi i moli ustrajno blagoslivljajući svoje mučitelje i svakodnevno ih diže do oltara, zbog nje će biti spašen čitav njezin dom. U golemoj muci kad iz mene uzdah iziđe: „Gospodine, što još mogu učiniti za njihov spas i obraćenje?”, Gospodin mi reče: „Prikazuj patnju. Patnja rađa obraćenje.” Ne čekaj da drugi povjeruju pa da s njima svojom vjerom Boga proslaviš. Ako neće nitko, vjeru kao Ilija, jedini u svome narodu. Mnogima je od njih pred Bogom Ilija svojom vjerom osvjetlao nagrđeno lice.

Svjedoci smo odlaska čitavih obitelji u razvijenije zemlje Zapada, tražeći bolje životne uvjete. Zašto dolazi do toga? Kako zaustaviti migracije i zadržati ljude na svojim ognjištima?

Sva javnost bruji o onima koji odlaze pa tako potiču na odlazak i druge. A nema ni glasa u javnosti o onima koji se razočarani vraćaju i na mnogo manje novca nego što ga zarađuju tamo. A ima ih dosta. Lako je u svijetu biti uvaženi i jedva dočekani gost, izuzetni čovjek koji je svojim talentom i radom stvorio nešto čime može obogatiti sav svijet. Ali nije lako tamo biti doživotni stranac, čak i kad stekneš mnogo novaca. Biti nitko i ničiji za dušu je gore nego smrt. Ako ovdje nisi blagoslovljen, po čemu misliš da ćeš biti blagoslovljen u nepoznatoj ti i dalekoj tuđini? Zar misliš da bi ti život na Marsu bio bolji od ovoga na Zemlji? Ne povodi se za tuđim mišljenjem, već radije čuj što kaže Bog, koji stvori nebo i zemlju: „Zemlja će postati pustinja zbog bezakonja stanovnika svojih.”

Kako gledate na „umjetnost svojih kolega koji nerijetko otvoreno kritiziraju Crkvu tako što izvode blasfemiju na ‘daskama koje život znače’?

Umjetnost je lijepa kada je od Boga, a užasna kad je od zloga. Jer ona počiva na inspiraciji, odnosno nadahnuću. Zato što je umjetnost zajedno s kulturom utemeljena na inspiraciji, odmah nakon religije ona je najmoćnije sredstvo izražavanja koje stvara mentalitet. Crkva stvara sveti mentalitet bogoljublja i čovjekoljublja. Od toga ništa korisnije ni bolje ne postoji. A kreatori društvenoga kaosa, u kojem se nameću kao lažni spasitelji, izbavitelji iz kriza što su ih sami programirali da ostanu na vlasti, trebaju zlom umjetnošću i kulturom razarati društvene odnose, a to znači proizvoditi uvijek neke nove krize kojim će samo oni u vlastitu korist okretati. Zato oni financiraju uvijek neke takve kulturne navike i zaglupljujući oblik umjetnosti da narod pogne glavu pred njima koji tobože se u ta čudovišta bolje razumiju pa da čami s umišljajem da je uvijek neuk i zaostao i da nema dobroga ukusa. No, pošten čovjek ne može bez poštenja. Tako pošten umjetnik svojoj publici može ponuditi samo ono najbolje što ima u sebi. Iz njegova djela zrači ta dobrota koja godi svima i najbrže ozdravlja društvene odnose.

Čest ste gost na duhovnim obnovama župa i obitelji kao navjestitelj Radosne vijesti. Nudimo li mi kršćani ljudima Boga u onoj mjeri u kojoj su ga potrebni?

Mi ne nudimo Boga nikome niti je to potrebno. Mi smo svjedoci Boga, ako je on u nama. On sam o sebi svjedoči onima koji mu se s vjerom neopozivo predaju. Povjerova Abraham mimo svake nade i to mu se uračuna u pravednost pa mu zato ime pamte sva potonja vremena. On je s Bogom razgovarao u sebi. Ljubio ga i nosio ga u vlastitom srcu i bojao se njegove nadljudske svetosti u sebi stotinu godina, sve dok u naručje nije primio svoga svetog sina Izaka. Za njim i bogobojaznoga unuka Jakova koji do posljednje kaplje snage u kušnjama traži samo Božji blagoslov.

Ni Abraham, ni Mojsije, ni Ilija ni Ivan Krstitelj, ni sveti apostoli nisu nikome nudili Boga, nego su ga svjedočili tako što su ga imali i posvuda nosili u vlastitom srcu. Bog je bio u njima i oni u Bogu. Po takvim ljudima su drugi ljudi spoznavali i gledali Boga u ljudskoj naravi pa na njihove molitve i riječi iskusili Božju svemoć i njegovu dobrotu.