Isus je već u Govoru na gori govorio o stavu koji treba imati prema drugima. Tako je izrekao blaženstvo koje je upućeno milosrdnima i mirotvorcima (5,7.9). Kad je govorio o srdžbi koja je ravna ubojstvu, rekao je da će sudu biti podvrgnut svaki koji sudi svoga brata (5,22), pozvao je na molitvu za neprijatelje (5,44) te na opraštanje tuđih prijestupaka (6,14-15).
Ovaj odlomak izgleda kao pojašnjenje zaziva iz molitve Oče naš: „I otpusti nam duge naše kako i mi otpustismo dužnicima svojim!” I ondje se govori o Božjem praštanju i o čovjekovu praštanju.
Zabrana ‘ne sudite’ nije apsolutna zabrana svakoga prosuđivanja. Već u šestom retku ovoga poglavlja Matejeva evanđelja kršćani su pozvani da prosuđuju. Ovdje je riječ o načinu kako se sudi drugoga. Valja izbjegavati sud bez ljubavi i bez milosrđa. Ne smije se suditi bez dovoljnoga poznavanja stvari ili nepravedno, koristeći različite standarde za različite osobe.
Licemjerje i popustljivost
Odlomak podsjeća na starozavjetnu mudrost iz Knjige Sirahove: „Prosudi samog sebe prije nego sudiš, pa ćeš naći oprosta u čas Božjeg pohoda” (Sir 18,20). Stoga je jasno da se izraz ‘da ne budete suđeni’ odnosi na Božji sud nad čovjekom. Isus govori o trunu ‘u oku brata’, pa se može zaključiti da je ovdje prije svega riječ o odnosima među kršćanima koji su međusobno braća i sestre. Izraz ‘licemjer’ prevodi grčku riječ hypokrites koja je označavala glumce u tadašnjim kazalištima, to jest one koji se pretvaraju da su nešto što nisu. Licemjer je onaj koji se predstavlja boljim nego što jest. Moguće je da to čini pred drugima, no moguće je da to čini i pred samim sobom.
Temeljem ovoga teksta jasno je da kršćanin najprije mora raditi na sebi da bi uopće mogao prosuđivati kako to zahtijeva šesti redak gdje Isus kaže: „Ne dajte svetinje psima! Niti svoga biserja bacajte pred svinje.” Od drugoga stoljeća neki kršćani tumače da ‘svetinje’ i ‘biserje’ označavaju euharistiju, a ‘psi’ i ‘svinje’ nekršćane. Ipak, čini se da u Isusovu govoru ‘svetinje’ i ‘biserje’ označavaju navještaj Kraljevstva nebeskoga. Kršćani su pozvani dobro prosuditi tko je spreman primiti taj navještaj. Isus ovim riječima poziva vjernika da prije nego što počne prosuđivati druge najprije pogleda sebe, ispita svoje postupke i motivaciju svojih postupaka. Ako čini neka dobra djela, zašto ih čini? Ako ide redovito u crkvu, zašto ide? Ako uvijek i javno zastupa prave kršćanske i katoličke stavove, zašto to čini? Kad vidi neki nedostatak na drugome, neki grijeh, neku nesavršenost, kršćanin treba dobro promisliti nije li možda tvoj pogled izoštren za tu nesavršenost baš zato što je i on sam ima? Često jako dobro primjećujemo na drugima grijehe ili loše crte karaktera koje i sami imamo. Možda je ta druga osoba došla kao upozorenje čovjeku da bi mogao znati što da potraži na sebi. Čovjek si treba postaviti i pitanje je li popustljiv prema sebi samome. Ima li nekad burne reakcije prema drugima? Ako ima, treba promisliti koja bi njegova ponašanja mogla kod drugih pobuditi jednako tako burne reakcije. Isus zapravo ovim riječima kaže: „Sudi sebe, a drugome oprosti i pokaži mu milosrđe.” Ima tome i razlog: čovjek ne može znati što je u srcu druge osobe i zašto se ona ponaša tako kako se ponaša. Njezinu nutrinu u detalje poznaje samo Bog. Stoga sud valja uvijek prepustiti njemu. Kad čovjek sudi drugoga, kao da se želi izdići iznad te osobe. Tada više nije krotak, nije milosrdan i nije mirotvorac. Izgubio je blaženstvo i svoju kvalifikaciju za kraljevstvo nebesko.
O drugima vjernik, naravno, smije promišljati, pa i uočavati probleme s kojima se susreću, ali uvijek sa željom da im u ljubavi pomogne. Kad čovjek drugoga ogovara jer ga želi ocrniti, makar govorio i istinu, on ga sudi. Kad drugoga ogovara jer želi sebi na neki način olakšati, opet ga sudi. O tuđim manama i grijesima vjernik smije govoriti tek ako tako traži način kako im pomoći. U konačnici se valja sjetiti: kako mi sudimo druge, kako govorimo o drugima, tako će i nama biti suđeno na onom posljednjem sudu. Svoju vječnu sudbinu odlučujemo mi sami svojim odnosom prema drugim ljudima.
Dvojica izgubljenih sinova
U Lukinu evanđelju, izgovarajući prispodobu o izgubljenom sinu i milosrdnom ocu, Isus kršćanima za uzor milosrđa i opraštanja postavlja samoga Boga (usp. Lk 15,11-32). Ova prispodoba mogla bi se nazvati i prispodobom o dvojici izgubljenih i nađenih sinova. Počinje sve kao i prethodne prispodobe o izgubljenoj ovci i o izgubljenoj drahmi. Kao što je bilo sto ovaca i jedna izgubljena, deset drahmi i jedna izgubljena, tako su sada i ovdje dvojica sinova i jedan izgubljeni. Posebnost je ove prispodobe u naglasku na grešnosti mlađega sina koji se odao razvratu (usp. 15,13). No, taj sin prolazi i kroz proces pokajanja i obraćenja, pa se vraća (usp. 15,17-20). Unatoč svemu, za oca on nije zalutali, nego je i dalje izgubljeni sin kojega treba tražiti. Druga je posebnost pokret oca koji trči ususret i pada tome sinu oko vrata (usp. 15,20). Treća posebnost sastoji se u objašnjenju radosti: ona nastupa zbog novoga života: „Sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje” (15,24).
Drugi sin, premda je cijelo vrijeme uz oca, također se gubi. On se gubi na onaj način kako su se u Isusovo doba bili izgubili farizeji i pismoznanci jer nisu bili spremni prihvatiti Kristov milosrdni odnos prema grešnicima (usp. 15,28-30). I njemu otac iskazuje milosrđe jer ni njega ne želi izgubiti. I njemu ide ususret, razgovara s njime, nagovara ga. Milosrđe je, prema ovoj prispodobi, prije svega osoban odnos prema svakome. Nije riječ ovdje o načelima i istinama, nego o osobama kojima valja pristupiti, potrčati ususret, zagrliti ih, vratiti ih u radost.
Tako milosrđe najprije znači suosjećanje, razumijevanje i pristupanje drugome, potom pokušaj jasnoga uvida u svačiju situaciju i aktivno i ustrajno traženje, a onda i pozornost na posebnosti svake pojedine osobe. U svemu tome obiluje radost.
Papa Franjo, u svojoj buli Lice milosrđa kojom je najavio Izvanredni jubilej milosrđa 2016. godine, navodi i riječi blaženoga pape Pavla VI. koji je na zatvaranju Drugoga vatikanskog sabora rekao: „Osuda pogrešaka, da; jer to iziskuje ljubav, ništa manje no istina; ali prema osobama samo upozorenje, poštovanje i ljubav” (Lice milosrđa, 4).
Govoreći, pak, o prispodobama o izgubljenoj i nađenoj ovci, o izgubljenoj i nađenoj drahmi te o izgubljenom i nađenom sinu, papa Franjo kaže: „U prispodobama posvećenima milosrđu Isus objavljuje Božju narav kao narav Oca koji ne odustaje sve dok ne oprosti krivicu i ne svlada odbacivanje suosjećanjem i milosrđem. Poznate su nam te prispodobe, posebno tri od njih: o izgubljenoj ovci, o izgubljenoj drahmi te o ocu i dvojici sinova (usp. Lk 15,1-32). U tim prispodobama Bog je uvijek predstavljen kao pun radosti, napose kada oprašta. U njima nalazimo srž evanđelja i naše vjere, jer se milosrđe predstavlja kao snaga koja sve pobjeđuje, ispunjavajući srce ljubavlju i donoseći utjehu opraštanjem” (Lice milosrđa, 9).
