Početna stranica » Radnici u vinogradu (Mt 20,1-16)

Radnici u vinogradu (Mt 20,1-16)

4 min

Domaćin vinogradar najmi rano ujutro radnike. Pogađa se s njima po denar za taj dan. Oko trećega sata (tj. oko 9 sati) iziđe ponovno i vidi druge besposlene na trgu i zapovijeda im da idu u vinograd i da ono što bude pravedno da će im dati. Isto je tako učinio i o šestoj (oko podne) i o devetoj uri (oko 15 sati). O jedanaestoj uri (oko 17 sati) obraća se onima koji cijeli dan na trgu stoje besposleni. I njima zapovijeda da idu u vinograd. Navečer nalaže svojem upravitelju da pozove radnike i da im da plaću počevši od posljednjih pa prema prvima. U odgovoru jednomu od prvih koji je mrmljao zbog jednako primljenoga novca vinogradar odgovara da mu ne čini nepravedno, jer, nije li se s njim pogodio po denar? Zapovjedi mu neka uzme svoje i ide. Želi dati posljednjem kao i prvom. Nije li mu slobodno činiti sa svojim što hoće? Ili zar je oko toga radnika zlo što je on dobar?

Nameće nam se ipak pitanje što je „pravedno”? Nisu li radnici od rano ujutro ipak zaslužili više, jer su podnosili teret dana i žegu? Radili su najmanje dvanaest sati po vrućini koju donosi istočni vjetar. Pravedna je plaća u očima domaćina jedan denar. Jedan denar bio je minimalna nadnica, novac s kojim se mogao preživjeti jedan dan. Domaćin je time pokazao brigu za život, za preživljavanje. S prvima se pogodio po denar i toliko im isplatio, ali s onima od treće, šeste i devete ure nije se pogađao, nego im je obećao pravednu plaću. Pravedna plaća je jedan denar. No, oni posljednji koji su radili samo jedan sat dobili su bez pogodbe, bez obećanja o pravednoj plaći jednako toliko. Možemo stoga zaključiti da je domaćinu najvažniji čovjek i njegov život, a tomu nema cijene.

S druge strane vidimo da, iako se pogodbom ili obećanjem budi nada u isplatu dogovorenoga, domaćinu nije važno da se rad isplati jer nudi istu plaću bez obzira na satnicu. Isplati li se raditi, ako je plaća svima ista? Iz mrmljanja i prigovora onih prvih očito bi trebalo odgovoriti negativno jer na principu efekta rada i plaće ne počiva samo gospodarstvo nego i svijet općenito. No domaćin vrednuje rad samo toliko koliko je sredstvo da se zaradi minimum i podređuje ga vrijednosti ljudskoga života i dostojanstva. Vrijednost rada vidi se u tome što domaćin izlazi gotovo u trosatnom taktu na trg da unajmi radnike za svoj vinograd, nudi posao i dogovara uvjete, ali i zapovijeda besposlenima neka pođu na rad bez mnogo dogovaranja, obećavajući pravednu plaću. Izlazi i gotovo na kraju radnoga dana kad je preostao još samo jedan radni sat, no i njega želi iskoristiti, iako bi se reklo da više nema nikakva smisla tražiti radnike.

S obzirom na radnike, riječ je o nezaposlenima koji stoje na trgu i čekaju posao. Prvi imaju sreće i dobivaju odmah priliku da zarade za kruh svagdašnji, no pred njima je „težina dana i žega” jer rade najmanje 12 sati. Drugi, treći i četvrti, tj. oni koji rade 9, 6 i 3 sata također su besposleno stajali. Domaćin im je naredio neka pođu na rad za pravednu plaću. Zadnji koji su radili samo sat vremena također su cijeloga dana besposleno čekali priliku zaposlenja i gotovo već razočarani ipak je dobili. Možemo se pitati, kako to da nisu i oni unajmljeni kada i oni prvi radnici jer stoje cijeli dan na trgu? Odgovor može biti, čini mi se, dvostruk: kao prvo, nisu im se sviđali uvjeti pogodbe, naime jedan denar, znajući da ih čeka cijeli dan i žega pa čekaju bolju ponudu i kao drugo, prema odgovoru da ih nitko nije najmio možemo možda zaključiti da su bili neprikladni, tj. slabi i nesposobni za posao. Domaćin im je ipak dao šansu te ih bez pogodbe i obećanja poslao u svoj vinograd.

Ova prispodoba nam govori: Ondje gdje se brani slabe, nesposobne i vrednuje njihove napore da prežive i na koncu im se isplati egzistencijalni minimum (jedan denar!). Tu je kraljevstvo Božje.

Koga Isus zove da postane njegovim učenikom taj treba prekinuti sa svim pouzdanim ljudskim mjerilima. Ovu novost potvrđuje stvarnost svijeta u kojoj se uvijek nezadovoljnici usprkos dogovoru protive promjeni ovih uobičajenih ljudskih mjerila.

U ovoj prispodobi osjećamo nezadovoljstvo radnika koji su unajmljeni rano ujutro. Oni počeše mrmljati protiv domaćina jer usprkos tomu što su primili dogovorenu plaću ne prihvaćaju njegovu poslovnu filozofiju. Domaćin se onomu koji mrmlja obraća prijateljski: „Prijatelju, ne činim ti krivo” (Mt 20,11). Za obranu svojega stava domaćin ima dva argumenta: prvo, poziva se na pravo, koje nije povrijedio i drugo, svoje držanje naziva dobrim. Prema onomu koji mrmlja i njegovim drugovima postupa po pravu, po dogovoru, a prema posljednjima po svojoj dobroti. Ne možemo, dakle, govoriti o samovolji domaćina. On je dobrota koja proizlazi iz činjenice da samo on raspolaže plaćom koju treba podijeliti. Radnik ne raspolaže novcem, nego je prepušten dobrom domaćinu. Zapravo radnik treba uvidjeti dobrotu i sam biti dobar. Zlo oko je odraz zla srca koje zavidi drugome zbog dara i dovodi do opasnosti da se proigra ulazak u kraljevstvo Božje.