265
Od dana rasutih
u livade cvjetne
moje su oči
bile sretne.
Gradovi što biše
na dohvat ruke
sada su neke
daleke luke.
Neke su godine bile
kao zvijezde sjajne,
vodile me cilju
čuvale tajne.
Planine me mirisom zvale,
more šumom valova dozivalo,
a meni se pjevalo
i na zavičajnoj stini snivalo.
Sad sve mi je jasnije,
dani nisu oklopi i lanci,
govorim glasnije,
dani su razgrađeni klanci,
život je prevozno sredstvo
bez volana i kotača,
tijelo osnaži
dušu ojača.
Ograbi s isana zabluda trista,
kada tijelo klone da iznutra zablista.
Putujući životom nosim prtljagu,
ne stavljam je na vagu.
Za svo iskustvo, hvala Ti, Bože!
Iz svoje kože
Ipak se ne može.
