Jedan od najvećih ljudskih strahova je izgubiti se, ostati sam. Nakon prvoga takvoga iskustva strepjet ćeš i pri samoj pomisli na osjećaj izgubljenosti u trgovini. Mama te traži rukom pruženom u pravcu gdje bi trebao biti, a tebi pogled prikovan na sve to šareno i privlačno blago poredano na policama. Pogotovo na onima daleko od njene ruke. Trenutak nepažnje i već bezglavo trčiš između tih istih, sada prijetećih polica, vičeš uplakan, izgubljen, sam…
Tek što ti obrišu suze, naslutiš isti onaj nelagodan osjećaj u nedužnoj igri skrivača. Dođe i tvoj red da brojiš zatvorenih očiju i izgovoriš glasno tko se nije skrio… A onda se uzbuđeno i naglo okreneš… Praznina i napeta tišina. Ništa. Izgubljen opet.
Uskoro osjetiš i led samoće koja vlada na sredini pozornice tvoje školske predstave u trenutku kada ti reflektor proguta i ono malo rasute pribranosti. Trebaš pjevati, pričati, a riječi nikako ne nalaze put i čuješ samo lupanje svoga srca, toliko snažno da ga sigurno svi gledatelji čuju.
Kasnije shvatiš da su ovo bile tek prve od mnogih prigoda kada te strah čvrsto stisne i zapriječi put do kuće, do priznanja, obavljenoga posla, ispoštovanoga obećanja ili preuzete obveze. Nijemo ti zaprijeti da ćeš se izgubiti između postaja djetinjstva, prijateljstva, partnerstva, roditeljstva, življenja. I nije se teško izgubiti u mraku straha od samoće. Događa se. Teško se jedino ponovno pronaći baš na onom mjestu i među onim ljudima s kojima želiš biti.
Posebno te snažno jeza zgrabi i gurne na rub bezdana u trenutku kada netko tvoj odlazi. Kada njegova životna igra skrivača dođe do svoga ovozemaljskoga kraja. U trenu ti postane jasno da je jedan suigrač zauvijek istupio iz igre. Ma koliko puta glasno ponovio tko se nije skrio i ma kako ga pažljivo tražio.
Vlatko je sve obavio mlad. Mlad je točno znao što želi, mlad je izučio zanat, mlad počeo raditi. Tako se i mlad oženio, mlad postao otac pa je mlad otišao i na privremeni rad zauvijek. Za prvim djetetom ubrzo je stiglo još jedno pa još jedno i tako je, zajedno sa svojom Milkom, spremno preuzeo beskonačan rad u smjenama, dodavanje djece među smjenama, planiranje i štednju – život. Život protkan ponekom dječjom nepodopštinom i još rjeđim prijekorom, uglavnom vedroga i na šalu spremnoga Vlatka. A njegova Milka? Tiha i marljiva, uvijek u sjeni s vječnim odgovorom Pitaj tatu!…
Protutnjali jedan za drugim duši rijetki i uvijek prekratki godišnji odmori, zajedno s konačnim završetkom i opremanjem obiteljske kuće u rodnom kraju. Kuće koju je počeo graditi još prije prvoga odlaska ili je otišao upravo zbog njene gradnje, kako se uzme. U svakom slučaju, davno je postao svjestan da ta ista kuća neće nikad biti zapravo njihova. Onako „njemački” namještena i uglavnom samo ljeti otvarana bila je laka meta provale. Jedne je zime bila i poplavljena nakon puknuća cijevi, progovorivši tiho slapovima vode koji su se spuštali ispod ulaznih vrata.
Istovremeno je bila i mjesto bučnih obiteljskih druženja, susreta s prijateljima kao i čvrst dio široko nasmijanoga ljetnoga djetinjstva njegove djece. Djece koja su izrastala jednako brzo kao i sijede vlasi u Vlatkovoj kosi, potpuno u neskladu s mladićki vrijednim i spretnim rukama koje su i nakon posla tražile posao. Rukama koje su strpljivo popravljale, prepravljale i često otpisanim predmetima udahnule novi i smisleni život.
Uskrs je tu, baš kao i Učitelj, baš kao i one stope u pijesku. Ostaje mi samo na rastanku ga psalmom pozdraviti – Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ja ne bojim, jer si Ti sa mnom. Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni
Između prve dječje nespretne vožnje na biciklu i prvoga vlastitoga automobila, tek je jedan korak, a eto već u sljedećem njegova su djeca sebi pronalazila životnoga para. Uskoro su, jedna za drugom, stigle i dugo željene glavice nove generacije u sve široj obitelji. Vlatko je usporio, posvetio im se svom svojom dušom, nesebično. Umirovio se usput i naoko bezbolno. Paralelno s tim sve je rjeđe dolazio u rodni kraj. Govorili su da je promijenio prioritete, a on je samo s ljubavlju presložio njihov logičan slijed, svjestan da je njegov život ovo sada i tu, s njima. Bio je, osim toga, spreman mijenjati životne planove u hodu pa je uživao u novim malim ljudima oko sebe, kad već u djetinjstvu svoje djece nije imao kada. I opet je sve krenulo ispočetka, od prve nespretne vožnje na biciklu…
Baš kao u svakoj priči, a život je svakako nepredvidiva priča, dođe vrijeme za neko ali… Razbolio se. Unatoč tome nije se dao i dalje je uživao u djeci. Bilo je boljih i lošijih faza. On uporan, smiren, ali i svjestan, suglasan. U svom stilu je i prokomentirao: Još nitko nikada ovu bolest nije pobijedio, pa kako ću ja? A onda je postajao sve tiši i sporiji, još mirniji. U svojoj muci strpljiv, ujedno divovski velik i zbog svoje snage neuhvatljiv onom osjećaju biti izgubljen, ne moći pronaći sebe, smisao…
Nema potrebe za strahom od kraja, jer ovaj kraj to zapravo nije. On je samo zadnja postaja putovanja i traganja za stvarnim početkom. To jest kraj za nas koji ostajemo prepušteni paničnom strahu od vlastite izgubljenosti, bez njega. Nisu svi Vlatko.
Stoga, iskoristimo svaku korizmu. Ne za žaljenje, samokažnjavanje, uskraćivanje. Ne za strah. Korizma je vrijeme nadvladavanja one stare strepnje od izgubljenosti, strepnje od duhovne samoće. To je vrijeme traženja odgovora na vječna pitanja. Često se, tako, sjetim dviju dobro znanih slika – one kad se čovjek žali kako mu je teško i kako ga je u njegovoj najvećoj muci, na životnom ispitu, Bog ostavio. Ušutio, zanijemio. Toliko ga je preklinjao da kaže samo jednu riječ, samo znak da je tu, s njim. Učitelj uvijek strpljivo šuti za vrijeme ispita, odgovorio mu je…
Ili ona druga kad očajan čovjek hoda obalom i viče, plače razočaran jer mu je bilo teško, a bio je sam. Bog ga je napustio iako je obećao da će uvijek biti s čovjekom. A evo, kad je bilo najteže, dok je posrtao, u vlažnom pijesku ostajali su tragovi samo jednoga para stopala. Gdje si tada bio Bože, kada je bilo najteže?, pitao je čovjek. Istina, rekao je Bog, u pijesku je ostajao trag samo jednoga para stopala. Mojih. Na rukama sam te nosio.
Nesretna, jer se na ove slike još uvijek moram povremeno svjesno podsjećati, zavidim Vlatku na čudu vjere i prihvaćanja. Zahvaljujući tome njegova životna „korizma” nije bila besplodno lutanje. Od samoga je početka bio svjestan trajanja ispita, kao i toga tko ga nosi. Zato se u svojoj korizmi nije odricao, već je pružao, davao, ali i radosno primao.
Uskrs će uvijek doći. Bog je konačno milosrđe. Na nama je samo kako ćemo ga dočekati i hoćemo li vrijeme provesti u strahu od straha ili ćemo prihvatiti i iskoristiti milost traženja i pronalaska. Sebe u Njemu.
Zato, ma kako teško bilo prihvatiti vrijeme koje je predviđeno provesti bez onoga koga više nema, kao i sve one predstojeće susrete na kojima će odjednom njegovo mjesto zauvijek ostati prazno, neću tugovati jer bih time povrijedila sve ono što je bio, što me naučio i što je ostao. Iskoristit ću priliku za traženje i ako ne uspijem u ovoj korizmi, u nekoj sljedećoj sigurno hoću, jer vremena je malo. Uskrs je tu, baš kao i Učitelj, baš kao i one stope u pijesku. Ostaje mi samo na rastanku ga psalmom pozdraviti – Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ja ne bojim, jer si Ti sa mnom. Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni.
