Početna stranica » Proces proglašenja svetim u Katoličkoj Crkvi

Proces proglašenja svetim u Katoličkoj Crkvi

7 min

Da bi se netko uzdigao 'na čast oltara' potrebne su tri stvari: umrijeti, pokrenuti službeni proces za proglašenjem svetim te jedno ostvareno čudo, izmoljeno po zagovoru dotične osobe.

Kako se postaje službeno svet u Katoličkoj crkvi? Da bi se dokučio ovaj odgovor potrebno je poznavati i razlikovati najprije osnovne pojmove kao što su: svetost, mučenik, ispovjedalac, proces proglašenja nekoga blaženim i svetim (beatifikacija i kanonizacija), način izvođenja procesa i sl.

Prema općem nauku Katoličke Crkve, svi koji su primili krštenje ujedno su i sveti. Može se reći da su sveti u doslovnom smislu riječi, tj. posvećeni iz razloga što su primili sakrament svetog krštenja, po kojem su postali djeca Božja i članovi Crkve. Po istom sakramentu svi su kršteni pozvani živjeti univerzalni Božji poziv na svetost.

Pored ove opće svetosti svih krštenih, postoje i oni koji su više sveti od onih koji su jednostavno primili sakrament krštenja. Ti više sveti zapravo su službeni sveci Katoličke Crkve, koji su na poseban način za svog zemaljskog života živjeli svoju svetost krštenja i do kraja bili vjerni Gospodinu. Oni se dijele u dvije skupine: na mučenike te ispovjedaoce ili priznavaoce.

Mučenici i ispovjedaoci vjere

Riječ mučenik dolazi od grčke riječi μάρτυς (màrtys), lat. martyr, ili μαρτύριον (martýrion), što znači svjedok ili dokaz. Dakle, mučenik je osoba koja zbog mržnje drugih prema njezinoj vlastitoj vjeri radije izabire smrt i mučeništvo nego odricanje ili nijekanje svoje vjere. Riječ ispovjedalac ili priznavalac pak dolazi od latinske riječi confessor, a ova druga skupina svetaca sastoji se od osoba koje nisu umrle iz mržnje prema vjeri, nego su za zemaljskog života bili javni ispovjednici vjere i svojim su kreposnim životom svjedočili vjeru u Boga, Oca i Sina i Duha Svetoga.

Je li dovoljno samo živjeti svetim životom ili samo podnijeti mučeništvo za svoju vjeru da bi osoba u općoj Crkvi bila poznata i štovana kao svetac ili mučenik? Nije dovoljno. Potrebno je i javno priznanje službene crkvene vlasti. Prije svega treba naglasiti da Crkva ne pravi i ne proizvodi svece, nego ih samo proglašava. Tako osoba ne postaje svetom službenom kanonizacijom, nego je bila sveta i prije procesa. Zemaljska svetost ili podneseno mučeništvo takvih ljudi biva samo svečano i pravno priznato. Majka Crkva se za određivanje ili proglašenje svetim služi svojim pravnim sustavom ili kanonskim pravom. Ne ulazeći u povijest, danas Katolička Crkva ima službenu Kongregaciju za kauze svetih, koja je zadužena za proglašavanje novih svetaca u općoj Crkvi, a sam proces se naziva kanonizacijom. Struktura ove kongregacije slična je sudištu koje ima zadaću provesti pravne istrage za parnicu proglašenja svetim jedne osobe.

Tko može biti predložen za službenu kanonizaciju? Predložen može biti svaki katolik, bez razlike na spol, dob, rasu, naciju i društveni položaj. Što je sve potrebno za pokretanje takva procesa? Prije svega traži se da kandidat za svetost bude mrtav, mora postojati netko tko će predložiti da se otvori ili pokrene službeni postupak te da mjesni ordinarij biskupije, u kojoj je kandidat proveo život i umro, službeno prihvati i najavi početak postupka. Prvi dio postupka se odvija na području matične biskupije: trebaju se prikupiti dokumenti, svjedočanstva o glasu svetosti ili o glasu mučeništva kandidata te dokazi o nepostojanju nikakvih smetnji da se pokrene kauza. Kada se postigne moralna sigurnost o herojskim krepostima ili o mučeništvu kandidata, započinje drugi dio procesa, tzv. rimska faza, koja se odrađuje u Vatikanu.

Pro et contra

Kao što je već rečeno, ovdje se radi o pravnom procesu, pa je razumljivo da i u slučaju kanonizacije postoje dvije osnovne strane: optužba i obrana. Zadaću obrane, podrazumijeva se, vrši službeni zastupnik, tj. postulator kauze, od kojeg se očekuje da dokaže svetost kandidata. Službu optužbe, možemo reći pod navodnicima, vrši promicatelj pravde koji ima zadaću nadgledati sve što je zakonom propisano za provođenje kauze, pripremiti pitanja za svjedoke, biti nazočan pri ispitivanju svjedoka i sl. Nekada je ovu zadaću u prošlosti vršio tzv. advocatus diaboli ili vražji odvjetnik, koji je tako nazvan zbog vrlo skeptična pogleda na kandidaturu za kanonizaciju. Njegov je cilj bio pronaći manjkavosti u obdržavanju propisanih zakonskih normi i dovesti u pitanje svetost ili pak čudo koje je kandidat za kanonizaciju navodno učinio, navodeći uvijek zemaljske i opipljive dokaze kojima oni mogu biti osporeni.

Ovdje treba naglasiti da je svetost samo zadnji od ukupno četiri stupnja sveukupnog procesa kanonizacije. Tako kandidat prije nego što službeno bude proglašen svetim, kanoniziran, treba najprije biti uzdignut na čast sluge Božjeg (servus Dei), dekretom o herojstvu kreposti ili o mučeništvu bude priznat kao časni (venerabilis) i zatim blaženim (beatus), a sam proces se naziva beatifikacijom.

Tako se slugom Božjim postaje dekretom mjesnog ordinarija po dopuštenju Svete Stolice (nihil obstat), kojim se uvodi kauza kanonizacije i naređuje pokretanje biskupijskog postupka. Nakon što je pozitivno završena prva faza procesa, biskupijska, započinje tzv. rimska faza. Ako prema mišljenju stručne komisije, koja se sastoji od teologa, kardinala, biskupa i Kongregacije za kauze svetih, kandidat za beatifikaciju bude ocijenjen dostojnim, tj. da je živio tri teološke kreposti (vjeru, ufanje i ljubav) i četiri kardinalne kreposti (razboritost, pravednost, jakost i umjerenost), onda ta ista Kongregacija s ovlašću Rimskog prvosvećenika sastavlja dekret o herojstvu kreposti ili o mučeništvu kojim se kandidat naziva časnim (venerabilis). Da bi taj isti kandidat bio proglašen blaženim, traži se da je prošlo najmanje pet godina od njegove smrti, osim ako Rimski prvosvećenik ne dadne oprost od traženih godina te da već postoji čudo po zagovoru sluge Božjeg. Za proglašenjem blaženim nekog mučenika čudo nije potrebno.

Ovdje treba naglasiti riječ zagovor, jer čudo nije djelo nekog sluge Božjeg, blaženika ili sveca nego je uvijek djelo (čudo) Božje. Njihova je zasluga samo zagovor čuda pred licem Božjim. Što bi onda uopće bilo čudo? Obično su to znanstveno i medicinski neobjašnjiva tjelesna ozdravljenja od teških bolesti. Među čuda se mogu ubrojiti i druga nadnaravna obilježja kao što su primjerice stigme (pojava rana na nečijem tijelu, kakve je imao Isus Krist u vrijeme svoje muke), očuvanje neraspadnutim tijela poslije smrti i slično. Što se tiče samih ozdravljena, ona moraju biti cjelokupna, konačna i trajna. Da bi jedno takvo čudo bilo sveopće prihvaćeno, Kongregacija se služi posebnom komisijom liječnika, koju čine vrhunski specijalisti, vjernici i nevjernici.

Kako i zakon nalaže, tek nakon dekreta o herojskim krepostima ili o mučeništvu i dekreta o čudu izmoljenu po zagovoru sluge Božjega, Rimski prvosvećenik dopušta da se taj isti sluga Božji ubuduće u određenoj crkvenoj pokrajini, biskupiji, u redovničkim i svjetovnim ustanovama, društvima apostolskog života, čiji je blaženik bio član, časti kao blaženi na određeni dan, tj. na dan njegove smrti – na dan rođenja za nebo (dies natalis).

Znani i neznani sveci

Završni stupanj kanonizacije jest proglašenje svetim dosadašnjeg blaženika. I u ovoj završnoj fazi, da netko postane svet, uvjet je isti kao za beatifikaciju. A to je postojanje čuda. Čudo se mora dogoditi nakon službene beatifikacije blaženika. U ovom slučaju postojanje čuda se traži i za blaženika ispovjedaoca i blaženika mučenika. Kada je utvrđeno postojanje čuda prema zakonskim odredbama, onda slijedi svečani čin kanonizacije, kojeg uvijek vrši sam Rimski prvosvećenik, i dopušta da se dosadašnji blaženik naziva svetim, javno štuje u cijeloj Crkvi, a njegovo ime se unosi u opći kalendar Katoličke Crkve.

Ovdje se ukratko prikazano, na vrlo pojednostavljen način, što je sve potrebno učiniti da bi nekoga službena mjerodavna crkvena vlast priznala slugom Božjim, blaženim i svetim. No, na kraju je potrebno postaviti pitanje: Jesu li na poseban način sveti samo oni koji se nalaze na službenom popisu Katoličke Crkve, tj. u njezinom općem kalendaru? Naravno da nisu. Kako je rečeno, ovi koji su javno priznati od Crkve bili su sveti i prije svečane beatifikacije i kanonizacije. To znači da i izvan općeg kalendara postoje sveti ispovjedaoci vjere, čija je svetost ostala u skrovitosti njihova srca, poznata samo Gospodinu i manjem broju ljudi te mučenici, koji su kroz povijest ili u suvremeno doba dali svoj život za vjeru. To potvrđuje i blagdan Svih svetih, koji se obilježava 1. studenog. Njime Crkva u jednom danu slavi sve svoje kanonizirane svece, ali i sve one koji još nisu poznati, pravno priznati ili koji to nikada neće ni biti – sve znane i neznane svece.