Opseg pojma privatnosti je širok, uključuje niz interesa i stoga velim dijelom subjektivne naravi: sadržaji koji se obično povezuju s privatnošću su nadzor nad svojom osobnošću, sloboda izbora i samoodređenje. Važnu sastavnicu ovoga spektra značenja koje pojam privatnosti može poprimiti čini i sposobnost pojedinca da održi nadzor: da nadzire različita područja svojega života i da može birati koje njegove aspekte želi otkriti, a koje želi zadržati za sebe. U dobu koje pokreću informacije informacijska privatnost i samoodređenje, tj. nadzor nad uporabom osobnih informacija, poprimaju egzistencijalnu važnost. Gore navedeni sadržaji povezuju se i sa slobodom i slobodama: drugim riječima, privatnost i sloboda su bitno povezani, jedno ne možemo imati bez drugoga. Gubitak privatnosti rječit je (pred)znak gubitka i naših drugih sloboda: kao što se kroz sva slobodna i demokratska društva provlači pravo i zahtjev na privatnost, tako i sve totalitarne sustave obilježava nedostatak poštovanja privatnosti pojedinca.
Trajnost digitalnoga traga
U kojoj je mjeri, iz perspektive očuvanja privatnosti pojedinca, granica između totalitarnih i demokratskih društava u informacijsko doba postala nejasna i fluidna pokazuje nam, iz prve ruke, Edward Snowden u svojoj autobiografiji Trajni zapisi (Permanent Record). Kao djelatnik NSA (National Security Agency, Nacionalna sigurnosna agencija), jedne od krovnih sigurnosnih i obavještajnih agencija SAD-a, Snowden je 2013. godine tajno prikupio njezine interne dokumente koji jasno pokazuju kršenje temeljnih ljudskih prava na privatnost, predao ih novinarima i tako upoznao čitav svijet sa sustavom globalnoga masivnog nadzora. Kako izneseni dokumenti i Snowdenova autobiografija jasno svjedoče, rad obavještajnih agencija se od ciljanoga nadzora pojedinaca pretvorio u masovni nadzor čitavih naroda: temeljni je cilj prikupljanje podataka koji se pohranjuju za trajno te trebaju biti neprestano na raspolaganju i dostupni za pretraživanje.
U svojoj autobiografiji Snowden upozorava na izmijenjenu narav suvremenoga interneta, tj. njegovu neprepoznatljivost u odnosu na ono što je bio i obećavao u svojim počecima – navodeći da je riječ o svjesnoj i sustavnoj promjeni. Zloupotreba se podataka obavlja tajno, bez suglasnosti ili kontrole pojedinaca i skupina koje su u pitanju, ne samo od strane državnih sigurnosnih agencija nego i od privatnoga komercijalnog sektora. Riječ je o kraju interneta i početku nadzornoga kapitalizma u kojem su glavni proizvod svi ljudi: „Novi proizvod smo bili Mi. Naša zanimanja, naši postupci, mjesta gdje se nalazimo, naše želje – sve ono što smo otkrili o sebi, svjesno ili nesvjesno, nadzirano je i prodavano u tajnosti da bi se odložio neizbježni osjećaj zloupotrebe, kojega mnogi postaju svjesni tek sada.”
Snowden također ističe razliku između prirodnoga identiteta i digitalnoga identiteta – njihove trajnosti i dostupnosti. Dok je naš prirodni identitet, ličnost ograničen prostorom i vremenom, digitalni je identitet globalne naravi jer „ličnost naših podataka živi istodobno na puno mjesta… Naši podaci lutaju nadaleko i naširoko. Naši podaci lutaju beskrajno.” Međutim, naš globalni digitalni identitet ne prelazi samo granice prostora nego i one vremena – spajajući prošlost, sadašnjost i budućnost i odupirući se koroziji prolaznosti: „Počinjemo stvarati te podatke prije nego se rodimo, kad nas tehnologije otkriju u maternici, a naši će se podatci nastaviti množiti i nakon naše smrti… Mi smo prvi ljudi u povijesti planeta koji to mogu s pravom tvrditi, prvi ljudi koji su opterećeni besmrtnošću podataka, činjenicom da bi naši prikupljeni zapisi mogli vječno postojati.”
Upravo ovakva trajnost podataka krije u sebi vrlo zabrinjavajući strateški potencijal nove vrste totalnoga nadzora i borba za podatke poprima trodimenzionalne obrise borbe za budućnost. Ulog je velik jer je riječ o budućnosti sljedećih generacija koja je u pitanju sada, u ovom vremenu. Naime, iako po sebi nepredvidljiva, budućnost se može početi krojiti, aktivno oblikovati sada – učiniti „predvidljivom” putem manipulacije podataka. Snowden dramatično upozorava: „Zbog toga imamo posebnu dužnost. Moramo spriječiti da se ti zapisi naše prošlosti okrenu protiv nas ili protiv naše djece… Ako se sada ne izborimo za svoje podatke, naša djeca to možda neće moći uraditi. Tada će i oni i njihova djeca biti u zamci – svaka sljedeća generacija prisiljena da živi pod utvarom podataka prethodne što pruža odličnu osnovu za masovno prikupljanje informacija čije mogućnosti upotrebe u kontroliranju društva i manipuliranju ljudima nadilaze ne samo zakonska ograničenja nego i granice mašte.”
Nadzorni kapitalizam
Pojam nadzornoga kapitalizma, koji Snowden spominje kao jedan od suvremenih oblika „razvoja” interneta, detaljnije razrađuje Shoshana Zuboff u svojoj knjizi Doba nadzornoga kapitalizma. Kao i Snowden, ona ističe da je početni digitalni san interneta iznevjeren mutiravši munjevito u „nezasitan i dosad posve nepoznat komercijalni poduhvat”. Digitalna budućnost kakvu kroje nadzorni kapitalisti nije skrojena po mjeri čovjeka: korisnici nisu svrha sami po sebi, nego sredstvo za postizanje ciljeva novoga „parazitskoga i samoreferentnoga” ekonomskoga sustava.
Nadzorni kapitalizam, koji se u znanstvenoj literaturi označava i kao tehnofeudalizam, predstavlja pojavu bez povijesnoga presedana: sa svojim specifičnim sirovinama, proizvodima i proizvodnim sredstvima koji su određenom uskom broju poduzetnika (tehnokrata) omogućili neviđenu akumulaciju bogatstva, znanja i moći. Sirovina koja pokreće veliku mašineriju nadzornoga kapitalizma je tzv. bihevioralni višak, tj. digitalni podatci i tragovi o svim aktivnostima koje obavljamo u virtualnom i fizičkom prostoru. Sredstva za proizvodnju na koja se oslanjaju nadzorni kapitalisti su umjetna inteligencija, strojna inteligencija i neuronska mreža koji se koriste za kreiranje tzv. prognostičkih proizvoda, odnosno informacija o tome što ćemo misliti, raditi, osjećati danas, uskoro i kasnije. Riječ je o „drskom tržišnom projektu” koji je preoteo prava na privatnost, znanje i njegovu primjenu, prisvajajući i hraneći se svakim aspektom čovjekova iskustva.
Činjenica da je riječ o presedanu otežava znanstveno-teorijsku legitimaciju i analizu, što je nadzornom kapitalizmu omogućilo neprepoznatljivost te neometano djelovanje i širenje moći nadzora: „Štitila ih je prirodna nerazumljivost automatiziranih procesa kojima vladaju, neznanje njihovih korisnika i osjećaj neizbježnosti koji bude.” Nadzorni kapitalizam proizvodi i novu vrstu moći koju Zuboff naziva instrumentarizam: „Instrumentarna moć upoznaje i oblikuje ljudsko ponašanje za potrebe drugih. Bez oružja i vojske, svoju volju nameće uz pomoć automatizirane i sve rasprostranjenije računalne arhitekture ‘pametnih’ umreženih uređaja, stvari i prostora.”
Pojava i dominacija nadzornoga kapitalizma, međutim, nije samo odraz moći i novine kapitalističke logike i tehnologije, nego je isto tako i pokazatelj pasivnoga stanja duha modernoga čovjeka, tj. mjere u kojoj je dopustio da se posredstvom tehnologije dominira njegovim životom: „Naša je ovisnost u osnovi projekta komercijalnoga nadzora, u kom naša nasušna potreba za lakšim životom stoji nasuprot težnji da se odupremo njegovim osionim nasrtajima. Taj sukob dovodi do psihičke obamrlosti i u tom se stanju privikavamo na činjenicu da nas netko prati i raščlanjuje, po nama kopa i mijenja nas. Priprema nas da to stanje primimo s rezigniranim cinizmom, da iznalazimo izgovore koji djeluju kao obrambeni mehanizmi (‘nemam što kriti’) ili da zabijemo glavu u pijesak, svjesno birajući neznanje iz osjećaja frustracije i bespomoćnosti.”
