Od 13 ustavnih sudaca samo jedan je bio protiv te odluke, a u svome obrazloženju su naveli da se oni zalažu za pravo na život, što jasno definira hrvatski Ustav, no da nije jasno „kad nerođeno biće postaje osoba”. Sabor nakon ove odluke ne može donijeti zakon koji bi zabranjivao prekid trudnoće pa bi čak i pokušaj referenduma bio uzaludan. Ustavni sud, doduše, smatra da stari Zakon iz SFRJ nije usklađen s hrvatskim Ustavom pa je naložio Hrvatskom saboru da u roku od dvije godine donese novi koji će biti na istoj liniji, ali će dodatno definirati edukativne i preventivne mjere kako bi pobačaj bio izuzetak.
Ta je odluka burno pozdravljena u dobrom dijelu hrvatske javnosti, posebice među aktivističkim udrugama koje se bore za prava žena. U drugom dijelu javnosti su zgroženi. Mnoge su udruge i stranke lijevoga ideološkoga predznaka na sva usta hvalile Ustavni sud iako su ga donedavno napadale, smatrale irelevantnim i politički obojenim. U vladajućoj koaliciji HDZ-a i MOST-a su načelno pozdravili odluku suda smatrajući kako bi bilo nemoguće potpuno zabraniti pobačaj iz mnogobrojnih razloga, ali uz blage ograde, ističući da se oni i nadalje zalažu za pravo nerođene djece te će činiti sve da pobačaj bude izuzetak.
Najoštrije reakcije su stigle od predstavnika Crkve, koja bezuvjetno štiti ljudski život od začeća do naravne smrti. Zanimljivo je da su na strani crkvenoga tumačenja i mnogobrojni znanstvenici. Oni drže da ljudski život nastaje začećem. Čak su se i neke poznate osobe poput televizijskoga voditelja Aleksandra Stankovića, kojega javnost doživljava daleko više lijevo nego desno, očitovale kako su njihova stajališta bliža Crkvi nego Ustavnom sudu.
Pravo ili bezakonje?
Iako je ova odluka otvorila žestoku raspravu u hrvatskoj javnosti, po starom običaju uglavnom se ne raspravlja argumentima, već svjetonazorskim svrstavanjima, vrijeđanjima i prilično apsurdnim tumačenjima. Tako oni koji se zalažu za „pravo na pobačaj” kažu kako se tu radi o apsolutnom pravu žene jer se „radi o njezinu tijelu”. Međutim, svatko tko se iole razumije u biologiju zna da je novo biće u tijelu žene od začeća različito od nje i predstavlja jedinstvenu individuu. Isto tako se potpuno prešućuje pravo muškarca da odlučuje o sudbini djeteta, koje je i njegovo. Često se od muškarca očekuje odgovornost za dijete nakon rođenja, a u vrijeme trudnoće mu se želi uskratiti. Jasno, govorimo o odgovornim muškarcima, a ne o onima koji bježe od žene čim zatrudni smatrajući da je to njezin problem, zbog čega mnoge, nažalost, posežu za takvim „rješenjem”.
Iako su svima puna usta prava na privatnost, vlastito tijelo i sl., mnogi bi rado pogazili pravo na život. Tako mnogobrojne europske države samovoljno tumače kad se nerođeno dijete pretvara u osobu s određenim pravima pa je u nekim državama regulirana mogućnost pobačaja do osam tjedana, drugdje do deset ili čak dvanaest. A život je život i od začeća. Uostalom to su potvrdili i svi medicinski fakulteti u Hrvatskoj, ali njihovo znanstveno mišljenje nije nikoga obvezivalo jer, budimo realni, odluka Ustavnoga suda je ipak politička.
Biskup dubrovački mons. Mate Uzinić, koji pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji vodi Vijeće za život i obitelj, u obrazloženju odluke Ustavnoga suda vidi kontradikcije. Najprije se navodi da je život vrijednost iznad svega, a onda se na drugom mjestu pravo na privatnost stavlja iznad prava na život. Upravo iz tih kontradikcija biskup iščitava da se radilo prema nečijim napucima. – Znao sam da neće biti doneseno drugačije rješenje. Ustavni sud kaže da je to svjetonazorsko i moralno pitanje, čime je svojoj odluci dao političku dimenziju! – izjavio je biskup Uzinić. Jasno je da većinu hrvatskih građana koji nisu vjernici ne obvezuje mišljenje Katoličke Crkve, ali bi za sve trebao biti važan odgovor na pitanje ‘otkad se priznaje život’. Crkva ne podržava organiziranje referenduma jer smatra da većina ne može presuđivati što je dobro, a što je zlo. – Crkva treba obraćati ljude. Kad bi katoličke žene poštivale život od začeća do smrti, ovaj problem u Hrvatskoj bi bio puno manji. Uvjeren sam da ni jedna žena nije hotimično učinila abortus, već je na njihove odluke utjecao ili partner ili okolina. Moramo pomoći ženama da budu slobodne – slobodne odlučiti se za život. Ako moj izbor ugrožava život drugoga ljudskoga bića, onda ne mogu govoriti o slobodi. – rekao je biskup Uzinić.
Mnogi u hrvatskom društvu o nerođenoj djeci razmišljaju kao o nekim nedefiniranim bićima, ne samo bez prava, već i bez identiteta. Zato su mnogi izrazili negodovanje kad se u javnosti pojavio animirani film Zašto su došli vlakom, poznatoga hrvatskoga karikaturista Joška Marušića. Film prikazuje kako u neki hrvatski gradić, u kojemu svi žive po ustaljenim pravilima, dolazi vlak sa stotinama abortirane djece te se razilaze po obiteljima koje su im uskratile pravo na život. Oni samo žele upoznati svoje roditelje, braću i sestre te se s njima poigrati. Nakon prvotnoga šoka i negodovanja, život u gradu se pretvara u radost, ciku i viku… Svi su oduševljeni životom, zajedništvom i neobičnim gostima koji imaju svoju volju, želje, htijenja… Međutim, vrijeme otkucava i vlak mora krenuti natrag. Prilično bezazlen crtić mnoge je natjerao na razmišljanje o tomu kako bi izgledali naši gradovi i naša zemlja u kojoj bi sva ta mala bića dobila pravo na život.
Nedjelja – neradna
Druga tema koja je u korizmi izazvala burnu raspravu u Hrvatskoj jest inicijativa Crkve da se manje radi nedjeljom, odnosno da se svima koji su prisiljeni raditi nedjeljom omogući da barem taj dan provedu sa svojim obiteljima. U fokusu ove rasprave su opet žene, koje masovno rade u trgovinama otvorenima nedjeljom. Neke od njih su u hrvatskim medijima posvjedočile da nisu imale slobodan vikend punih dvadeset godina. Zamislite te obitelji koje su cijelo to vrijeme uskraćene za zajednički nedjeljni ručak, druženje, pa i odlazak na misu. Zagovornici rada nedjeljom tvrde da je to nužno u vremenu u kojem živimo, kao da ne mogu nabaviti potrebne namirnice subotom ili nekim drugim danom. Drugi kažu da smo turistička zemlja pa bi bilo sramotno da strani gosti nađu zatvorena vrata, kao da nisu putovali svijetom i vidjeli da Francuzi zatvaraju restorane popodne ili da austrijske i njemačke trgovine nedjeljom rade samo na kolodvorima i drugim prometnim točkama.
Žene koje rade nedjeljom često nemaju kome ostaviti djecu jer vrtići ne rade. Problemi se gomilaju, a to se odražava na nesigurnost, demografske trendove pa i razorene obitelji. Rad nedjeljom otvara puno pitanja, a rješenje se opet nalazi u političkoj odluci. Neki predbacuju Crkvi da ne može tražiti neradni dan kad baš crkve rade nedjeljom, a mnogobrojni se vjernici nakon mise upućuju u trgovačke centre. Istina je da i vjernici svojim ponašanjem tjeraju naše majke, sestre i kćeri da rade nedjeljom. Kad bi bilo manje potražnje, smanjila bi se i ponuda. Zato razmislimo i sami možemo li promijeniti svoj životni stil i dopustiti drugima da imaju pravo na dan Gospodnji.
