Dok se razmišlja o kulturnoj i povijesnoj baštini koje imaju svoju nesumnjivu vrijednost i valja ih čuvati i poštovati, kršćanin ne smije zaboraviti koja je ona prava baština.
Prva Petrova poslanica započinje obraćanjem „putnicima raseljeništva u Pontu, Galaciji, Kapadociji, Aziji i Bitiniji” (1 Pt 1,1). Jasno je da se misli na kršćane, a kad ih naziva „putnicima”, podsjeća na riječi Knjige Postanka gdje se Abraham u Obećanoj zemlji predstavlja kao „doseljeni stranac” (Post 23,4). Istu ideju preuzima i Poslanica Hebrejima, upravo ondje gdje govori o Abrahamovoj vjeri, kad kaže: „U vjeri svi su oni umrli, a da nisu zadobili obećanja, već su ih samo izdaleka vidjeli i pozdravili priznavši da su stranci i pridošlice na zemlji” (Heb 11,13). Petar vidi kršćane razasute u poganskome svijetu, te su među ostalim ljudima stranci. Nalaze se u raseljeništvu, u dijaspori, jer nisu u svojoj domovini. Njihova je domovina zapravo na nebesima.
Izabranje vjernikâ
Ipak, oni su sasvim posebni jer su izabrani „po predznanju Boga Oca” (1 Pt 1,2). Ovdje već započinje prvi članak vjerovanja, prvi element sadržaja vjere prvih kršćana i kršćana svih vremena. Bog je Otac koji je sveznajuć. Poznata mu je i prošlost i sadašnjost i budućnost. Poznat mu je cijeli svemir. Nema ničega što bi mu bilo nepoznato. Stoga on već unaprijed poznaje svakoga kršćanina. Svaki je vjernik unaprijed u Bogu Ocu izabran i pozvan. To se izabranje kršćanina događa posvećenjem Duha, u krvi Isusa Krista. Tako je svaki vjernik izabranik, posvećenik, otkupljenik Presvetoga Trojstva. Svaki je kršćanin neodvojivo vezan s Bogom koji je Ljubav u trojstvu osoba, ali i Ljubav u odnosu prema čovjeku. Tako se ponovno uvjeravamo da u svakom činu čovjekove vjere inicijativu ima Bog, a čovjek na tu inicijativu odgovara poslušnošću Bogu (1,2).
Nakon ovoga uvodnoga pozdrava Petar donosi prvi krsni hvalospjev (1,3-5) koji razrađuje temu kršćaninova izabranja u krilu trojstvenoga Boga. Hvalospjev započinje u obliku blagoslova te izriče blagoslov Bogu i Ocu Gospodina našega Isusa Krista. Bog je u prvom redu Otac Isusa Krista, onoga koji ga je u punini objavio. Pročitamo li i ostatak Prve Petrove poslanice, vidjet ćemo da je taj Bog svemoguć, jer njegova je ruka snažna (5,6). On je Stvoritelj (4,19) i u njemu je započeto i dovršeno svako djelo spasenja jer nas „pozva na vječnu slavu u Kristu” te će nas, pošto malo pretrpimo, „usavršiti, učvrstiti, ojačati, utvrditi” (5,10).
Sigurnost u Bogu
To znači da je sve u njegovoj snažnoj ruci, cijeli svijet i život svakoga od nas. Gledam li sebe samoga, postajem svjestan da me Bog stvorio i da me stvorio baš ovakvoga kakav jesam, te me stoga takvoga i ljubi. Iz ljubavi, on ne dopušta da propadnem. On me pozvao u vjeru da bih tako, po krštenju, bio izbavljen od istočnoga grijeha. Poziva me neprestano na obraćenje, učvršćuje me u dobrim odlukama i daje mi snagu da ih izvršim, jer me toliko ljubi te ne želi da budem ikada odijeljen od njega. Takav Bog ulijeva sigurnost i pouzdanje u svakoga tko mu vjeruje i tko u njega vjeruje.
U nastavku Petar piše da nas Bog Otac „po velikom milosrđu svojemu, uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodi za životnu nadu” (1,3). Time zapravo kaže da se Očevo milosrđe očituje u utjelovljenju, životu, nauku, muci, smrti i uskrsnuću njegova Sina, Isusa Krista. Ponajprije, za Isusa Krista Petar vjeruje da je Gospodin, jer će kasnije u Poslanici napisati: „Gospodin – Krist neka vam bude svet” (3,15). Pritom valja uočiti da ovdje imamo dio navoda iz Knjige Izaijine gdje se kaže: „Gospodin nad vojskama – on jedini nek’ vam svet bude” (Iz 8,13). Riječ je ondje o Bogu, pa je ovime izrečena Petrova vjera da je Isus Krist pravi Bog.
Izbavljenje
Istovremeno, Isus Krist jest i pravi čovjek. Stoga je i mogao trpjeti i ostaviti ljudima primjer da idu za njim (1 Pt 2,21). Ovaj primjer Petar prepoznaje u Izaijinu sluzi patniku koji „grijeha ne učini nit mu usta prijevaru izustiše” (2,22; usp. Iz 53,9). Tomu apostol dodaje svoje promišljanje: „On koji na uvredu nije uvredom uzvraćao i mučen nije prijetio, prepuštajući to Sucu pravednom” (1 Pt 2,23). To je Isus, pravi čovjek, koji svakom vjerniku koji trpi ostaje vječni primjer i poticaj na kontroliranje vlastitih reakcija, te poziv na opraštanje i zaborav nanesenih nepravdi. Sud uvijek valja prepustiti Bogu. Doista, „ako dobro čineći trpite pa strpljivo podnosite, to je Bogu milo” (2,20).
Kristovo umiranje dogodilo se „za grijehe”, a on je umro „pravedan za nepravedne” (3,18). A plodovi njegove muke i smrti, njegove poslušnosti, nisu pridržani samo onima koji su povjerovali i koji su kršteni, jer Petar kaže za Krista da je „ubijen doduše u tijelu, ali oživljen u duhu”, te dodaje: „U njemu otiđe i propovijedati duhovima u tamnici” (3,18-19). O istome govori i Apostolsko vjerovanje kad za Isusa kaže da je „sašao nad pakao”. Pritom je potrebno znati da grčki izvornik toga Vjerovanja nema riječ „pakao”, nego hades, što bi bilo bolje prevesti kao „podzemlje”. U svakom slučaju, kad govori o „duhovima u tamnici”, Petar misli na židovsku predaju prema kojoj su zli duhovi nagnali čovjeka na grijeh, pa i na onaj grijeh koji je prouzročio opći potop kad je Noa bio spašen (3,20). Kristov odlazak onamo označava konačnu pobjedu nad zlim.
Svi smo „poškropljeni krvlju Isusa Krista” (1,2) te smo spašeni „po uskrsnuću Isusa Krista” (3,21). Tako nas on „nanovo rodi na životnu nadu, za baštinu neraspadljivu, neokaljanu i neuvelu, pohranjenu na nebesima” za nas (1,3-4). U njemu smo, znači, i mi pobjednici nad zlim, te nam ono više ne može nikako nauditi. U vjerniku više nema mjesta nikakav strah i nijedna napast ili kušnja ne bi ga trebale udaljiti od Boga i od spasenja koje mu je darovano.
Proslava
Krist, „uzašavši na nebo, jest zdesna Bogu, pošto mu bijahu pokoreni anđeli, vlasti i sile” (2,22). Ovdje je jasno da je on, pravi Bog i pravi čovjek, uzašao na nebo, te je u njemu čovječanstvo prisutno zdesna Bogu. Zbog toga u Kristu imamo najboljega zagovornika kod Boga, pa i sve svoje molitve upravljamo Ocu po Kristu, Gospodinu našemu, a sve što činimo, od slavljenja euharistije, pa do najmanjega poteza u svome životu, trebamo činiti po Kristu i s Kristom i u Kristu.
Ovo Kristovo trpljenje i proslava imaju posljedice i za vjernikov život. Stoga Petar kaže: „Budući da je Krist trpio u tijelu, i vi se oboružajte istim mišljenjem – jer tko trpi u tijelu, okanio se grijeha – da vrijeme što vam u tijelu još preostaje proživite ne više u ljudskim požudama, nego po Božjoj volji” (4,1-2). To znači biti nanovo rođen. Oni, pak, koji žive drukčije „polagat će račun Onomu tko je već spreman suditi žive i mrtve” (4,5). Riječ je opet o Kristu koji je zdesna Ocu i od čijega suda nitko nije izuzet. Zato kršćani moraju imati uvijek živu svijest o blizini njegova drugoga dolaska, prema kojemu trebaju ići osnaženi molitvom, ljubavlju i međusobnim služenjem (4,7-10). Takve očekuje baština pohranjena na nebesima.
Ova nada predmet je navještaja koji su kršćani primili djelovanjem Duha Svetoga. On je po prorocima „unaprijed svjedočio o Kristovim patnjama te slavama što su nakon njih imale doći” (1,11). Misli se vjerojatno na proročke tekstove poput Izaijinih pjesama o Sluzi patniku. Isti je Duh Sveti pokrenuo i apostole, među kojima i Petra, da navješćuju evanđelje cijelim svijetom. To je tako veliko otajstvo i tako velik dar, tolika milost, da i anđeli zavide ljudima zbog blizine i ljubavi koju im je Bog namijenio (1,12). No, „Duh Slave, Duh Božji” prebiva i u svim vjernicima, te su sposobni podnositi i nevolje zbog imena Kristova, to jest zbog svoje vjere (4,14). Svi vjernici nositelji su ove svete baštine.
