Između ostalog, Bernardo Kohnen je opisao kako mirovno vijeće Šiluka rješava međusobne sukobe. Kohnen čin mirenja opisuje kao svjedok sukoba između pripadnika distrikta Tualong i Agodo, dakle iz vlastitoga iskustva što doprinosi autentičnosti samoga događaja. Osim opisa same ceremonije mirenja i uloge mirovnoga vijeća, uočava se promjena u kulturi Šiluka koja je došla s prihvaćanjem kršćanstva, a vidljiva je u odbijanju pokrštenih Šiluka da sudjeluju u ritualu žrtvovanja u čast pomirenja i iskazivanja časti duhovima predaka.
“U blizini misijske postaje Lul nalaze se dva mala distrikta ili pokrajine Tualong i Agodo. Ljudi živu u međusobnom miru, a u slučaju rata su saveznici. No jednog dana malo te se ne zaratiše te dvije pokrajine. Do toga je ovako došlo.
Momci iz distrikta Agodo zatvoriše ribarskim mrežama Nilski kanal upravo na granici tako da ribe nisu mogle dalje ići u pokrajinu Tualong. Na taj su način Agodovci došli do obilna ribolova. Ali u noći netko prereže mreže. Sad su ribe mogle dalje ići. Razumije se, to nisu mogli drugi uraditi nego Tualongi. Težak je to zločin, šilučki momci nisu mogli toga podnijeti. To je bio gotov povod ratu. Odmah ujutro, čim se doznalo da su mreže u noći oštećene, uputi se mlada bojna četa iz Agoda prema Tualongu. No oba poglavice nisu nikako htjeli da dođe do razmirica, pa su nastojali skloniti ratnike da se povuku. Ali momci su bili odveć uzrujani, pa nisu htjeli poslušati. Na to svuče poglavica od Tualonga svoj „lan“ (= odijelo) i baci ga daleko od sebe, što toliko znači kao: Ja polažem svoju čast, zahvaljujem se na službi. To umiri usijane glave. Lan je znak vlasti i časti. „Dobio je lan“ znači: izabran je za poglavicu. Izgubiti svoj lan znači: izgubiti službu, biti skinut. Baštinio je lan znači: naslijedio ga je u službi, nasljednik. Kad narod izabere sebi iznova poglavicu, obično pošalje kralj lan i time je dotični potvrđen u službi, to je kraljevski „placet“ i „investitura“. Ima se, dakle zahvaliti odrješitom nastupu obiju poglavica, da toga dana nije došlo do krvi.
No ipak ostade napeto stanje. Međutim, sazna za to i kralj te odmah pošalje glasnika da zapovijedi: „Repe, ji“, tj. „Ljudi, sjednite“ = Mir opet uspostavite! U zemlji Šiluka ne ide to bez dugih govorancija, žrtava i ceremonija. Kako nisam još nikad vidio takovih pregovora, odlučih prisustvovati tom činu, tim više što sam htio vidjeti kako će se ponijeti kod toga moji kršćani, kojih je bilo mnogo u oba distrikta.
Dakle, na određeni dan odmah iza doručka pođem na put i odem u Tualong poglavici. Iza običajnih pozdrava i općenitih pitanja o događaju i o važnosti dana odem dalje u Agodo drugom poglavici. Toga naravski nisam smio propustiti, da tako očitujem svoju posvemašnju nepristranost, da se ne bi činilo da je abuna više sklon jednoj stranci negoli drugoj. Sve se sad stade grozničavo spremati za taj sastanak. Svi su imali doći u ratnoj opremi. Oko bedara metnu krzno od divlje mačke ili druge zvijeri. Gornji dio tijela ostaje slobodan, da tako što lakše uzmognu baratati oružjem: kopljem i štitom.
Agodovci spremajući se gledali su prema Tualongu, da li odanle već dolazi druga stranka. U to eto i njih! Sad se i Agodovci svrstavaju u bojne redove i pjevajući upute se na veliku ravnicu između obje pokrajine. Odmah kod prvog manevriranja ozlijedi se jedan ratnik kopljem na ruci i to pošteno. Raspolovim rubac i zavijem mu ranu. On se zadovolji s tim privremenim zavojem, a ja s polovinom rupca. Poglavica agodski sa svojim velikašima pođe ravnim putem prema poglavici Tualonga, a ja im se priključim. Obje se vojske okolišavajući i idući amo-tamo polagano približavale jedna drugoj. Međutim, poglavice izaberu po prilici na granici između oba distrikta lijepo mjesto i dadu četama znak da se svi skupe: jedni prema drugima, a poglavice i velikaši u sredini.
Ali mnogo je vremena trebalo dok su se vojnici približili. Uvijek opet novi ophodi, uvijek opet nove pjesme. Pojam vremena je u zemlji Šiluka nepoznat. Nekoliko puta ostavi ustrpljivost i iste doglavnike te povikaše: „Ta, sjednite već jednom!“ No sve uzalud! Nema tu žurbe! Ima vremena! Opet započnu nove bojne pjesme. Tada negda posjedaju pomalo razne čete na mjesta koja svakoj doznačiše. Prestade pjevanje.
Započeše mnogobrojni govori. Najprije poglavice o tom kako je važan ovaj čas, o dobročinstvu mira i prijateljskog zajedničkog života, kako je štetan rat i razmirice itd. itd. Šiluci su stvoreno govornici, pravi Ciceroni. Svaki govor završava sa: Moga agak = „To je moje“, tj.: To je što imam reći: dixi! Zatim ustane drugi. Naravski, ono što se već reklo, sad se opet ponovi drugim riječima. Pa ako stane koji od starijih govoriti, uvijek opet isto i ne može naći svršetka, nije rijetko, da se začuje povik: „Dobro je. Ti si svoje već rekao. Sjedni!“
Međutim, donesu malo jare. Nekoliko puta postadoše govori i žešći. – No, pomislih, baš sam znatiželjan kako će se to svršiti. Mjesto mira imat ćemo danas tučnjave i krvavih glava. Ali onda se uplete vješto koji pametni i razboriti govornik i dovede stvar opet u pravu kolotečinu. Napokon ustanu oba poglavice, pokažu na jarčića i progovore svečano: „Evo ovdje žrtve; njezina krv nek poteče. A prvome od vas koji mir prekrši i krv prolije, nek dođe krv na glavu i dom njegov!“ Tada smaknu jare kopljem. U taj čas ustanu svi kršćani iz redova i sjednu na okup udaljeni od vojske 6-8 koraka. Neki poglavica iz udaljenoga distrikta, koji se slučajno tu desio i revno sudjelovao pri izmirenju, ode odmah njima: „Ja gol = momci! Idite na svoja mjesta, sad će se dati blagoslov!“ Ali ga odlučno odbiše. A drugi će na to: „Pusti ih, ovi su od crkve u Lulu. Oni ne žrtvuju.“
Želudac žrtve razrezaše, a poglavice i doglavnici uzmu nešto od sadržine iz želuca i time poškropiše vojnike. No mladi ratnici sakriše se brzo iza svojih štitova, da ne bi odviše sočnog blagoslova dobili u lice.
Na to će poglavica: „Dakle, mir je uspostavljen. Sad se pomiješajte i idite skupa onamo u selo da pozdravimo Kwaye (pređe) i onda ćemo poći kući.“ U tom selu, kao i obično u svim većim selima, bio je naime obični mali hram pređa.
U taj čas zaori opet krepka pjesma. Svi ustanu, pođu nekoliko puta oko nas, oba distrikta izmiješana. Na to se svrstaju u dugu procesiju te pođu u velikom luku, a sve pjevajući u selo.
Odmah na početku sela odijele se kršćani i sjednu u sjeni koliba, a među njima bilo je momaka koji su puno općili s kršćankama i često bili u misijskoj postaji. Neki stariji „revnitelji zakona“ odu k njima te ih stanu nagovarati da bi Kwayima iskazali počast. Ali sve uzalud. Procesija obiđe nekoliko puta hram, zatim svi pokleknu i udare nekoliko puta objema rukama pred sebe na zemlju: „Wuo! Kwa! = Gospodine! Djede moj!“ Time se dovrši svečanost. Čete se rastanu i svaka ode glasno pjevajući u svoje selo.
Poglavica od Tualonga pozove me na mogo (crnačko pivo). Ali ja sam radije brzo otišao kući, jer je već bilo 3 sata popodne, a bio sam već jako ogladnio i umorio se. No uza sve to bio sam veoma zadovoljan i radostan te sam hvalio Boga za sve što sam danas vidio i doživio. Ja nisam naime kršćanima ništa rekao kako da se imadu vladati pri tim obredima. I moram priznati: lijepo su se ponijeli! Hvala Bogu, ipak malo pomalo ulazi nešto dobra i u ove tvrde crnačke glave. Oni su dakle dobro razlikovali između civilno-političkog i vjersko-poganskog. Znali su dokle smiju ići i čega se imadu kloniti. A to su pokazali i javno bez straha ljudskoga…« (Kohnen 1930: 140-143).
(Iz knjige: „Hrvatski misionari i tradicionalna društva Afrike”)
Naručite odmah svoj primjerak knjige:
https://knjizara.svjetlorijeci.ba/product/hrvatski-misionari-i-tradicionalna-drustva-afrike/
